Preuzeto s portala autograf: Autor: Zlatko Gall
Novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar odustajanjem od uvođenja građanskog odgoja kao novog školskog predmeta te zadržavanja zdravstvenog odgoja u postojećim gabaritima predviđenih sati razredne zajednice – čime su zapravo u koš bačene velike ”reforme“ i pripadajući kurikulumi novih predmeta bivšeg ministra Jovanovića – očekivano je izazvao burne reakcije dijela hrvatske javnosti.
Naravno, onog dijela koji je skandalizirao a onda i doslovno raspizdio ministrov zahtjev za ”audijenciju“ kod crkvenih velikodostojnika netom nakon imenovanja na novu funkciju. Odustajanje od dvaju ”spornih“ predmeta i njihovih kurikuluma doživljava se naime kao ustupak Crkvi i spuštanje gaća sekularne države pred jačim protivnikom: Kaptolom i konzervativnim građanskim udrugama poput “U ime obitelji” i “Vigilare”.
Mada sam svjetonazorno za građanski i ”seksualni“ odgoj u školama te duboko uvjeren da ministar obrazovanja u sekularnoj državi ne treba ”ići pod mišljenje“ na Kaptol, nisam baš siguran da je odustajanje od uvođenja u škole baš tako loša vijest.
Više je razloga tome. Kao prvo lošom komunikacijom s javnošću i traljavom pripremom Jovanovićevo je ministarstvo samo sebi – ali i idejama koje zastupa – dalo pljusku. Bez grešaka u koracima i Jovanovićevih osobnih gafova, teško da bi bilo i Željke Markić i njezine udruge “U ime obitelji”.
Udruge kojoj su, nemojmo se lagati, nespretnost Jovanovića, ali i Milanovićeve vlade dale formalni razlog za postojanje te platformu za ostvarenje nekih drugih ciljeva koji sa školstvom nemaju blage veze. Odustajanje od ”spornih“ kurikuluma stoga i nije tako loša vijest. Naravno, pod uvjetom da se novi ministar zatvaranjem jednog, u biti marginalnog fronta kani posvetiti ključnim problemima u odgojno-obrazovnom resoru.
U kojem je odavno kaos na svim razinama. Od podcijenjenih i slabo plaćenih učitelja i profesora poniženih ne samo mizernim plaćama već i sveopćim odnosom prema jednoj, navodno itekakao važnoj profesiji (pri čemu ni djeca ni njihovi roditelji nisu bez grijeha), besmislenih programa prepunih nikome potrebnih ”brojki i slova“ pa do promašaja zvanog državna matura.
Hrvatskim školama ne trebaju predmeti zatrpani sitničarenjem i bizarnim podacima koji se teško bubaju napamet, ali brzo zaboravljaju a još manje državna matura koja inzistiranjem na njima guši svaku mogućnost profesora da u vlastitoj redakturi odvoje nebitno od bitnoga.
Ne bi li, kad su već programi suhoparni i zagušeni viškom informacija, klincima dali pročišćene sadržaje koji potiču logično zaključivanje, nude sliku cjeline i – u konačnici – rezultiraju usvojenim znanjem, a ne naštrebanim činjenicama.
A kad smo već kod činjenica valja biti brutalno iskren pa pljunuti onu jednu neospornu ravno u oči: svaka nova generacija je nepismenija od prethodne.
Ne samo zbog elementarnog nepoznavanja pravopisa i sve mizernijeg riječnika, već i nesposobnosti verbaliziranja. Jasnog i suvislog izražavanja bez stotinu ”komunikacijskih“ štaka koje i govorni jezik pretvaraju u ”tvitanje“.
Ako smo od Amerikanaca već uzeli mažoretkinje i junk-food, cheer-leadersice i gangsta-look, nismo li mogli posegnuti i za nekom domaćom inačicom školskog natjecanja u „spelingu“ i njegovanje govorničkih vještina. Možda čak i u posebnom predmetu.
Najlakše je naravno uprijeti prstom u tehnologiju i za sve kriviti ”novo doba“ s novim dominantnim komunikacijskim kanalima.
Jer eto mlađarija i u kafiću sjedeći za istim stolom komunicira SMS porukama punim skraćenica, a ne razgovorom, knjige se sve manje čitaju, a lektira – točnije sažeci i zaključci – prepisuje s interneta.
Doduše, kakav nam je program obavezne lektire, nije ni čudo jer tinejdžer koji s veseljem čitaju o Harryju Potteru ili se (eto prave blasfemije!) zakače za skandinavske krimiće, Iana Rankina ili klasike poput P.D.James, mora ispaliti na živce kad mu za pozitivnu ocjenu serviraju, kako je to sjajano zapisao jedan anonimni sudionik rasprave na webu, ”imperfektne forme nerazumljivog starohrvatskog (…) i neke čudesne nerazumljive tekstove koje naša djeca čitaju pomoću rječnika i padaju na državnoj maturi zbog nepoznavanja – što ono biješe – staroistarskog dijalekta koji je govorilo 100-tinjak piščevih suvremenika na cijeloj kugli ovoj našoj zemaljskoj“.
Naravno, predmet hrvatskog jezika, nije nikakva iznimka već samo zgodna ilustracija besmislenih i sve besmislenijih programa. I njihova rezultata.
Za prolaz na državnoj maturi ispitanik će morati odgovoriti i na tako ”krucijalna“ pitanja poput onog o vrsti dragog kamena u prstenu glavnog lika ili o boji papučica madame Bovary, ali će – a da nikog to zapravo ne brine – srednje školovanje završiti s pasivnim poznavanjem materinjeg jezika i dvojbenom pismenošću.
Zbog Facebooka i Twittera, zbog smartphonea i tableta? Ne, već zbog šugavih školskih programa i promašenih im prioriteta.
Naravno da je seksualni odgoj važan. Baš kao i građanski odgoj koji bi trebao dati elementarne poduke o toleranciji. Jer, kvragu, mnogo je važniji sadržaj nego li pismenost (i ispravno korištenje ”ć“ i ”č“) u do bola vulgarnoj psovci ”prčim ti mater pedersku/komunjarsku/jugonastalgičarsku/srpsku…“ mada iskreno sumnjam da bi novi predmeti uz stare ”štreberske“ metode bili išta drugo osim novog TIPSS-a ili, još i prije, novog vjeronauka.
Ili, pak samo novo opterećenje za ionako pretrpane školske satnice od kojih bi, u konačnici, bilo više štete nego li koristi.
