Hrvatski nacionalizam prvi je put otvoreno prešao u klerikalističku fazu, uvaljujući zemlju u najtežu političku krizu dosad, a hvalisanje državnih čelnika da napokon imamo vlast pravih katolika ispostavilo se kao groteska. Ipak, Crkva je precijenila snagu svojih desnoklerikalnih političkih saveznika, a podcijenila snagu otpora
Kada je konstituirana nova hrvatska vlast, koja je nečuvenom brzinom ostarjela i već joj se traži grobno mjesto, pohvalila se ovom naizgled važnom kvalitetom. Nikada se, rekoše, nije dogodilo da na sve četiri ključne državne funkcije – premijer, predsjednica države, šef Sabora, šefovi vladajućih stranaka – dođu praktični vjernici, katolici, koji se znaju pomoliti i sve ostalo što treba u crkvi. Bolje da su šutjeli. Valjda ni najzadrtiji ateisti nisu mogli pretpostaviti da će se ta bogobojazna vlast toliko međusobno zakačiti da samo što ne treba fizički razdvajati jedne od drugih da se ne zakrve. Poznat je trenutni epilog te kršćanske ljubavi. Najprije je Božo Petrov zahtijevao odlazak Tomislava Karamarka, zatim ovaj njegov, poslije je Tihomir Orešković zatražio odlazak i jednog i drugog, pa onda Karamarko njegov i tako redom. Središnja figura te velike svađe je Karamarko, s kojim je nakon otkrića afere ‘KaraMOL’ sve i počelo, ali on se odbija povući, a pokušava minirati i pokrenuti postupak za razrješenje i slamku spasa traži u preslagivanju tj. traženju nove saborske većine. Dakle izlaz se traži u instrumentima svjetovnih, sekularnih institucija, ali kasno je za to. Te su institucije gotovo sasvim uništene u srazu posvađanih klerikalnih frakcija u vrhu državne vlasti, a taj sraz one i ne kriju. Iz Karamarkove blizine odapeta je optužba prema Oreškoviću da se okružio ljudima iz Opusa Dei, iako u širem krugu i on ima takve oko sebe, a na meti su i Petrovljevi mostovci. Njih optužuju iz HSS-a, koji je u međuvremenu istupio iz Domoljubne koalicije, da su katolička ‘sekta’ koja nema pojma o vladanju, ali zna sve o ‘lizanju oltara’.
Dakle sve što treba znati o ovoj živopisnoj družini ona je sama rekla, pa ipak nitko, uključujući Milanovićev SDP i ostatak opozicije, nije kazao cjelovitu istinu o tome što sve ovo znači. Znači da je Hrvatska postala u simboličkom, a dijelom i faktičnom smislu, imovina Katoličke crkve i njenih političkih filijala u parlamentu i izvan njega. One upravo razgrabljuju plijen, ali se oko toga ne mogu dogovoriti. Najdalje je u razotkrivanju te temeljne istine o Hrvatskoj danas otišlo onih nekoliko desetaka tisuća prosvjednika protiv zaustavljanja kurikularne reforme školstva. Ne, ni oni nisu postavili radikalnije zahtjeve, kakav bi recimo bio micanje vjeronauka iz škola. Za to još nitko nema hrabrosti. Ali dovoljno je jasno iskazano protivljenje očitoj namjeri agresivnih desnoklerikalnih grupa i krugova da se nastavi infiltriranje Crkve u školstvo. Prvi put se čuo i izvorno prosvjetiteljski zahtjev za ‘antiklerikalnom republikom’. To je zacijelo najzrelije i najartikuliranije što je donio ovaj neočekivano masovni protest. Kada se naime govori o ugroženosti republike, i to baš na zagrebačkom trgu kojem je nerazumno oduzeto to ime, onda to ima jasan prizvuk da je sfera javnog interesa, i to ne samo u školstvu nego i u zdravstvu, kulturi, znanosti i drugdje, opasno urušena.
To znači da se taj do jučer zaštićen prostor sve više prepušta privatnom kapitalu (kroz razne vrste komodifikacija) i paralelno nasrtaju kleronacionalističkih, sve više i klerofašističkih falangi i koterija. Tu imamo zanimljiv obrat. HDZ i Most, koji više ne mogu podnositi jedni druge ni u istoj prostoriji, ipak tiho kooperiraju oko jednoga. Da kurikularnu reformu samo pristojno podržavaju, ali nezainteresirano gledaju kako ona odlazi pod led. Božo Petrov čak je izjavio da nije upoznao glavnog moderatora reforme Borisa Jokića, iz čega je jasno da ga ne zanima više nego što piše u novinama što taj zapravo hoće. Puno više entuzijazma ima u podršci hrvatskih poslodavaca, koji su se valjda prvi put našli na istoj strani sa sindikatima. To ne čudi, jer kurikularna reforma nema ambicija preskočiti već standardni obzor ‘utržnjavanja’ školstva i znanosti, a poslodavci, naravno, baš to žele. Istodobno, to je i objašnjenje zašto su inozemni financijaši baš sada zamrznuli kreditne linije prema Hrvatskoj. Ne, nemaju oni bogzna što protiv buđenja novog-starog nacionalizma u ovoj zemlji, protiv čega prvi put poslije duljeg vremena dižu glas Vijeće Evrope, strani mediji, pa čak, obazrivije, i grupacija evropskih političkih stranaka kojoj pripada HDZ. Ali u poslovnim centralama Evrope i svijeta očito je zacrtano nešto drugo. Da Hrvatska ode udesno više tako što će još prilježnije primjenjivati neoliberalnu dogmu zapadnog svijeta, nego kroz ovu antiliberalnu poplavu ostrašćenog klerikalizma i kršćanskog fundamentalizma. To nije dobro za biznis. Riječ je dakle o ograničenoj i selektivnoj zabrinutosti.
Razlozi za zabrinutost nas ovdje, u Hrvatskoj su, naprotiv, neograničeni, a ne možemo si priuštiti ni luksuz selekcije. Ovo što se sada događa u zemlji je novost, opasna novost. Prvi put se naime dogodilo da je hrvatski nacionalizam otvoreno i frontalno prešao u klerikalističku fazu i odmah izazvao dosad najtežu političku krizu. To u Tuđmanovo doba nije bilo slučaj: ne samo što se nisu dopuštale ideje o zabrani abortusa i slične, koje sada hvataju zalet, nego Kaptolu nije ni padalo na pamet da to traži. Ali, evo, sada se pojavio trolist vlasti deklariranih vjernika – HDZ, Most, Orešković – koji također, kao, ne bi na to pristao. No kako je dužnik desnoklerikalnih udruga, ne može to ni odbiti, nego im nastoji udovoljiti, ali tako da se to u javnosti previše ne uoči. Tako pred očima imamo nešto što se dosad nije vidjelo. Popovsku državu. Naizgled je nezgrapna i komična, i to toliko da ti je prva pomisao može li se nešto tako preko noći sklepano uopće održati na nogama. Pojavila se pod egidom novog zajedništva, a njeni čelni ljudi pohvatali su, rekosmo, jedni druge za guše oko prvoga što im se našlo pri ruci. Ali opasna je, jer joj potisak odozdo daju vrlo dobro organizirane udruge gorljivih i discipliniranih katoličkih vjernika, koje su u kratko vrijeme zauzele istaknuti ulogu. Sve do ovog najnovijeg protesta u Zagrebu i drugdje dominirale su za koplje nad nevladinim sektorom lijevoliberalnog predznaka.
Svemu ovome doprinijela je i jedna teška, razarajuća koincidencija, koja ima dublje korijene, a posljedice se tek sada jasno vide. S jedne strane, imamo Crkvu koja je, oslobodivši se spomenute kontrole odozgo, zapala u neobuzdani radikalizam. A to je pojačano i time što je ostala bez ikakvog intelektualnog, teološkog i dijaloškog kapaciteta koji je imala u vrijeme Drugog vatikanskog koncila, šezdesetih godina prošlog stoljeća, i neko vrijeme poslije. S druge strane, i hrvatske političke elite pale su na nikada jadniju razinu, a one desne, oličene u Karamarku koji se sada zubima drži za posljednje ostatke vlasti, poljubile su blatno dno. To dvoje čini eksplozivnu smjesu, koja stanje u Hrvatskoj već čini gorim i opasnijim nego u Mađarskoj i Poljskoj. Sada se tome ipak nazire kraj. Prvo, zato što je Crkva precijenila snagu svojih desnoklerikalnih političkih saveznika, a drugo zato što su i ona i oni podcijenili snagu otpora, koja je uličnim protestom školskih reformatora toliko ubrzala krizu vlasti da tu izlaza više nema.
portalnovosti
Kada je konstituirana nova hrvatska vlast, koja je nečuvenom brzinom ostarjela i već joj se traži grobno mjesto, pohvalila se ovom naizgled važnom kvalitetom. Nikada se, rekoše, nije dogodilo da na sve četiri ključne državne funkcije – premijer, predsjednica države, šef Sabora, šefovi vladajućih stranaka – dođu praktični vjernici, katolici, koji se znaju pomoliti i sve ostalo što treba u crkvi. Bolje da su šutjeli. Valjda ni najzadrtiji ateisti nisu mogli pretpostaviti da će se ta bogobojazna vlast toliko međusobno zakačiti da samo što ne treba fizički razdvajati jedne od drugih da se ne zakrve. Poznat je trenutni epilog te kršćanske ljubavi. Najprije je Božo Petrov zahtijevao odlazak Tomislava Karamarka, zatim ovaj njegov, poslije je Tihomir Orešković zatražio odlazak i jednog i drugog, pa onda Karamarko njegov i tako redom. Središnja figura te velike svađe je Karamarko, s kojim je nakon otkrića afere ‘KaraMOL’ sve i počelo, ali on se odbija povući, a pokušava minirati i pokrenuti postupak za razrješenje i slamku spasa traži u preslagivanju tj. traženju nove saborske većine. Dakle izlaz se traži u instrumentima svjetovnih, sekularnih institucija, ali kasno je za to. Te su institucije gotovo sasvim uništene u srazu posvađanih klerikalnih frakcija u vrhu državne vlasti, a taj sraz one i ne kriju. Iz Karamarkove blizine odapeta je optužba prema Oreškoviću da se okružio ljudima iz Opusa Dei, iako u širem krugu i on ima takve oko sebe, a na meti su i Petrovljevi mostovci. Njih optužuju iz HSS-a, koji je u međuvremenu istupio iz Domoljubne koalicije, da su katolička ‘sekta’ koja nema pojma o vladanju, ali zna sve o ‘lizanju oltara’.
Dakle sve što treba znati o ovoj živopisnoj družini ona je sama rekla, pa ipak nitko, uključujući Milanovićev SDP i ostatak opozicije, nije kazao cjelovitu istinu o tome što sve ovo znači. Znači da je Hrvatska postala u simboličkom, a dijelom i faktičnom smislu, imovina Katoličke crkve i njenih političkih filijala u parlamentu i izvan njega. One upravo razgrabljuju plijen, ali se oko toga ne mogu dogovoriti. Najdalje je u razotkrivanju te temeljne istine o Hrvatskoj danas otišlo onih nekoliko desetaka tisuća prosvjednika protiv zaustavljanja kurikularne reforme školstva. Ne, ni oni nisu postavili radikalnije zahtjeve, kakav bi recimo bio micanje vjeronauka iz škola. Za to još nitko nema hrabrosti. Ali dovoljno je jasno iskazano protivljenje očitoj namjeri agresivnih desnoklerikalnih grupa i krugova da se nastavi infiltriranje Crkve u školstvo. Prvi put se čuo i izvorno prosvjetiteljski zahtjev za ‘antiklerikalnom republikom’. To je zacijelo najzrelije i najartikuliranije što je donio ovaj neočekivano masovni protest. Kada se naime govori o ugroženosti republike, i to baš na zagrebačkom trgu kojem je nerazumno oduzeto to ime, onda to ima jasan prizvuk da je sfera javnog interesa, i to ne samo u školstvu nego i u zdravstvu, kulturi, znanosti i drugdje, opasno urušena.
To znači da se taj do jučer zaštićen prostor sve više prepušta privatnom kapitalu (kroz razne vrste komodifikacija) i paralelno nasrtaju kleronacionalističkih, sve više i klerofašističkih falangi i koterija. Tu imamo zanimljiv obrat. HDZ i Most, koji više ne mogu podnositi jedni druge ni u istoj prostoriji, ipak tiho kooperiraju oko jednoga. Da kurikularnu reformu samo pristojno podržavaju, ali nezainteresirano gledaju kako ona odlazi pod led. Božo Petrov čak je izjavio da nije upoznao glavnog moderatora reforme Borisa Jokića, iz čega je jasno da ga ne zanima više nego što piše u novinama što taj zapravo hoće. Puno više entuzijazma ima u podršci hrvatskih poslodavaca, koji su se valjda prvi put našli na istoj strani sa sindikatima. To ne čudi, jer kurikularna reforma nema ambicija preskočiti već standardni obzor ‘utržnjavanja’ školstva i znanosti, a poslodavci, naravno, baš to žele. Istodobno, to je i objašnjenje zašto su inozemni financijaši baš sada zamrznuli kreditne linije prema Hrvatskoj. Ne, nemaju oni bogzna što protiv buđenja novog-starog nacionalizma u ovoj zemlji, protiv čega prvi put poslije duljeg vremena dižu glas Vijeće Evrope, strani mediji, pa čak, obazrivije, i grupacija evropskih političkih stranaka kojoj pripada HDZ. Ali u poslovnim centralama Evrope i svijeta očito je zacrtano nešto drugo. Da Hrvatska ode udesno više tako što će još prilježnije primjenjivati neoliberalnu dogmu zapadnog svijeta, nego kroz ovu antiliberalnu poplavu ostrašćenog klerikalizma i kršćanskog fundamentalizma. To nije dobro za biznis. Riječ je dakle o ograničenoj i selektivnoj zabrinutosti.
Razlozi za zabrinutost nas ovdje, u Hrvatskoj su, naprotiv, neograničeni, a ne možemo si priuštiti ni luksuz selekcije. Ovo što se sada događa u zemlji je novost, opasna novost. Prvi put se naime dogodilo da je hrvatski nacionalizam otvoreno i frontalno prešao u klerikalističku fazu i odmah izazvao dosad najtežu političku krizu. To u Tuđmanovo doba nije bilo slučaj: ne samo što se nisu dopuštale ideje o zabrani abortusa i slične, koje sada hvataju zalet, nego Kaptolu nije ni padalo na pamet da to traži. Ali, evo, sada se pojavio trolist vlasti deklariranih vjernika – HDZ, Most, Orešković – koji također, kao, ne bi na to pristao. No kako je dužnik desnoklerikalnih udruga, ne može to ni odbiti, nego im nastoji udovoljiti, ali tako da se to u javnosti previše ne uoči. Tako pred očima imamo nešto što se dosad nije vidjelo. Popovsku državu. Naizgled je nezgrapna i komična, i to toliko da ti je prva pomisao može li se nešto tako preko noći sklepano uopće održati na nogama. Pojavila se pod egidom novog zajedništva, a njeni čelni ljudi pohvatali su, rekosmo, jedni druge za guše oko prvoga što im se našlo pri ruci. Ali opasna je, jer joj potisak odozdo daju vrlo dobro organizirane udruge gorljivih i discipliniranih katoličkih vjernika, koje su u kratko vrijeme zauzele istaknuti ulogu. Sve do ovog najnovijeg protesta u Zagrebu i drugdje dominirale su za koplje nad nevladinim sektorom lijevoliberalnog predznaka.
Svemu ovome doprinijela je i jedna teška, razarajuća koincidencija, koja ima dublje korijene, a posljedice se tek sada jasno vide. S jedne strane, imamo Crkvu koja je, oslobodivši se spomenute kontrole odozgo, zapala u neobuzdani radikalizam. A to je pojačano i time što je ostala bez ikakvog intelektualnog, teološkog i dijaloškog kapaciteta koji je imala u vrijeme Drugog vatikanskog koncila, šezdesetih godina prošlog stoljeća, i neko vrijeme poslije. S druge strane, i hrvatske političke elite pale su na nikada jadniju razinu, a one desne, oličene u Karamarku koji se sada zubima drži za posljednje ostatke vlasti, poljubile su blatno dno. To dvoje čini eksplozivnu smjesu, koja stanje u Hrvatskoj već čini gorim i opasnijim nego u Mađarskoj i Poljskoj. Sada se tome ipak nazire kraj. Prvo, zato što je Crkva precijenila snagu svojih desnoklerikalnih političkih saveznika, a drugo zato što su i ona i oni podcijenili snagu otpora, koja je uličnim protestom školskih reformatora toliko ubrzala krizu vlasti da tu izlaza više nema.
portalnovosti
