Preimenovanja nisu odiozna samo kada se nekome ili nečemu vraća staro ili stvarno ime. U svakom drugom slučaju, promjena imena živih ljudi, kao i naziva ulica, trgova i gradova, nasilje je nad identitetima i nad memorijom pojedinih ljudi, koja se udružuje u memoriju zajednice. Tako jest, jer drukčije ne može biti, i u aktualnom preimenovanju nekoliko zagrebačkih ulica. Ako su nazivi nekih nosili neprimjerena imena, a jesu sigurno!, tada ih ne bi trebalo mijenjati, jer je u njih bilo upisano vrijeme u kojemu su ulicama nadijevana takva imena. Ništa poput takvih naziva tako zorno ne svjedoči o iskrivljenim vrijednostima nekoga društva.
Ali pokušajmo, za promjenu i za trenutak, zamisliti da živimo u normalnoj europskoj zemlji i u društvu koje je u stanju unutar sebe komunicirati, te što je važnije, u društvu koje je u stanju nadviti se nad zlo svojih prošlosti, i o njemu govoriti mimo ideoloških i svjetonazorskih ograničenja. Pokušajmo raspraviti jesu li, ili čime su, Filip Lukas, Antun Bonifačić, Ivan Evanđelista Šarić i Vladimir Arko zaslužili da im imena uđu u nazive zagrebačkih ulica. A kako nijedan čovjek nije samo dobar niti je samo zao, pokušajmo odvagnuti krivnje i vrline ove četvorice hrvatskih muževa.
Filip Lukas bio je predsjednik Matice hrvatske, od 1928. do 1945. Manje značajan geopolitičar i geograf, kulturni pregalac konzervativnih, desnih, a za rata izrazito proustaških nazora, pronjemačkih i pronacističkih stavova. Nije zabilježeno da se ikad, ičim ogradio od postupaka ustaških vlasti. Nije dao glasa od sebe nakon što je po ustašama na smrt osuđen ili bez presude ubijen August Cesarec, kojeg je on, Lukas, nepunu godinu ranije častio Demetrovom nagradom, tada najvišom hrvatskom nagradom za književnosti. Godine 1945. Filipa Lukasa narodni je sud osudio na smrt zbog suradnje s okupatorom, a 2017. Županijski sud u Zagrebu poništio je tu presudu. Zasluge Lukasove: sedamnaest je godina bio na čelu važne hrvatske kulturne ustanove, te je, ako smo u stanju zanemariti pitanja dobra i zla u djelovanju vlasti NDH, volio Hrvatsku, baš takvu Hrvatsku kakva je postojala od 1941. do 1945. Koja bi ulica mogla ponijeti Lukasovo ime?
Antun Bonifačić, rodno mjesto Punat, na otoku Krku, u Zagrebu studirao slavistiku i francuski jezik. Nadstojnik odjela za kulturne veze u Ministarstvu vanjskih poslova NDH. Kao pjesnik, modernist u pokušaju i autor jedne meni zanimljive knjige o Paulu Valéryju. Osim što je stilski korektno i znalački napisana, ta knjiga meni je važna jer se jedan njezin primjerak našao među osobnim predmetima mog ujaka Mladena Rejca, ubijenoga njemačkog vojnika, u Slavoniji 1943. Kao pjesnik, Bonifačić bio je kultivirani modernist, bez naročitog književnog dara. Jedan od onih “malenih” za čiju je “veličinu” skrbio Antun Barac, i na čije je opuse život trošio Branimir Donat. Kada bi nastupao kao pisac, Bonifačić nije bio nikakav propagandist, a pogotovu nije bio propagandist zla. Kao građansko i političko lice, drukčije je postupao. Antun Bonifačić treći je po redu predsjednik Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, organizacije koja je osnovana 1956. u Buenos Airesu, ujedinjenjem Ustaškog pokreta, Hrvatskih oružanih snaga i Hrvatske stranke prava. Tada je za predsjednika HOP-a izabran poglavnik Ante Pavelić. Njega je, kada je umro, naslijedio Stjepan Hefer, kojeg će, nakon njegove smrti, naslijediti Antun Bonifačić, koji će s dužnosti otići pet godina prije smrti. Kao pisac i pjesnik Antun Bonifačić možda je mogao dobiti ulicu u rodnome mjestu, ali u Zagrebu ulica je mogla biti nazvana njegovim imenom samo na osnovu njegovih političkih angažmana. Jer u Zagrebu naprosto ne postoje ulice tako “malenih” pjesnika kakav je bio Bonifačić. A osim što je bio, nakon Pavelićeve i Heferove smrti, predestinirani poglavnik neke žuđene Nezavisne Države Hrvatske, i što je bio pjesnik, Bonifačić nije bio ništa treće.
Ivan Evanđelista Šarić vjerojatno je najzanimljiviji slučaj. Svećenik, rodom iz Dolca kod Travnika, kojeg nadbiskup vrhbosanski Josip Stadler 1908, kao tridesetsedmogodišnjaka, zaređuje u biskupa, osnivač je glasila Katolički tjednik. Godine 1922, uz protivljenje beogradskih vlasti, postaje vrhbosanski nadbiskup. Vješt crkveni svedržac i organizator, ali je otpočetka tragično ambiciozan pjesnik. U ljeto 1914, nakon Atentata, ispisuje prve angažirane stihove, u kojima Srbe opisuje kao “guje”, “ljutice” (zmije) i “crnu gamad”. To je trenutak u kojem njegova politička i moralno-politička misija poprima smjer, koji ostaje isti sve do kraja njegova prilično dugog života. Cijenu će plaćati uglavnom Šarićev vjernički puk, skupa s cjelinom hrvatskog naroda u Bosni. Dodatnu nevolju čini to što je Šarić, obuzet zemnim politikama, do opsjednutosti odan pjesništvu. A u tome iskazivanju vlastitih političkih afiniteta. Tako, primjerice, 1937. izdaje knjigu “Seljaci Hrvati”, konceptualno posvećenu “seljaku Hrvatu”, knjigu borbenih budnica, napitnica i davorija. Pa tako u pjesmi “Hrast”, posvećenoj “Vođi Hrvatskoga Naroda Dr. Vlatku Mačeku za Imendan i Rođendan”, Ivan Evanđelista pjeva: “Divna je, Hraste, Tvoja sugestija,/ od Tvoga debla škola ponajbolja,/ u njoj čvrstoća i duh se razvija,/ u njoj je prva energična volja./// Stoga Te, Hraste, ja volim beskrajno,/ i Boga molim, da Ti budem sličan,/ ko Ti da stojim čvrsto i ustrajno,/ orilo, gorilo, ko Hrast, nepomičan!”. Tako, dakle, 1937, a već nekoliko godina potom Ivan Evanđelista pjeva svoju danas već žalosno čuvenu “Poglavniku odu”. I sve je opet isto, a ništa isto nije! Za rata, nadbiskup Šarić pobornik je nasilnih pokrštavanja i ubijanja onih koji nisu spremni mijenjati vjeru, žestoki antisemit i apologet čišćenja okoline od svakog traga židovstva. Nikada se, nijednom riječju, nije distancirao od Ante Pavelića, niti od postupaka ustaških vlasti ili osamljenih pojedinaca koji su djelovali u ime ustaške ideje. Na kraju je, u rano proljeće 1945, ostavio svoj puk i zrakoplovom pobjegao, u Zagreb, pa u Austriju i u Španjolsku, gdje je i umro. Njegovi zemni ostaci prenijeti su 1997. u Sarajevo, te položeni u kriptu Crkve svetog Josipa, na Marijindvoru. U Španjolskoj je Ivan Evanđelista kraju priveo svoj prijevod Svetog pisma, načinjenog po mandatu Biskupske konferencije, predanom u pismu od 13. lipnja 1940. Šarićeva Biblija u suizdanju Hrvatskog biblijskog društva i Vrhbosanske nadbiskupije, te Naših ognjišta iz Tomislavgrada, prvi put se kod nas pojavila prvih godina novog tisućljeća, nakon čega je objavljena u više izdanja, kod različitih nakladnika. Prijevod je znalački i vrlo koristan svima koji iz kojekakvih razloga, intelektualnih, liturgijskih, književnih, vjerničkih, ili iz puke znatiželje čitaju Bibliju. Što je više prijevoda (naravno ne svih i svakakvih) Svetoga pisma, to su bogatija naša čitanja. Prijevod Svetog pisma svakako ćemo ubrojiti u zasluge i u dobra djela Ivana Evanđeliste Šarića (koji je, da ne bi ni tu bilo nesporazuma, doista bio Ivan Evanđelista, a ne Ivan Evanđelist), ali pri usporedbi s onim drugim njegovim djelima, kada je pridonosio zlu i oko sebe, te nesreći Drugog, ali i onoga svog i bliskog, prijevod Svetog pisma, urednost u nadbiskupskom činovnikovanju, kao i tehnički nadzor nad bosanskim katolicima, apsolutno su nedostatni da Ivan Evanđelista Šarić igdje na svijetu zasluži ulicu, ili da se ikoga na svijetu uvjeri da je ulicu dobio zato što je Bibliju prevodio i nadbiskupiju predvodio, a ne zato što je krvnički i neljudski progonio Židove, Srbe i sve Hrvate koji se nisu poklonili Poglavniku.
I na kraju: Vladimir Arko, investitor, gospodarstvenik i industrijalac. Između svjetskih ratova jedan od najuglednijih zagrebačkih privrednika, politički aktivan u raznim unitarističkim i projugoslavenskim kombinacijama. Za rata distanciran od vlasti, da bi ga 1945. pred narodnim sudom okrivili da je Nijemcima i njemačkoj vojsci liferovao svoje proizvode, što je svakako bio cinizam pobjednika. Arko je na kraju, u lipnju 1945, obeznađen ispio otrov i ubio se. Na strani dobrih ili velikih djela njegovih, koja bi ga preporučila pamćenju grada, ne stoji ništa. Na strani zla koje je za života učinio, također ne stoji ništa. Ili bi se moglo reći da je 1945. Arko bio žrtva novouspostavljenog režima, koji je slijepo i nepametno osvećivao radnike koji su bili žrtva Arkova gospodarenja sredstvima za proizvodnju. Dakle, ulicu u Zagrebu nije zaslužio. Njegovo ime njome je čašćeno iz dva razloga: zato što su ga komunisti uhitili i zato da se stvorio lažan kontekst u kojem su ljudi poput Vladimira Arka činili društveni i građanski ambijent nekih sasvim drugih ljudi kakvi su bili Bonifačić, Šarić ili Lukas.
Ali preimenovanjem ulica koje su nazvane imenima takvih osoba ne postiže se ništa dobro, jer im se napoprijeko oduzima ono što se im se napoprijeko dalo, i što se time društvu samo dalje uskraćuje za svijest o tome da zlo ne iščezava mijenjanjem riječi ili imena, nego zlo iščezava stvaranjem svijesti o zlu. Zlo iščezava stvaranjem svijesti o suštini stvari, koje se mogu zvati ovako ili onako, i mogu biti ove ili one boje.
