Neodgovorno šaketanje vodećih državnih službenika i politikantska zloporaba tuđe nesreće neće utjecati na uspjeh potrage za nestalim Perišem, ali itekako toksično utječe na opću klimu u hrvatsko-srpskim odnosima.
U Hrvatskoj je, reći će statistika, u prošlih 12 mjeseci nestalo 89 osoba, a za pedesetak policija još nema nikakvih ozbiljnijih naznaka da će im se uskoro riješiti sudbina. Za neke možebitno neće ni u sljedećih 50 godina – koliko otprilike maksimalno traje službena potraga – kao što se do danas ne zna što se dogodilo osobi nestaloj još 1962. godine koja se nalazi na službeno aktivnoj potražnoj listi. Stoga je i krajnje nezahvalno spekulirati o tomu kako je i zašto nestao Splićanin Matej Periš (27) u noći s 30. na 31. prosinca 2021. u Beogradu kamo je sa šestoricom prijatelja iz „najlipšega grada na svitu“ došao dočekati Novu godinu, a svakako je još nezahvalnije gatati o tomu hoće li se, gdje i možebitno kada pronaći nestalog mladića. Živoga ili mrtvog. Tim više, jer se ljudski i politički vrlo osjetljiv „nestanak hrvatskog državljanina u Srbiji“ u okolnostima hladnih međudržavnih odnosa neodgovorno pokušava politizirati, iskoristiti tuđu nesreću za neke političke difamacije druge strane, animozitete ili dobitke. Sramotno i nedostojno ozbiljnosti krajnje neugodnog događaja.
Hrvat je nestao u Srbiji, i to u njezinom glavnomu gradu kamo je s prijateljima doputovao proslaviti Novu godinu, a diplomatski odnosi dviju država službeno su hladniji od sante ledaNičim izazvan, počeo je hrvatski premijer Andrej Plenković uvredljivo se referirajući na inicijalne izjave srbijanskoga državnog vrha – predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i ministra unutarnjih poslova Aleksandra Vulina – o potrazi za Perišem, oštro mu je priopćenjem javnosti uzvratio MUP Srbije, a potom je neuspješnom obranom svoga stranačkoga i gazde u vladi (Plenković je, je li, bio dobronamjeran, ali je pogrešno shvaćen, sic transit) ministar vanjskih i europskih poslova RH Gordan Grlić-Radman pokušao popraviti već počinjenu štetu. Stvar je, kao legla, međudržavno je šaketanje utihnulo, da bi se pad dana kasnije hrvatski premijer opet arogantno ustobočio pred tv-okom izjavom da je osobno poslao ekipu policijskih kriminalista u Srbiju eda bi se na licu mjesta uvjerili postupa li tamošnja policija stručno, profesionalno i učinkovito u rasvjetljavanju sudbine naprasno nestalog Mateja Periša.
Sve se to, dakako, moglo obaviti u miru i tišini, izvan svake potrebe za podizanjem političkih tenzija i dodatnog uznemiravanja javnosti u RH i Srbiji – kao što suradnja dviju policija nije bila upitna od prvog dana po objavi nestanka mladića iz Splita – ali je nekima neodgovornim u politici i medijima, je li, trebalo dodatno spustiti točku ledišta u međunacionalnim i međudržavnim odnosima dvaju najbrojnijih naroda na tlu ex-Jugoslavije? Tima, kojima rat u glavama još nije okončan, jer to stanje držanja mržnje na tihoj vatri itekako donosi koristi. Prije svega materijalne, što se oslanja na političku moć i utjecaj u stalnom pothranjivanju teze o „njihovoj“ krivnji i povijesnoj neistini kako „Hrvati i Srbi nikad ne mogu zajedno“. Jer „Srbi su hegemoni i vječno nas žele porobiti“, a „Hrvati su genocidan narod, dokazano Jasenovcem u tzv. NDH i etničkim čišćenjem“ u zadnjem ratu. Sic transit. I ne može biti, je li, da hrvatski državljanin samo tako nestane u glavnom gradu Srbije, u Beogradu, gdje su Hrvati/“ustaše“ prvi na listi – čak ispred Albanaca/“Šiptara“ – koje „srpski narod“ ima mrziti kao svoje krvne neprijatelje. „Do istrage naše ili vaše“, što reče velikosrbin Nikola M. Stojanović u Srpskom književnom glasniku (br. 7; 1. kolovoza 1902.) u Beogradu, a hitro prenosi zagrebački časopis Srbobran (br. 168 i 169; 22. i 23. kolovoza 1902.). Zla, mrzilačka tradicija „istrage“ (=istrjebljenja), jednako traje i na postilirističkoj hrvatskoj političkoj sceni 1850-ih godina nadalje, što će vrlo plastično opisati Ljubolil Tito Josip Franjo Babić alias Ksaver Šandor Gjalski u romanu „U noći“ (1887.). Još nije završilo.
Politika i političari nikad i nikoga nestalog nisu pronašli, a kada to učine profesionalni forenzičari, sebi pripisuju zasluge„Prema ovome što dobivam, imam dojam da nemamo cjelinu slike, nadamo se najboljem“, dosolit će Plenković ionako već presoljen, hladan i neprobavljiv čušpajz aktualnih hrvatsko-srbijanskih odnosa posijanom sumnjom u ozbiljnost/učinkovitost potrage za nestalim Perišem. „Dok ne dobijem službene do kraja informacije, osim interesa za to i izražavanja žaljenja i podrške obitelji, ja ovog trenutka ne mogu komentirati tuđe izjave. Nije bitno što je rekao Vulin. Meni je važno, kao premijeru, da se radi o hrvatskom državljaninu koji je za blagdan otišao u Beograd, koji je nestao, da saznam potpunu informaciju“. Umjesto zahvale i priznanja, „nije bitno što je rekao Vulin“, a Vulin je prvi srbijanski policajac, i „nije bitno“ (!?) zašto ga predsjednik Vučić „svaki dan pita o napretku u potrazi za nestalim mladim Splićaninom“. Mudar će političar s makar dva zrna soli u glavi, dobronamjeran i ljudski osjetljiv na jamačno veliku ljudsku nesreću – to s međudržavnim prijeporima i ekstremističkim tumačenjima povijesti nema nikakve veze – pružiti ruku i uputiti lijepu riječ ljudima koji danonoćno daju sve od sebe ne bi li pronašli nestalo ljudsko biće.
Ne Hrvata, Srbina, Ujgura, Inuita, ovog ili onog državljanina…, nego baš čovjeka koji se zbog nečega, nekoga/nekih, u nekim okolnostima, etc. našao u velikoj nevolji. Politikantstvo bilo čije i s bilo koje obale Dunava ni pod kojim uvjetom ne smije biti preče od elementarne ljudskosti, ali i potrebe sinergije svih najvažnijih subjekata najprije Srbije i RH, pa onda i šire kako bi se čim prije i učinkovitije došlo do ishoda. Pronašlo živoga ili mrtvog Mateja Periša te stručno, profesionalno i argumentirano utvrdilo činjenice o tomu što mu se i zašto dogodilo. Policijski profesionalci imaju za to provjerene metode i alate, realno vrijeme, pa nisu uvijek 100-postotno učinkoviti. To vrijedi za sve policije na svijetu. Nisu iznika ni srbijanska niti hrvatska, što nema veze s uloženim trudom ili voljom/sposobnošću da se nekoga (ne) pronađe zbog vrag zna kakvih i čijih razloga, pa bi svaka zloporaba nestanka 27-godišnjeg Splićanina u Beogradu birokratsko-frazerskim, nedajbože, nacionalno-revanšističkim dvosmislenostima/konotacijama u javom prostoru te na političkoj razini značila neoprostiv krimen.
Otac nestalog mladića, Nenad Periš, koji je odmah po saznanju o sinovljevu nestanku doputovao u Beograd, za razliku od premijera Plenkovića i drugi dan „odvjetničkog“ larpurlartizma njegova krajnje nesposobnog zrinjevačkog trbuhozvorca Grlića-Radmana, zadovoljan radom srbijanskih potražnih profesionalaca te dnevnom suradnjom s policijom. Indikativno? Ako jest – zašto? Ako nije, opet – zašto? Jamačno zato što politika i političari nikad i nikoga nestalog nisu pronašli, a kada to učine profesionalni forenzičari, sebi pripisuju zasluge. Kao u slučaju, par dana uoči prošlog Silvestrova, kada se – nakon četiri dana sveobuhvatne (!?), sofisticirane potrage hrvatske i slovenske policije na granici tih dviju država – pronašlo utopljenu u rječici Mirni, ovećem nabujalom potoku, 10-godišnju tursku djevojčicu koja je pri ilegalnom prelasku državne međe ispala majci iz naručja. Kad je o Hrvatskoj i Srbiji riječ – gdje stranački radikali s obiju strana i tzv. mainstream političari koji im drže fenjer radi vlastitih izbornih probitaka još u glavama i prigodnim otrovnim izjavama vode davno završene ratove te uvlače u njih glinemol-dio sunarodnjaka – nekima je Perišev nestanak sjeo kao kec na jedanaest.
Mudar će političar s makar dva zrna soli u glavi, dobronamjeran i ljudski osjetljiv na veliku ljudsku nesreću pružiti ruku i uputiti lijepu riječ ljudima koji danonoćno daju sve od sebe ne bi li pronašli nestalo ljudsko bićeHrvat je nestao u Srbiji, i to u njezinom glavnomu gradu kamo je s prijateljima doputovao proslaviti Novu godinu, a diplomatski odnosi dviju država službeno su hladniji od sante leda što je travnja 1912. usred sjevernog Atlantika potopila „nepotopivi“ Titanic. „Svi policijski službenici Policijske uprave Beograda, kao i pripadnici riječne jedinice, ronioci Žandarmerije, UKP-a i svih ostalih poslova, ne tražeći godišnji odmor i radno vrijeme, daju sve od sebe da se problem nestanka riješi i da se sazna istina“, odgovorio je Vulinov MUP Plenkoviću. „To bismo učinili za svakog čovjeka, a jedino nas ne zanima državljanstvo ili nacija čovjeka kojeg tražimo. Plenković nema poštovanja prema radu srpske policije i to nas, nažalost, ne čudi niti iznenađuje. Pozivamo gospodina Plenkovića da pokaže poštovanje prema porodici nestale osobe i da svojim besmislenim komentarima o nestanku mladića, gosta Beograda, ne ometa rad pripadnika MUP-a Srbije.“ Plenkovićeva je arogancija dobila po zasluzi, je li, što je tražila. I dodatno je valjda progutao knedlu u grlu kad su se neki dan vratili iz Beograda hrvatski policijski kriminalisti – Plenković se po neumjesnom šaketanju sa srbijanskim vrhom prsio pred tv-okom da ih je „osobno poslao“ provjeriti što se događa na licu mjesta (ugostio ih je i ministar Vulin) – pa na presici u Zagrebu ne samo potvrdili, nego hvalom i znatno podebljali tvrdnje srbijanske policije o potrazi.
„Srbijanska policija je poduzela apsolutno sve što je mogla, angažirane su sve snage koje imaju na raspolaganju, a intenzitet potrage nastavlja se kao i prvog dana“, ključna je izjava na presici pomoćnika glavnog ravnatelja policije RH i načelnika Uprave kriminalističke policije Antonija Gerovca po povratku iz Beograda. „Što se tiče profesionalne razine toga što je poduzela srbijanska policija, to je bilo apsolutno na najvišoj razini.“ Nije toliko bitno to koliku je zbunidbu u najširoj javnosti regije zapadnog Balkana – osobito u Hrvatskoj i Srbiji – izazvala sva kakofonija medijske neprofesionalnosti, više neodgovornosti, hiperprodukcijom fake newsa „investigativnog“ žutila tzv. Radija Mileve, ali jest itekako važno to da je službena presica prvoga hrvatskog policijskog kriminalista bila uvjerljivo valjda stavila točku na apriorno političko, stručno i moralno sumnjičenje srbijanske strane za nespremnost/nesposobnost brzog u realnu vremenu razjašnjenja iznimno osjetljivog nestanka hrvatskog državljanina u Srbiji.
Već po samoj prijavi srbijanskoj policiji nestanka Mateja Periša – što su šestorica njegovih prijatelja, svi također iz Splita, učinili 16 sati kasnije, tek na Silvestrovo predvečer (!?) – poduzeta je opsežna pretraga korita rijeka Save i Dunava u neposrednoj blizini mondenog kluba Gotika u kojem su se mladi Splićani zabavljali sporne noći. U međuvremenu se potraga protegnula na znatno šire kopno i na sami grad Beograd. Vučić i Vulin su se odmah obratili javnosti i angažirali veliku potražnu akciju: ronioce, plovila svih vrsti, dronove, senzore, kriminaliste, žandarmeriju… te se potraga proširila uzvodno Savom i nizvodno Dunavom sve do Smedereva, ispitano je mnoštvo ljudi, dvaput (i poligrafski) po više sati i sva šerstorica Periševih prijatelja prije no što su otputovali u Split. Bio je izrađen i mozaik Periševa kretanja, rekonstrukcija s video kamera na beogradskim ulicama… Ministar Vulin je, među inim, osobno sjeo u potražni gliser, jer su postojale indicije da je Matej Periš bio završio u vrlo hladnoj, nabujaloj i mutnoj Savi nedaleko od kluba Gotik.
„Od ministra Vulina smo dobili apsolutno sve informacije i sve što je potrebno“, kazao je Gerovac. „Uspostavili smo iznimno fobru suradnju, koja je postojala od samoga prvog dana prijave nestanka. Stupili smo u kontakt s istražiteljima i intenzivirali kontakt s Matejevim ocem. Postoji radna verzija onoga što se dogodilo, ali razumjet ćete me da sada ne mogu o detaljima. Sve što je do sada prikupljeno ne ukazuje da je njegov nestanak bilo kako povezan s posljedicama neke nasilne radnje. Srbijanska policija je napravila izniman posao pri praćenju Matejeva kretanja od trenutka izlaska iz kluba do trenutka kada se smatra da je ušao u vodu. Pregledane su i snimke nakon toga kako bi se utvrdilo je li možda negdje izašao iz vode i slično. Možemo reći da je osoba odjevena poput Mateja došla do vode, ali ne postoji nitko tko može to sigurno tvrditi, pa čak ni jedan policajac. Žao mi je što snimke izlaze u javnost, jer se radi o špekulacijama. Policija je pregledala sve snimke, ali teško je još sve tvrditi sa sigurnošću. Postoji sumnja da je ušao u vodu, ali ne i potvrda toga. Snimke se još obrađuju i izoštravaju.
Što se tiče konzumacije opijata, ne mogu to sa sigurnošću utvrditi. Ostavimo to istrazi koja slijedi. Ono što se događalo u Gotiku i sve oko boravka dečki u Beogradu, srbijanska je policija napravila detaljnu analizu svega. Za sada ne postoji rupa u njihovu kretanju koja bi se mogla istražiti, a nije. Da bi se dokazala konzumacija opijata, potrebno je nekome izvaditi krv. Neprestano ćemo surađivati sa srbijanskom policijom te ćemo, bude li potrebno, opet razgovarati s Matejevim prijateljima i provesti sve radnje koje možemo, a mogu pomoći srbijanskoj policiji. Dio te istrage odnosi se na mobitel, a o detaljima ne mogu, jer se radi o našim taktikama o kojima ne govorimo u javnosti. Sva imena koja se pojavljuju u medijima i koja rade na slučaju nestanka Mateja Periša najbolji su njihovi profesionalci. Što se tiče tehnike, sve što imaju, a imaju dobru tehniku, uključeno je u potragu. Oni su obavijestili sve susjedne zemlje i sve policijske uprave na tom dijelu, Interpol te svi dodatno rade na potrazi za Perišem. Ono što do sada znamo jest da Matej i njegovi prijatelji ni u klubu niti ispred njega nisu sudjelovali ni u kakvom sukobu ili incidentu.
Za sada ostaje nepoznanica što se dogodilo i zašto je Matej trčao ulicama Beograda. Snimka iz rijeke je autentična, a to pliva li netko ili ne, ne može se još tvrditi. Snimka je i dalje u obradi, a možda se radi i o nekom predmetu, ne bih špekulirao dok ne bude poznato. Srbijanska policija je kontaktirala i proizvođača mobitela ne bi li iskoristili i neke druge tehničke varijante. Poduzeli su apsolutno sve što su mogli.“
Neki dan su nestali 43-godišnja Angela Jurčević u Splitu, u Zagrebu otac četvero djece Dragan Marić (41), a najstarija potraga u Hrvatskoj je bila pokrenuta još 1962. godine i do danas je bez rezultata. Policija ima svoje profesionalno zadane metode potrage, osposobljene ljude, potražne pse, tehničke i ine alate, pa su besmisleni bilo kakvi politički pritisci. To je vrlo zahtjevan, složen i odgovoran posao. Rezultati se ne mogu uvjetovati, kao što ni pozitivan ishod nije unaprijed zajamčen. Ni u slučaju nestanka Mateja Periša ništa se ne može unaprijed znati i još manje uvjetovati. Što bi sestra i brat Trubuson rekli, nedaj Bože većeg zla, to da je moguće i ne riješiti beogradsku enigmu Matej Periš, odnosno ne pronaći ga ni živoga niti mrtvog. Ne bi bilo ni prvi niti će biti posljednji put. Doduše, neodgovorno šaketanje vodećih državnih službenika dviju susjeda i politikantska zloporaba ljudske/tuđe nesreće neće utjecati na (ne)uspjeh potrage za nestalim, ali itekako toksično utječe na opću klimu u hrvatsko-srpskim odnosima unutar dviju zemalja s brojnom i jednom i drugom narodnom manjinom te među tim državama o kojima ponajviše ovise mir, sigurnost, stabilnost i suradnja na zapadnom Balkanu. I šire. U regiji i na Starom kontinentu, pa…
h-alter
