Posve očekivano – iole upućenima u zbilju hrvatske stranačke kloake – asocijacija Most razlabavila se prije izbijanja mliječnih zubića, kojima je namjeravala zagristi u armirani beton proklamiranih reformi.



Jer, kako god da se okonča aktualni krameraj dvojice-trojice (navodnih) čelnika te naplavine bez konzistentnog programa, stranačke (infra)strukture i discipline, a nadasve lišene sretne sinteze demokratske prozračnosti i umijeća dijaloga s biračkim tijelom, ona je prošlost. Povijest u smislu trećeputaškog utrčavanja u rasjelinu među dvama parazitsko-klijentelističkim zdrugovima – jer su „mostarci“ birački vjetar u jedra stekli protivljenjem partitokratskom duopolu crveno-crne mezalijanse, a sada rješenje traže njihovih okupljanjem u vladi nacionalnog spasa, i to pod svojim medijatorsko-kontrolorskim mentorstvom. Koješta!

Ne bih ovdje o „tehničkim“ razlozima iz kojih jednostavno ne može doći do takvog raspleta – od beskrajne narcisoidnosti bahatoga bivšeg „premijera“ do cezaro-papističkih inhibicija vođe klerofašističkog zdruga sa Džamije – jer su mnogo teži oni supstancijalni, koji takav rasplet pat-pozicije skovane prošlonedjeljnim izborima čine jednako iluzornim i nebuloznim. Prvi je razlog ustavno-zakonske prirode: Hrvatska jest u razornim socijalno-ekonomskim nedaćama (iz kojih se ne nazire izlaza), ali privredni slom i dužničko ropstvo ne mogu biti argument za suspenziju demokracije, nego samo za njezino jačanje; Hrvatskoj itekako treba bitka idejama i programima, a ne „gašenje krize“ olinjalim gunjem namočenim u lažnjak od dogovora triju stranačkih vrhuški – podvaljen javnosti kao nacionalni konsenzus. Drugi razlog iz koga je vlada nacionalnog spasa magla & dim također je kristalno jasan: niti jedan od triju potencijalnih partnera u toj amaterskoj smišljotini ne spominje nezavisne stručnjake na ministarskim dužnostima, nego se licitira funkcijama na kojima bi se uhljebili „elitni“ stranački kadrovi. Teše se ražanj za zeca u šumi, iako nadareni diletanti bilježe punih 25 godina sustavnog uništavanja ove zemlje – i usprkos živoj rani, koja ostaje za uzornim nesposobnjacima na odlasku iz Banskih dvora.

Mnogi su, ovih dana, spomenuli da je Most pobrao kritičan dio glasova birača koji su prišli biralištima zgađeni jednako obojicom sijamske braće; doista, onaj sitniš koga su ubilježile ostale strančice vjerojatno im je malim dijelom prispio od građana sklonih alternativi, a svjesnih da ona ne stanuje na adresi crnokošuljaša, samoprokazanih fundamentalista ni pseudo-regionalista; za tih pet-šest privatnih združića optiralo je njihovo „čvrsto biračko tijelo“, oni fanatici bez razloga koji građanskoj dužnosti prilaze flagelantski… spremni kleknuti i na drobljenu orahovu ljusku, odabrati listu na čelu s notornim kriminalcem ili ratnim zločincem. Most je, u tom svjetlu, izveo najveću izbornu prijevaru: nakon 25 godina zdušna sudioništva u pljački, korupciji, obmanama svih vrsta, raspirivanju nacionalističkog desnila i pogodovanja mantijaškom zagađivanju školstva, kulture, društvene klime… za zdrug sa Džamije može glasati samo klijentelistički krpelj koji izravno ovisi o parazitskoj sisi pod njegovim sloganom – jednako kao što subrata mu s Iblerova trga može poduprijeti jedino čeljade bez memorije, vrijednosne okosnice i čista obraza. Perverzno, ali istinito: blizanci nisu obmanuli svoje biračke falange. Znaju se oni savršeno, sljubljeni u interesnim simbiozama, ljubavi i mržnji… dok ih prazna proračunska kopanja ne rastavi.

Most, pak, zagovarajući zabijanje klina među tim blokovima, privukao je neočekivano velik dio (p)lutajućih glasova, koje upravo baca u vjetar. Razotkrivajući se o proglašenju rezultata kao diletantska družina koja ne zna što bi s uspjehom iznebuha joj sletjelim u krilo, „mostaši“ su do ranojutarnjih sati – kad se vidjelo da su veliki paralizirani izjednačenošću mandata – počinili tri kobne greške: proglasili se pobjednikom (s 19 mandata!), počeli ucjenjivati (ništa više neće moći bez njih!) i zanemarili odgovornost prema (mahom ničim zasluženim) biračima. Da jesu od materijala sukladna razini izazova, ministrant iz Metkovića i njegovo veselo društvance iz kantuna bili bi se istoga trena izjasnili za ponavljanje izbora! Ovako, sasvim pristojan uspjeh proćerdali su debelo prije razbucavanja u saborskim sučeljavanjima… što će im se neizbježno dogoditi, ako jedan od dvaju mastodonata ipak uspije (s)kupiti dovoljno zastupnika da dosegne potrebnu većinu. Da su optirali za nove izbore, bili bi stekli predaha za konsolidaciju alijanse, izradu suvisla programa i skiciranje strategije njegove primjene, te privukli značajan broj novih glasača, posebice iz apstinentskih četrdesetak posto, koji bi povjerovali da konačno imaju zašto potegnuti do biračkog mjesta. Ali, trubama i flautama u raštimanoj limenoj glazbi takav potez nije mogao biti na umu – nema hrabrosti ni vizije u sitnih šićardžija – a danas je za nj (pre)kasno.

U ozračju nove korektnosti, američki košarkaši-amateri ne svaljuju drvlje i kamenje na onoga tko promaši iz čiste situacije… pomiluju ga komplimentom nice try, lijep pokušaj. U nas, iako se licemjerna correctness snobovski-pomodno sve više nosi, za propali izlet na scenu nacionalne politike Mostu nitko neće dobaciti više od sažaljenja. Odista s razlogom, jer tako maestralno uprskati sasvim pristojnu priliku nije malo umijeće; dosad je uspjelo samo onom ministru koji je htio dovesti državnu cestu do svoje vikendice, pa stigao prekoračiti Kupu mostom bez prilaza i odlaza. Sagradio ponte brez šponde!




seebiz