Populistički jocker „zovi“: pitaj narod!

Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Tko se komu sa slobode smije u lice zbog nekažnjena ratnog zločina, a ne poteže jocker „zovi“: pitaj narod, jer je unaprijed sve jasno, potvrđuje i neki dan oslobađajuća presuda i  posljednjoj dvojici bivših specijalaca MUP-a iz postrojbe pod zapovjedništvom umirovljenih generala Mladena Markača i Željka Sačića, koji su 5. kolovoza 1995. u zaseoku Gruborima nedaleko od Knina masakirali šestero srpskih starica i staraca u poznoj dobi (i 95 godina), etc. Osumnjičeni Sačić, koji je pisao lažna izvješća o masakru što ga je otkrio kanadski dio UNPROFOR-a i bio neposredno nadređen ubojicama prvi je oslobođen svake sumnje/krivnje, a treći pak iz društva dvojice neki dan oslobođenih – navodno je odlučio priznati na sudu tko je odgovoran za Grubore – svojedobno je nestao te nakon više od mjesec dana pronađen obješen u šumi blizu Udbine. Taj je svjedok iz Markač-Sačićevog eskadrona smrti jamačno bio otporan na metke, ali nije, nesretnik – na uže za vješanje 

Marijan Vogrinec

„Jesi li otporan na metak, sine!? Pazi što radiš!“ – jezive su riječi smrti, ubojstva kojima je, bijesno sijevajući očima, Tomislav Josić, savjetnik za branitelje, desna ruka stalno nečim javno nezadovoljnog vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave i kolovođa Stožera za obranu Vukovara (sic transit, od koga ili čega, vrag će znati!?) zgrozio javnost i dodatno pojačao animozitete građana prema braniteljskoj populaciji. U velikoj većini – od onih cca 250.000 uistinu ratnika, ne onih kojekako naguranih u Registar do blizu 510.000, radi materijalnih prava i povlastica – ni krivih niti dužnih zbog politikantskih ekscesa i uličnih/medijskih performansa u režiji tuceta stalno istih, iritantno redikuloznih vođa desetak od 1350 tzv. braniteljskih i stradalničkih udruga te izvedbi nekoliko desetaka njihovih državnim apanažama dobro potkoženih sljedbenika. Koji su samozvano prisvojili državu RH, utaočili njezine žitelje, umišljeni kako imaju pravo, smiju i mogu diktirati politiku, kadrovirati vlast i oktroirati djelovanje tzv. institucija koje rade svoj posao. A radit će ga, je li, kako taj samozvani braniteljski mainstream odredi da imaju raditi?

U protivnom, organizira se „događanje hrvatskih branitelja i hrvatskog naroda“ jer „ratni zločinci i silovarelji slobodno šetaju ulicama i žrtvama se smiju u lice“, mitinzi istine zbog „netraženja nestalih u Domovinskom ratu“, prosvjedne hodnje zbog „nepoštivanja dostojanstva hrvatskih branitelja i digniteta Domovinskog rata“, „druge kolone“, lomače i šatre nasred hrvatske metropole jer „oba moraju pasti“ (SDP-ova vlast u Banskim dvorima i na Pantovčaku), plinske boce Zagrepčanima pod prozorima, generalka državnog udara na Markvom trgu u jataštvu s Katoličkom crkvom, stožeri „za obranu“ (sic transit) ovoga i onoga kad nitko nukog i nigdje ne napada, etc. Cirkusi nad cirkusima, koji nemaju blage veze s demokracijom i poštivanjem pravne države, a ponajmanje s tzv. obranom dostojanstva hrvatskih branitelja i digniteta Domovinskog rata, jer se dostojanstvo/dignitet svodi na golu novčanu šušku. Na kruh nad pogačom, a to je sramota do neba i razlog zašto građani – vidi i društvene mreže i reagiranja civilnog društva – smatraju svu braniteljsku populaciju nezajažljivom, kojoj nikad dosta novca, parazitima na sisi poreznih obveznika, građana tzv. drugog, trećeg… reda.

Ne budimo naivni

Pa, eto, sada jedan Tomislav Josić, samoživi akter ključnih braniteljskih performansa – budimo realni, ne prvi niti posljednji što se sjetio javno uperiti dugu/kratku ratnoveteransku cijev u neistomišljenika/e – propituje otpornost na metak svog prezimenjaka Pavla Josića, koordinatora Živog zida u Vukovarsko-srijemskoj županiji. A taj je živozidaš osobito Josiću stao na žulj, jer se drznuo tražiti odgovor HDZ-ove vukovarske vlasti o tomu koliko je javnog novca inkasirao Penavin braniteljski savjetnik na ime putnih naloga (čijih, kamo, zašto, etc.), dnevnica, naknada… „Znam da sam mu se zamjerio kad sam od Grada Vukovara zatražio izvještaj o putnim nalozima, dnevnicama i naknadama koje su mu isplaćene od početka obnašanja funkcije do danas“, kazao je Pavao Josić novinarima, višekratno upozoravan na to da svojim političkim djelovanjem nosi glavu u torbi, jer Vukovarom upravlja družba koja ne oprašta takvu i sličnu vrst znatiželje. „Neću ga prijaviti policiji, a on, ako je frajer, neka izvadi pištolj. Sada me interesira kako će se postaviti policija i DORH, odnosno je li ovo što se dogodilo razlog za kazneni progon po službenoj dužnosti.“

Ne budimo naivni. Ni prislanjanje pištolja na glavu redaru u virovitičkom discu, napad na policajjca, navodno šamaranje gvardijana (bivši boksač), nasilnički i prometni, etc. skandali Hvidrine i HDZ-ove saborske perjanice Josipa Đakića nisu bile razlogom za policijski i DORH-ov kazneni progon po službenoj dužnosti ili uklanjanje iz političkog života lika koji sramoti i HDZ i sav, većinski pošten dio braniteljske populacije. Po mnogočemu su ista upravo ta dvojica tzv. braniteljskih prvaka – Tomislav Josić i Josip Đakić – od po dva razorena braka i zazornog statusa u svojim životnim sredinama do nasilničkog ponašanja u ime, navodno, tzv. dostojanstva hrvatskih branitelja i digniteta Domovinskog rata. Smrtni je grijeh takvima javno propitivati puteve novca od javne blagajne do privatnih džepova tih iz kaste na vlasti, čija imovina i povlastice graniče s nevjerojatnim. Đakić je jedan od prekonočno enormno obogaćenih branitelhjskih tzv. prvaka iz Virovitice, uz umirovljenoga generala Đuru Dečaka, nedavno smijenjena HDZ-ovog potpredsjednika vlade i ministra Tomislava Tolušića, etc., koji se ne libi pištoljem propitivati nečiju otpornost na metak ili šaketanjem jer znâ da mu sustav neće ništa. Sustav bi, je li, grubo uvrijedio „braniteljsko dostojanstvo“ (sic transit, „dostojanstvo“)?

Tim veći je smrtni grijeh što se ne oprašta, ako se radi o alfa mužjacim i ponekoj ženki – koji grade roštiljarnicu na 120 m² , parkiraju u kućnom dvorištu Mercedes E klase vrijedan 50.000 eura tajnovita porijekla, kupe hotel (ako kupe, čijim novcem, otkud, etc.) mentalno problematičnom sinu, balavanderu u dobi od dvadesetak godina osuđenom za govor protusrpske mržnje ili raspolažu lancem turističkih apartmana na moru, etc. – iz jedine političke kaste među cca 160 registriranih prvostupanjski osuđene za pljačkanje vlastitog naroda. Što HDZ jest.

„Misliš li da si otporan na metak, sine?“ – čuje se groza Penavinog savjetnika prezimenjaku Josiću, koju je u polaminutnom video zapisu koordinator Josić objavio na svom FB profilu. „Pazi što radiš!“ Slika pak – što govori više od tisuću riječi. Vidi se nasilnički gard Tomislava Josića koji prilazi Pavlu Josiću, unosi mu se u lice i bahato sikće prijetnju, pa se okreće nasrnuti na njegovu suprugu koja mobitelom snima incident. „Ti si sad ovo snimila!?“ – čuje se savjetnikov glas s videa. „Pička ti materina bezobraznba!“ Suprug se ispriječio u njezinu obranu te dolazi do kratkog naguravnja… Napadač napokon odustaje i odlazi.

Novinari Večernjeg lista telefonski su kontaktirali Tomislava Josića, koji im je kazao: „Na toj snimci se ne vidi sve što smo razgovarali, nego su iskoristili samo dio koji im odgovara. Nakon što me je zaustavio, počeo mi je govoriti kako se radi mene ljudi iseljavaju iz Vukovara i sl. Rekao sam kako me previše uzima u usta i da ja njega ne diram. U sve to ušao je s jasnom namjerom da me provocira, a njegova je supruga odmah upalila mobitel i počela sve snimati. Govorio mi je kako me se ne boji i to je ponovio 5-6 puta. Rekao mi je i hajde odmah da se obračunamo ako želim na što sam mu ja u šali i uz smiješak rekao pa jesi ti otporan na metke kada se ne bojiš. Nisam mu prijetio niti sam sve to shvatio kao nešto bitno. Nisam mu prijetio ni na koji način“.

Naravno da vukovarsko pravosuđe – takvo kakvo inače i jest u Bijednoj Našoj, nikakvo – neće imati posla s braniteljskim savjetnikom Josićem zbog prijetnje/propitivanja osjetljivosti na metke „sina“ Pavla, jer niti će  prezimenjak prijaviti policiji životnu ugrozu niti će braniteljski savjetnik i ktomu predsjednik čuvenog po redikuloznim performansima Stožera za obrnu Vukovara (sic transit, od koga!?) prijaviti samog sebe za to što je i kako odigrao bahatost nasred vukovarske ulice i usred bijelog dana, a ne služi mu na čast. Ni virovitička policija/pravosuđe ne reagiraju ne samo po službenoj dužnosti nego ni na prijave protiv Josićeva alter ega Đakića u još gorim prekršajima i kaznenim nedjelima. Stvar čudom legne i kad prijavitelji ugroze nekim čudom iznenada povlače tužbe.

Netom po ekscesu dvojice Josića, koji je eksces u 30 sekundâ video uratka zgrozio ne samo internetsku javnost, predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović i kandidatkinja za drugi mandat obrela se u Vukovaru te u društvu Ivana Penave – gradonačelnički ovlaštenog odobriti navodno sporne isplate svom braniteljskom savjetniku Tomislvu Josiću – tresnula još jednu, novu notornu glupost zbog koje pravnici i sâm HDZ-ov ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković okreću očima, sva joj se ina javnost  tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene grohotom smije, a mediji je razvlače kao divlji čopor neku stvar. Vicmaheri su si dali oduška kao nikad dosad u njezinom slučaju. Naime, kazala je kako pravosuđe ne valja (sic transit, otkrila je Ameriku!) i da bi u delikatnijim procesima moralo „više slušati narod“. Kvizovski rečeno, je li, poslužiti se jockerom „zovi“: pitaj narod! Dakako da je to budalaština nad budalaštinama kad je takvo što kadra izvaliti jedna predsjednica države, pa makar i gafomanka tipa HDZ-ove „žene iz nartoda“. Ustavno je obveza – makar još zakratko – predsjednice RH skrbiti o zakonitom djelovanju državnog sustava i njegovih institucija, poštivanju zakona i propisa. I točka. Ništa više ni manje od toga.

Kakav vražji „narod“, pravosuđe mora isključivo funkcionirati po Ustavu RH, međunarodnim konvencijama ratificiranim u zemlji, zakonima i propisima. U svojoj već poslovičnoj ulizivačkoj prevrtljivosti i brzopletosti – neukoj u pravnim i pravosudnim stvarima, bilo bi joj bolje šutjeti i čuvati s obraz – p(r)okazala se u Vukovaru kao zagovornica linča (tipa rulje koja halabuči uz inkvizicijske lomače ili vješanja “konjokradica“ na Divljem zapadu), apologetkinja nakaradnih zahtjeva dijela ratnoprofiterskih vođa udruga veterana/stradalnika iz Domovinskog rata, koji traže progon tzv. ratnih zločinaca (Srba, naravno, jer „hrvatski branitelji nisu počinili ratne i zločine protiv čovječnosti“!?) na osnovi sumnji, objeda, osvete, mržnje iz etičke/vjerske pobude, etc. umjesto – dokaza i vjerodostojnih svjedoka. Gdje će i optužba biti kazneno djelo, ako je nedokazana. Bez dokaza i svjedoka, pa pravomoćne presude (tzv. presumpcija nedužnosti, je li) nitko nije „ratni zločinac“ ili „silovatelj što slobodno šeta vukovarskim ulicama i smije se hrvatskim žrtvama u lice“. A navodno mu/im nitko ništa neće, jer su zaštićeni abolicijom, jednim od zakonskih uvjeta za tzv. mirnu reintegraciju istočne Hrvatske u državni sustav RH.

Tko se kojoj žrtvi smije?

Naravno da te floskule družbe u kojoj su Tomislav Josić i Josip Đakić dio tzv. braniteljskog mainstreama nisu istinite. Tzv. mirna reintegracija ne uključuje oprost za ratni i zločin protiv čovječnosti, oprost za silovanje u Domovinskom ratu niti takvi zločini zastarijevaju u odnosu na sudski progon. Umjesto paušalnmih objeda, dovoljno je otići u prvu policijsku postaju bilo gdje u državi i podastrijeti provjerljive dokaze o tomu da je XY počinio to i to, tomu i tomu, tada i tada, tu i tu… I stvar je riješena, jer nema tog policajca, policijskog načelnika, sudca i suda, odvjetnika, etc., koji smije ili će se usuditi takvu prijavu gurnuti u ladicu. Nije za vjerovati da će ijedno državno tijelo – represivno/pravosudno nadležno za ratne rane i počinjene zočine – zažmiriti i pustiti zločinca ili silovatelja i dalje se smijati sa slobode svojim hrvatskim žrtvama u lice. To pak da se ta tijela smiju u lice srpskim žrtvama u Domovinskom ratu i neposrednom poraću javna je tajna. Iks je jezivih slučajeva u kojima se mogu naći i prsti nekih iz tzv. braniteljskog mainstreama. Navodno se i za Josipom Đakićem vuku neki repovi iz ratnoga Grubišnog Polja te krivotvorenje nekih važnih datuma njegovog ratnog puta. A nije jedini. Neki se kite i generalskim činovima, koji im nikad nisu dodijeljeni (npr., kontroverzni Ivan Bobetko, sin generala Janka Bobetka, borca Prvog partizanskog odreda iz šume Brezovice, Tuđmanovog prijatelja iz zajedničkih dana u JNA i glavnog operativca Hrvatske vojske u Domovinskom ratu), ali su ipak u članstvu Hrvatskoga generalskog zbora, pa…

Tko (ni)je ratni i zločinac protiv čovječnosti ili tko se komu smije u lice, jako je sporno. Od potpunog oslobađanja krivnje hrvatskih ubojica do, iznimno, sprdačina-kazni kad se baš nikako nije dalo zataškati nedjela. Slučaj egzekucije obitelji zagrebačkog mesara Mihajla Zeca u vlastitom domu 1991. godine i mučko ubojstvo 12-godišnje djevojčice Aleksandre Zec na Sljemenu ostao je sramotno nekažnjen, a ubojice iz eskadrona smrti Tomislava Merčepa priznali su zločin. Dvadeset četiri godine farse u suđenju bivšem specijalcu MUP-a Mihajlu Hrastovu okončale su četiri godine iza rešetaka zbog ubojstva 13 zarobljenih i razoružanih rezervista JNA te teško ranjavanje još dvojice 1991. godine na Koranskom mostu u Karlovcu. Hrastov je čak triput nepravomoćno oslobođen krivnje, da bi ga na kraju Vrhovni sud poslao u Lepoglavu iz koje je izašao 2016. godine po odsluženju dvije trećine kazne. Hrvatski porezni obveznici platit će tu farsu cca 1,5 milijuna kuna budući da država RH nema od čega naplatiti Hrastovu milijunsku odštetu koju je već isplatila i još će platiti po sudskim odlukama rodbini ubijenih i ranjenih. Da komedija bude veća, utjerivanje tog novca redom pada u zastaru, jer država (svjesno) propušta zakonski rok od šest mjeseci u kojem je dužna podnijeti zahtjev za povrat odštete. U protivnom, nastupa zastara. Prozirna igra? Itekako.

Tko se komu sa slobode smije u lice zbog nekažnjena ratnog zločina, a ne poteže jocker „zovi“: pitaj narod, jer je unaprijed sve jasno, potvrđuje i neki dan oslobađajuća presuda i posljednjoj dvojici bivših specijalaca MUP-a iz postrojbe pod zapovjedništvom umirovljenih generala Mladena Markača i Željka Sačića, koji su 5. kolovoza 1995. u zaseoku Gruborima nedaleko od Knina masakirali šestero srpskih starica i staraca u poznoj dobi (i 95 godina), etc. Osumnjičeni Sačić, koji je pisao lažna izvješća o masakru što ga je otkrio kanadski dio UNPROFOR-a i bio neposredno nadređen ubojicama prvi je oslobođen svake sumnje/krivnje, a treći pak iz društva dvojice neki dan oslobođenih – navodno je odlučio priznati na sudu tko je odgovoran za Grubore – svojedobno je nestao te nakon više od mjesec dana pronađen obješen u šumi blizu Udbine. Grizodušje ili pak ubojstvo krunskog svjedoka radi prikrivanja krivaca za zločin? Taj je svjedok iz Markač-Sačićevog eskadrona smrti jamačno bio otporan na metke, ali nije, nesretnik – na uže za vješanje. Nitko to nije istraživao.

Je li i na „naše“ ratne zločince mislila Grabar-Kitarović kad je u Vukovaru – fakultetski potkovana u engleskom i španjolskom jeziku – solila pamet sudcima o jockeru „zovi“, odnosno kako imaju „slušati narod“, a taj će im reći da nije pravedno to kako oktroiraju Ustav RH, zakoni i propisi, već to kako propovijedaju tzv. ratnoveteranski radikali tipa Tomislava Josića, Josipa Đakića, redikuloznog predsjedničkog kandidata Ante Đapića, koji bi hrvatske građane srpskog naroda isključio iz politike u RH (sic transit), legendarne poznavateljice filmske umjetnosti Zorice Gregurić (strukovne kolegice medicinskog brata Tomislava Josića iz vukovarske bolnice), etc. Nekako ne ide pod isti nazivnik njezino ulizivanje „narodom“ tima što s Ivanom Penavom traže obustavu sudskog progona Marijana Živkovića zbog čekićanja dvojezičnih/ćiriličnih ploča 2013. godine na državnim ustanovama u Vukovaru i floskula o tomu da „svaki zločin treba kazniti“. Pa će, je li, narod kazati sudcima da Živkovića puste na miru, jer je „otac dvojice poginulih hrvatskih branitelja“. Sutkinja mu je, doduše, kazala da se za sinovima žali u obiteljskoj intimi, a ne protuzakonitim čekićanjem ćirilice na javnim ustanovama. Što se to traži, da se isti zakoni u istoj zemlji različito primjenjuju za različite građane? Nonsens.

Pa nije pravna država žvakača guma, pa da je svaka šuša razvlači kako joj se sprdne. Dobro, Bijedna Naša nije pravna država, pa je moguća i ta nakaradna svijest da vox populi u populističkoj formi pitaj narod treba biti korektiv represivnom/pravosudnom sustavu. Karlovački su novinari prije koju godinu objavili kako od 10 Hrvata u Gradu na četiri rijeke, devetero smatra osuđenog (četiri godine, sic transit, za čak 13 ubojstava i dva ranjavanja) ratnog zločinca Mihajla Hrastova – herojem. „Heroj, a ne ratni zločinac“ bila je i krupna verzalna poruka, koju dugo nitko nije skidao s Koranskog mopsta, gdje je Hrastov hladnokrvno pobio 13 nenaoružanih zarobljenika te dvojicu teško ranio. Vox populi nije nepristran u mnogim inim slučajevima protučovječnosti, za koju nikakav rat i „njihovi“ zločini ne mogu biti i nisu nikakav alibi. Ne samo zato što će se za neko vrijeme – možda već sutra, promijene li se međunarodni odnosi snaga i interesa na stalno rovitom zapadnom Balkanu, a svakako je pitanje vremena kada će – opet naraštaji hvatati za gušu ne bi li se „osvetili“. Iznova po tuđem nagovoru i za tuđe dobro. Kao jučer i prekjučer.

Zinuli više no što mogu progutati

Nije samo Kolinda Grabar-Kitarović uletjela grlom u jagode kad je riječ o manipulaciji hrvatskim žrtvama Domovinskog rata za koje, eto, ne trebaju vrijediti Ustav RH, zakoni i propisi, podilazeći tzv. desnim radikalima koji napadno sapunaju dasku šefu HDZ-a i vlade Andreju Plenkoviću. Tu je i lakonotni zabavljač Miroslav Škoro, namjeran pobijediti svih dvadesetak, plus-minus, protukandidata za prvog u bivšoj Titovoj vili Zagorje, koji je također iskoristio ostarjelog čekićara Marijana Živkovića za svoju izbornu promociju. Uz fotografiju s njim, objavio je na svom FB profilu: „Hrvatska, kojoj želim biti na čelu, neće snagu represivnog aparata dokazivati na ljudima poput Marijana Živjovića, oca dvojice poginulih hrvatskih branitelja, nego na onima koji su se obogatili obnašajući najviše političke dužnosti. Sudbena vlast nije ‘sveta krava’ kojoj se ne može poslati poruka da nešto loše radi. A loše se radi ako se ustrajno procesuira čovjeka koji je svojim postupkom rekao NE kršenju 8. članka hrvatskog Ustava i nasilnom uvođenju dvojezičnih ploča u Vukovaru“. Nije istina. Te su ploče postavljene po zakonu RH, dvojezičnost i ćirilica su uneseni u Statut grada Vukovara i nitko nije ovlašten nasiljem mijenjati tu praksu, koja je u interesu smanjenja međuetničkih tenzija, jačanju povjerenja i snošljivosti među svim žiteljima Vukovara.

Gradonačelnik Ivan Penava – objavio je da će se kandidirati za čelnika HDZ-a te „promijeniti odnose snaga“ u toj stranci – njegov braniteljski savjetnik i nekolicina radikalnih apologeta u vukovarskoj vlasti, koji su svi zajedno i svaki pojedinačno jače zinuli no što mogu progutati, trse se oko neprihvatljive prakse što s demokracijom kao takvom nema blage veze. S pravom i pravosudnim sustavom još manje. Škoro je samo trbuhozbori taj mentalitet. Pokojna Kata Šoljić, koju su kao vukovarsku majku trojice poginulih hrvatskih branitelja i suprugu poginulog hrvatskog branitelja, HDZ-ovi „domoljubni“ političari manipulativno/nečasno razvlačili od mila do nedraga, po logici bi tih iz Živkovićeve „odvjetničke“ kolone, uključivo Grabar-Kitarović i Škoru, „imala pravo“ nekažnjeno razbijati što joj se kad sprdne, pljačkati banke, batinati Milorada Pupovca, rastjerati cijeli SDP, etc. jer je u domovinskom ratu izgubila četvoricu hrvatskih branitelja. Itd.

Puno toga smrdi u državi Bijednoj Našoj, a ponajviše to što se manji, ali (pre)glasan dio tzv. vođa braniteljskih/stradalničkih udrugha (od njih čak cca 1350, sic transit) te hrvatska filijala Katoličke crkve uporno miješaju u državnu politiku. Naravno, ne koristeći jocker „zovi“, jer znaju što bi im, da ga pitaju, odgovorio – „narod“. Možda palcem gore komentaru Cara Mrguda Vazdacenzuriranog u povodu vukovarskog ekscesa Josić vis-à-vis Josića, koji Slobodna Dalmacija nije cenzurirala: „Ovaj prijeti smrću, zarakijana kladioničarska dokona družba povlastičara stavlja plinske boce po centru Zagreba, ruši ustavni poredak pri tom se hrabro skrivajuć u crkvi… dokle više? Umjesto da ta škripava družba aktivno sudjeluje u stvaranju i izgradnji moderne, pravedne i bogate Hrvatske, oni rade upravo suprotno – najveću i najzadrtiju vukojebinu u Europi… dno dna“. Ili izvjesni siskic: „Tkz. Branitelji umislili da su mali bogovi. Njima treba vraćati jezikom koji oni razumiju“. Ili izvjesni marko nvk: „Savjetnik za branitelje? Radi takvih branitelja dođe mi da više nikad nikom ne spomenem da sam bio branitelj“. Vox populi? Itekako indikativan.

„Jesi li otporan na metak, sine!? Pazi što radiš!“ To ni slučajno nije tek bezazlena poruka nekog lika, koji se prsi svojim zaslugama iz rata u Vukovaru – bez kojeg junaka jamačno ne bismo sada postojali svi mi tzv. mali ljudi i tzv. obični građani koji smo mu tada financirali streljivo, odjeću, iće i piće, a danas boračku mirovinu/invalidninu triput veću od prosječne civilne za puni radni staž, i nismo ratovali na Mitnici i na Sajmištu – već je to prije i iznad svega alarm kako se društvo silovito deformira na vrjednosnoj i na moralnoj razini. Pištolji i tzv. glas naroda, ulica i samozvani mesije „domoljublja“ nasilno uzimaju stvari u ruke. I to ne sluti na dobro, jer se pravosuđe – ma kako loše bilo, a jest loše – gura u zapećak i dodatno, nedemokratski kompromitira. Psihijatar Herman Vukušić, koji je karijeru sazidao baš na ratnoveteranskom „materijalu“ i iznimno je blizak toj populaciji, u „Studiju uživo“ televizije N1 Hrvatska dao je karakterističnu izjavu; „O stanju u hrvatskom pravosuđu govore mjerodavna hrvatska tijela. Ulica ne može zamijeniti sudstvo“.

tacno