Javna je tajna: vlada u Kijevu vojno gubi od ruske vojske. Ruska vojska napreduje bez žurbe i gradi obranu regija koje su referendumom pristupile Moskvi. Ali ova neumoljiva stvarnost skriva druge. Na primjer, činjenica da Turska, još uvijek članica NATO-a, podržava Rusiju i opskrbljuje je rezervnim dijelovima za svoju vojsku. Ne samo da Atlantski savez gubi, već i puca.
Budućnost Ukrajine postaje jasnija. Borbe vode, s jedne strane, kijevska vlada koja odbija ispoštovati svoj potpis na sporazume iz Minska, a s druge strane Rusija koja namjerava provesti rezoluciju 2202 Vijeća sigurnosti, ratificirajući navedene sporazume. S jedne strane, država koja odbija međunarodno pravo i koju podržavaju zapadnjaci, s druge strane, druga država koja odbija zapadna pravila i koju podržavaju Kina i Turska.
Kako se predsjednik Zelenski, izabran za primjenu sporazuma iz Minska, mogao transformirati u “integristu”, stati na stranu fanatika, nasljednika najgorih zločinaca 20. stoljeća, to je doista misterij. Najvjerojatnija hipoteza je financijska. Zelenski je poznat od objavljivanja Paradise Papers zbog svojih offshore računa i imovine u Engleskoj i Italiji. Štoviše, Zelenski nema mnogo veze sa svojim pro-nacistima. To je kukavički. Na početku rata ostao je nekoliko tjedana, skriven u bunkeru, vjerojatno izvan Kijeva. Izašao je tek nakon što ga je izraelski premijer Nafatali Bennett uvjerio da mu je predsjednik Vladimir Putin obećao da neće ubiti ukrajinskog predsjednika. Od tada se putem videa pokazuje na svim zapadnim političkim summitima i umjetničkim festivalima.
Kako se Turska, zapadni saveznik u NATO-u, uključila na rusku stranu? Ovo je lakše razumjeti onima koji su pratili pokušaje atentata na predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana od strane CIA-e. U početku je Erdoğan bio ulični razbojnik. Zatim se uključio u islamsku miliciju što ga je navelo da pristupi i afganistanskim pobunjenicima i ruskim islamistima iz Ičkerije; tek nakon toga ulazi u politiku, u klasičnom smislu te riječi. Tijekom svog razdoblja podrške antiruskim muslimanskim skupinama, bio je agent CIA-e. Kao i mnogi, kada je došao na vlast, stvari je gledao drugačije. Postupno se odvojio od Langleya i htio je služiti svom narodu. Međutim, njegova osobna evolucija odvijala se dok je njegova vlastita država nekoliko puta mijenjala strategiju. Turska još uvijek nije probavila pad Osmanskog Carstva. Isprobala je nekoliko strategija u nizu. Od 1987. kandidatkinja je za Europsku uniju. Godine 2009. zajedno s Ahmetom Davutoğluom razmišljala je o ponovnom uspostavljanju osmanskog utjecaja. Jedna stvar vodila je drugoj, zamišljala je spajanje ovog nacionalnog cilja i osobnog putovanja njenog predsjednika da postane domovina Muslimanskog bratstva i obnovi kalifat, koji je ukinuo Mustafa Kemal Atatürk 1924. Ali pad Islamskog Emirata ju je prisilio da odustane od ovog projekta. Türkiye se zatim okreće turskim narodima, oklijeva uključiti Ujgure i na kraju bira etnički turske narode. U svakom slučaju, u ovoj potrazi, ne trebaju joj više ni Europljani ni SAD, već Rusija i Kina. Nakon pobjede protiv Armenije, stvorila je “Organizaciju turskih država” (Kazahstan, Kirgistan, Turska i Uzbekistan. Osim toga, Mađarska i Turkmenistan imaju status promatrača).
Danas, prema Wall Street Journalu, 15 turskih tvrtki svaki mjesec izvozi opremu kupljenu u Sjedinjenim Državama desetcima ruskih tvrtki koje su podvrgnute jednostranim nezakonitim američkim prisilnim mjerama (koje atlantistička propaganda predstavlja kao “sankcije”). Podsekretar američkog ministarstva financija zadužen za terorizam i financijsku obavještajnu službu, Brian Nelson, uzalud je išao u Ankaru kako bi prisilio Tursku da poštuje zapadna pravila. Ankara nastavlja tajno podržavati rusku vojsku.
Kada je američki izaslanik ukazao da je Turska na krivom putu stavljajući se na stranu poražene Rusije, sugovornici su mu predočili stvarne brojke o ratu u Ukrajini koje je ustanovio Mossad, a objavila Hürseda Haber. Na terenu je odnos snaga 1 prema 8 u korist Rusije. S ruske strane ima 18.480 mrtvih, a s ukrajinske 157.000. Kao u Andersenovoj priči, kralj je bio gol.
Turska sada blokira članstvo Švedske u NATO-u. Čineći to, također blokira onu Finske koja je bila predstavljena u istoj priči. Ako prihvatimo informacije iz Wall Street Journala, to nije slučajnost. Zasigurno je Ankara dobila obvezu ove dvije zemlje da izruči vođe PKK i pokreta Fethullaha Gülena; obećanje koje nisu održali. Ali nije moglo biti drugačije budući da je, nakon zatvaranja svog vođe, Abdullaha Öcallana, PKK postala oruđe CIA-e i sada se bori pod naredbama NATO-a, on koji je nekoć bio saveznik Sovjeta. Što se tiče Fethullaha Gülena, on živi u Sjedinjenim Državama pod zaštitom CIA-e. Imao je središnju ulogu u pokušaju atentata na turskog predsjednika 15. srpnja 2016. te u puču koji je uslijedio.
Türkiye stoga danas podržava Rusiju na isti način kao i Kina: opskrbljuje je rezervnim dijelovima za njezinu obrambenu industriju i ne oklijeva proslijediti joj opremu proizvedenu u SAD-u. No, dok se hrvatski predsjednik Milanović i Mađarska ne ustručavaju javno reći da je podrška Saveza Ukrajini glupost, ne napuštajući je, Ankara glumi u atlantizam.
Potres koji je upravo uzdrmao Tursku i Siriju nema karakteristike do sada uočenih potresa u svijetu. Činjenica da je desetak zapadnih veleposlanika napustilo Ankaru u pet dana prije potresa i da su u istom razdoblju njihove zemlje savjetovale da se ne ide u Tursku čini se da ukazuje na to da su zapadnjaci znali predvidjeti što će se dogoditi. Sjedinjene Države imaju tehnička sredstva za izazivanje potresa. Obvezali su se 1976. da ih nikada neće koristiti. Rumunjska senatorica Diana Ivanovici Șoșoacă tvrdi da su prekršili svoj potpis “Konvencije o zabrani korištenja tehnika modifikacije okoliša u vojne ili bilo koje druge neprijateljske svrhe” i izazvali ovaj potres. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan zatražio je od svojih obavještajnih službi (MİT) da prouče ono što je danas samo hipoteza. U slučaju pozitivnog odgovora, moralo bi se priznati da Washington, svjestan da više nije ni vodeća svjetska ekonomska ni vodeća svjetska vojna sila, uništava svoje saveznike prije nego što umre.
Pod ovim uvjetima, kako objasniti da Sjedinjene Države nastavljaju slati oružje na bojno polje i zahtijevati od svojih saveznika da ga šalju u gomilama? Jasno je da većina tog oružja nije moderno, već datira iz Hladnog rata i općenito je sovjetsko. Nema potrebe rasipati oružje iz 2000-ih znajući da će biti uništeno jer Rusija ima modernije oružje od onog na Zapadu. Osim toga, raznim vojskama može biti zanimljivo testirati oružje najnovije generacije u borbama visokog intenziteta. U ovom slučaju zapadnjaci šalju samo nekoliko primjeraka tog oružja.
Nadalje, dok ukrajinske “pro-nacističke” postrojbe dobivaju zapadno oružje, vojni obveznici ne. Vjerojatno dvije trećine oružja, čuva se u Albaniji i na Kosovu ili se šalje u Sahel. Prije tri mjeseca, nigerijski predsjednik, Muhammadu Buhari, na summitu Komisije za bazen jezera Čad (LCBC) osudio je dolazak ovog oružja u ruke Islamske države. Suočen s uzvicima iznenađenja i ogorčenosti američkih parlamentaraca, Pentagon je osnovao komisiju odgovornu za praćenje isporuka. Ni u jednom trenutku nije izvijestila o svojim aktivnostima i malverzacijama koje je navodno uočila.
Prije dva tjedna, glavni inspektor Pentagona otišao je u Ukrajinu, službeno kako bi rasvijetlio ove otmice. U prethodnom sam članku pokazao da je on tamo uglavnom došao kako bi uspješno izbrisao tragove poslova Huntera Bidena. Ukrajinski ministar obrane Oleksii Reznikov najavio je da će hitno podnijeti ostavku zajedno s nekoliko članova svoje administracije. Još uvijek ništa.
Još jedno pitanje: zašto Njemačka, Francuska i Nizozemska, suvlasnice plinovoda Sjeverni tok, ne prosvjeduju nakon sabotaže kojoj su bile žrtve, 26. rujna 2022.? I zašto ne reagiraju na otkrića Seymoura Herscha o američko-norveškoj odgovornosti? Poznati istraživački novinar dobio je ovlaštenje za objavu svoje istrage.
Doduše, glasnogovornik nacionalista Alternative za Njemačku tražio je osnivanje istražne komisije u Bundestagu o ovoj sabotaži, ali velika većina političkih čelnika ove tri zemlje je diskretna: saveznik im je najveći neprijatelj!
Naprotiv, laskali su sebi da u Bruxellesu prime predsjednika Zelenskog. Ali prethodno je otišao u Washington i London, dvije bitne prijestolnice, prije nego što je došao obratiti se onima koji plaćaju.
Autor: Thierry Meyssan
