Porez na sunce

Tehnološka pristupačnost i cjenovna konkurentnost solarne energije unijela je nemir na tržištu energenata. Interesi kapitala i nesnalaženje države koče društveno optimalnu realizaciju tih energetskih kapaciteta. No postoje demokratski modeli koji mogu zaobići te prepreke.

Na jednom od kanala kablovske televizije specijaliziranih za promociju godišnjih odmora u “egzotičnim” dijelovima svijeta, vrtjela se tokom ljeta reklama za nekretninu prvi red do mora, uz kopirajtersku doskočicu koji glasi: “… s kućom dobijete i besplatne izlaske i zalaske sunca tijekom cijele godine, s pogledom na ‘vodu’, u kojima možete uživati rashlađeni ljetnim povjetarcima”. Ideja naplate sunčevih zraka i vjetra prešla je iz jedine sfere gdje se naplaćuje – energetskog sektora – u turizam, također izrazito profitabilnu granu ekonomije.

Za paniku oko komodifikacije Sunca je prerano, procesi koji čine odlučujuće faktore u razvoju društava još nisu nepovratno otišli u antidemokratskom smjeru. No, dok većina nas ne zna gotovo ništa o suvremenim tehnološkim mogućnostima solarne energije, njezinoj cijeni ili isplativosti u vlastitoj državi, i ne raspolaže početnim kapitalom za promjenu energetskog modela vlastitog kućanstva, osvješteniji, bolje organizirani razni privatni investitori i velike energetske kompanije daleko su napredovali u borbi za svoje interese. Nema tu ništa neočekivanog, radi se o tipičnom obliku klasne borbe, u kojoj je, kao i obično, jača strana dobro organizirana, dok slabija ali masovnija, nije ni svjesna toga da se nalazi u ratu.

Kao i obično, kad se radi o inovativnim, progresivnim društvenim praksama zasnovanim na suvremenim tehnološkim dostignućima, one kreću iz vrijednosnih načela. Pa se tako solarna energija od svojih rudimentarnih početaka zamišljala u obliku solarnih ploča koje griju bojlere za toplu vodu na mjestima gdje dalekovodi još nisu stigli. U tim se počecima obično smatralo da su problemi sunčeve energije nizak stupanj iskoristivosti fotoćelija, nemogućnost pohrane energije za večernje korištenje, visoka cijena, a ponegdje se moglo pročitati i o potrošenim fotoćelijama kao velikom otpadnom problemu. No, s godinama razvoja iskoristivost fotoćelija je znatno porasla (pa se one danas koriste i u sjevernim zemljama oskudnima suncem), dizajnirane su litij-ionske baterije koje omogućuju pohranu ovako dobivene energije i njezino korištenje i u danima i noćima bez sunca, cijena solarne energije je izrazito pala, pa je sada svugdje, tako i u sjevernim zemljama konkurentna cijenama fosilne energije. Dok je u Zaljevskim zemljama, gdje je nafta gotovo bagatela, i koje su bogate suncem, postala jeftinija od struje dobivene drugim energentima.

Dvije vrste energije sunca

Usprkos svemu tome, solarna energija ne samo da još uvijek nije zaživjela u skladu s očekivanjima i mogućnostima, nego je paradoksalno u zemljama izrazito bogatima suncem, poput Španjolske ili američke savezne države Nevade, postala toliko skupa da je neisplativa. U Španjolskoj je tako prije tri godine uveden porez na sunce dok je iz Nevade protjeran projekt Solar City Elona Muska. Metoda je slična u oba slučaja: država je ukinula subvencije na solarnu energiju kućanstvima i podigla cijene ugradnje panela. U Španjolskoj je uveden porez na sunce koji je produžio rok otplate solarnih panela s 13 na 31 godinu, a sličan ishod imali su i modeli u Nevadi. Razlozi tome nisu ekološki, socijalni, tehnološki ili demokratski već ekonomski, odnosno profitni, i politički.

Trenutno postoje dvije dominantne metode prikupljanja sunčeve energije: koncentrirane solarnotermalne elektrane i fotovoltažne ćelije ili tzv. otočni sustavi. Prve koriste ogromna zrcala putem kojih prikupljaju i fokusiraju sunčevu energiju te ju pretvaraju u toplinsku posredstvom nekog motora, obično parne turbine, da bi u konačnici na kraju procesa dobili električnu struju spojenu na električni generator odakle se vraća u nacionalnu distribuciju. Toplina se čuva u rastopljenim solima koje omogućavaju solarno termalnim elektranama produkciju energije i nakon zalaska sunca, a energiju je moguće prenositi na velikim udaljenostima. Cijena ovako dobivene energije konkurentna je onoj dobivenoj iz fosilnih izvora, no i kao takva i dalje podrazumijeva oblik distribucije struje od velikih proizvođača ka potrošačima što je i dalje čini skupljom od otočnih sustava prilagođenih kućanstvima.

Fotovoltažne ćelije pak proizvode istosmjernu struju koja fluktuira s obzirom na intenzitet sunca. Prije upotrebe, ovu energiju potrebno je konverterima pretvoriti u struju odgovarajućeg napona. Zbog ove razlike, fotovoltažne elektrane, za razliku od koncentriranih solarnih, nisu komercijalno isplative za dalekovodnu i komercijalnu upotrebu. Fotovoltažna solarna energija u kombinaciji s baterijama za njezino spremanje funkcionira bolje na razini kućanstava ili pojedine četvrti. I u ovom obliku stvaranja energije leži tzv. “revolucija” obnovljivih izvora energije koja bi trebala biti temelj “tranzicije” na zelenu ekonomiju.

Revolucija obnovljivih izvora energije

U Hrvatskoj je prije nešto malo više od godinu dana portal Poslovni.hr objavio žalopojku privatnih investitora u solarnu energiju pod naslovom “Niža cijena uništila investicije”. Radi se o zapanjujuće nekritičkom tekstu, za medij među čijom se ciljanom publikom nalaze ekonomski analitičari i burzovni mešetari. Kako stoji u tekstu, grupa od desetak investitora počela se boriti protiv tzv. “diskriminacije neintegrirane solarne energije” (male elektrane) u odnosu na “integrirane” solare koji se nalaze na kućama i zgradama. Problem je naime nastao u pojeftinjenju cijene solarne energije: cijena otkupa struje iz velikih solarnih elektrana pala je proteklih godina sa 1,1 kune po kilovatu na 0,53 kune, što odgovara globalnom trendu pojeftinjenja solarne energije i njezinoj sve većoj konkurentnosti. U očajničkom pokušaju socijalizacije rizika svojih investicija, i krijući se iza anonimnosti, oni umjesto u tržišnim zakonima, koji u drugim situacijama tako dobro rade za njihove interese, odgovornost za pad cijene solarne energije vide u maćehinskoj državi koja je snizila subvencije. Država je pak, u doba mjera štednje, iz praktičnih, a ne ideoloških razloga, nastojeći sa što manje postići što više, počela više subvencija davati za tzv. integrirane sustave, jer je kako smo već naveli gore, cijena ovako dobivene solarne energije pala još i više.

Dok država nešto manje mari za muke investitora u male solarne elektrane, koji su prvi protivnici decentraliziranih umreženih lokalnih modela, znatno više pažnje posvećuje privređivanju velikih nacionalnih energetskih kompanija kao njihovom drugom oponentu. Dapače, sudeći po već spomenutim primjerima koji nam dolaze iz sunčanih država dvaju kontinenata: Španjolske i Nevade, država kao lice energetskih firmi u javnosti, potiče solare po kućanstvima sve dok njihov broj ne naraste toliko da počne ugrožavati velike energetske kompanije. Radi se o realnom problemu koji ovako shvaćen prestaje biti pitanje struke i postaje važnim društveno-političkim pitanjem. U oba spomenuta primjera, dogodilo se da je postavljanje solarnih panela po kućanstvima postalo toliko učinkovito da su velike kompanije počele bilježiti pad prodaje klasične električne energije. Također su se zbog ranih obaveza prodaje viška struje velikim energetskim firmama koju bi kućanstva dobila od obnovljivih izvora, kompanije našle u situaciji da one moraju kupovati struju od svojih nekadašnjih kupaca. Radi o organskoj tendenciji koja izrasta iz jeftinih i široko dostupnih tehnoloških rješenja u kombinaciji s nereguliranim područjem koje do sad nije gotovo ništa zabranjivalo. Tako je ova pojava čak i u tehnokratskoj i birokratskoj literaturi Europske unije dobila svoj naziv pa se potrošače koji proizvode višak solarne energije zgodno naziva “prosumersima”¹.

Ti “prosumersi” su postali ozbiljna buduća prijetnja prihodima velikih energetskih kompanija. Računica je sljedeća: jednostavnija i učestalija ugradnja solarnih panela u kućanstva, praćena kontinuirano kvalitetnijim i sve jeftinijim baterijama za skladištenje te energije, kao i energetsko i decentralizirano umrežavanje na razini gradskih četvrti, u konačnici, u suncem bogatim zemljama, čini modele HEP-a, EPS-a, E.On-a, RWE-a, itd gotovo pa izlišnima. Dakako ne u potpunosti, niti u svim zemljama, ali ovom tipu kompanija svakako prijeti gubitak društvene važnosti koju su dosad imale a s tim dolazi i pad profita. U suncem bogatim zemljama, ove bi se kompanije mogle svesti na tek uslužna poduzeća za održavanje lokalnih mreža. U slučaju zemalja gdje ove kompanije još uvijek nisu privatizirane, njihovi mnogobrojni radnici imaju solidan status, a od njihovih profita, osim onoga što se prelijeva u javne proračune, nešto uvijek prokapa i do kulture. Gubitak važnosti ovih kompanija državi dakle predstavlja ozbiljan problem, stoga se može razumjeti, iako ne i opravdati, logika zemalja koje se svrstavaju na stranu kompanija što se protive solarnim panelima na krovovima kuća.

Komunalno upravljanje energetskim firmama

Istovremeno, broj primjera, čak i u nesunčanim zemljama, gdje su se građani okupili i zagovarali podruštvljenje (komunalizaciju) privatiziranih energetskih firmi, kao i osnivali zadruge za upravljanje mikro-energetskim mrežama, ili počeli iskapčati cijele četvrti s nacionalne mreže jer sami proizvode dovoljno, sve je veći. Dapače, toliko ih je da ih je nemoguće sve pobrojati, stoga čitatelje upućujemo na već objavljene Biltenove tekstove na ovu temu, dok ćemo se dalje pozabaviti aspektom kojeg ovdje još nismo detaljnije obrađivali – a to je primjer upravljanja komunalnim energetskim kompanijama.

Kao i obično u sličnim raspravama, kad se radi o zagovaranju kvartovski decentraliziranih energetskih modela prvi argument protiv su tehnološka ograničenja. No, radi se o zastarjelom argumentu jer kao što smo već istaknuli upravo je cjenovna dostupnost novih solarnih tehnologija omogućila povećanu ugradnju solarnih panela na kućanstava. Drugi argument je obično nestalnost ove energije, no i ovo se rješava sve kvalitetnijim baterijama – jer je naime moguće već sada požeti toliko sunčeve energije da ju se može koristiti iduća tri dana, o tolikim se viškovima radi. Nakon što se prihvati i politički argument da decentralizirani modeli mogu funkcionirati red je na uobičajenu liberalnu predrasudu o tome da je narod loš gospodar, i da direktna demokracija, koja čini se najbolje funkcionira s decentraliziranim energetskim mrežama, ne može nikako funkcionirati. No i kod ovog se prigovora zanemaruju nedovoljno iskorištene tehnološke mogućnosti, u ovom slučaju internet.

Upravo su na ovaj problem naišli zadrugari Som Energie – energetske zadruge za povezivanje lokalnih grupa u Španjolskoj. Energetsko tržište u suncem izrazito bogatoj Španjolskoj sastoji se od oligopola kojeg u omjeru od 80 posto kontroliraju dvije firme: Endesa i Iberdrola. U toj zemlji 26 milijuna kućanstava troši oko 30 posto ukupne energetske proizvodnje. Usprkos tome, Španjolska je 2015. godine promijenila pristup OIE te je sa njihova subvencioniranja prešla na oporezivanje sunčeve energije učinivši je tako izrazito skupom. Cijena klasične struje za kućanstva u Španjolskoj posljednjih je 10 godina porasla za 80 posto (a usprkos globalnom trendu pada veleprodajne cijene struje), pa tako Španjolci u okviru EU danas imaju najskuplje mjesečne račune struje (80 eura). Istovremeno, cijena fotovoltažnih ćelija i ostale opreme u Španjolskoj je u periodu od 2008. godine pala za 70 posto.

Som Energia i digitalni plenum

U takvoj je atmosferi prije 7 godina nastala Som Energia, a osnovali su je profesori i studenti Sveučilišta Girona u Kataloniji s ciljem promicanja zaštite klime i što uspješnije energetske tranzicije a uz pomoć održivog poslovnog modela. Pet godina kasnije, ova je kooperativa brojala 35.000 članova ujedno i potrošača. Drugi stup njene politike čine ulaganja u zelene elektrane. Osnovali su pet solarnih parkova, veliku energanu na bioplin i grade prvu španjolsku vjetroturbinu u vlasništvu građana. U sve to, dosad su uložili više od 7,5 milijuna eura. Kooperativa prima nove članove, a osnivački ulog iznosi svega 100 eura, plativo na rate. Osim navedenih ciljeva, kooperativa se smatra i faktorom društvenog otpora protiveći se nuklearnim projektima i iskapanju plina iz škriljca.

Veliki broj decentraliziranih, autonomnih lokalnih grupa koje čine Som Energiu, otežava glasanje i provedbu izbora, stoga su kao rješenje upotrijebili internet. Jednom godišnje uz pomoć internetskih tehnologija organiziraju se opća skupština (plenum) i izbori. Nakon što je odbačen delegatski sustav, ovo je bio jedini način jer bi za organizirati skupštinu bio potreban nogometni stadion. Korištenje interneta riješilo je dva problema: daljine i brojnosti. Da su mislili na sve govori i informacija da su se potrudili starijima i internetski manje pismenim članovima osigurati ravnopravno sudjelovanje. Som Energia također koristi nediskriminirajući jezik, a kao poslovne partnere preferira etičke i ekološke banke.

Kao takva, bilo je logično da će naići na probleme s državom. Već spomenuti porez na sunce onemogućio je ovoj kooperativi da uvede socijalne cijene, usprkos jasno nejednakim tržišnim uvjetima, vidljivima u tome što iste cijene imaju velike energetske kompanije. Socijalne cijene struje u Španjolskoj regulirane su državnim subvencijama koje Som Energia nikako nije uspijevala ostvariti. Država ovime čak i sprječava tranziciju na zelenu ekonomiju jer primjerice kad neki siromašni potrošač pređe u Som Energiu trajno izgubi pravo na socijalnu cijenu struje. Som Energia je stoga odlučila ovom problemu doskočiti tako što će socijalne cijene struje sama financirati iz profita.

Španjolski porez na sunce izvrstan je primjer kakvim energetskim politikama pribjegava država kako bi spriječila proces decentralizacije energetskih mreža i njihovo lokalno upravljanje. Još je važnije da se radi o eklatantnom primjeru kako se politike provode “na terenu”, a usprkos suprotno proklamiranim načelima i vrijednostima, poput primjerice Pariškog sporazuma. Nadalje, na (ne)implementaciji solarnih energetskih politika vidi se i ogromna diskrepancija između onoga što javnost pokazuje da želi i može i državnih interesa svrstanih na stranu velikih kompanija, a na jasnu štetu građanima. U ovom ključu treba čitati i primjer pobunjenih anonimnih hrvatskih investitora čiju naricaljku legitimira upravo država neobavljanjem svih svojih društvenih funkcija. Država bi tako mogla iz mnogobrojnosti pobunjenih građana diljem Europe iščitati i potencijalne koristi javne rasprave i informiranja javnosti o smjerovima i mogućnostima društvenog razvoja. Sistemska nedemokratičnost državne energetske politike često je pogrešno oblikovana kao stručno, a ne političko pitanje. Njezina nevoljkost da ispunjava svoju primarnu funkciju zaista za nekoliko generacija može dovesti do naplate pogleda izlazaka i zalazaka sunca.

1. eng. producer + consumer. Termin je skovao futurist Alvin Toffler za konzumente koji nešto produciraju. Bio je posebno popularan u SAD-u u periodu dot.com mjehura [↩]

 

bilten