Rasprave o uzrocima inflacije i višim cijenama u dućanima u Hrvatskoj na kraju se opet vratila u sigurno utočište. Postoje, dakako, i vanjski faktori, ali najveći problem je visoko porezno opterećenje rada. Nije nam bilo teško još jednom empirijski demantirati takve tvrdnje kroz komparaciju s drugim EU državama.
Vrhunac opće frke s porastom maloprodajnih cijena hrane i drugih proizvoda široke potrošnje u Hrvatskoj, nakon konverzije s kune na euro po Novoj godini, izrastao je na priči o porezima. Prije toga tematizirana je inflacija, rast cijena sirovina i energenata, marža, trošarine itd. No dojam je da tek s porezima neke relacije konačno sjedaju na svoje mjesto. Možda i zato što ništa od prethodnog nije opravdalo poduzeti napor, a pozicija hrvatskog tržišta u odnosu na globalno, s pripadajućom konkurencijom, nije ni propitivana, bar ne ozbiljno.
Idemo stoga malo razmotriti hrvatske poreze, pri čemu upada u oko da je najprije podcrtan PDV, općepoznato najviši u EU nakon onog u Mađarskoj. Iz jednog od najvećih ovdašnjih trgovačkih lanaca tako su ustanovili da su cijene pojedinih artikala u Hrvatskoj više i za 15 do 25 postotaka od cijena u istim trgovinama na području Slovenije, upravo zbog PDV-a.
Fiskalna komparacija
Ipak, nisu naveli da je hrvatski PDV od slovenskog viši za – manje od 1,5 posto. Nisu pritom spominjali ni barem duplo niži trošak rada u Hrvatskoj, kad je trgovački sektor u pitanju, pa ni druge momente. Pogotovo nije komparativno tematiziran ostatak poreznog okvira RH, što je iz rakursa kapitala prilično logična odluka. Jer, baš kao što ima rekordno fiskalno opterećenje dodane vrijednosti, a to ide na račun najširih slojeva, Hrvatsku odlikuju šampionski niski porezi na dobit, dividendu, nekretnine i visoke plaće.
No zauzvrat je fiskalno-politička kontraofenziva formalnih predstavnika, kao i neformalnih zagovornika poduzetnika, kulminaciju opet dohvatila na staroj platformi zahtjeva državi da porezno rastereti rad, odnosno dohodak radnika. Inzistira se na tvrdnji da su radničke plaće opterećene za poslodavce fatalnim stopama, zbog čega ni radnici ne mogu zaraditi više.
Porez na dohodak u Hrvatskoj iznosi 20 posto za primanja do približno četiri tisuće eura, te 30 posto za one iznad tog praga. Stječe se utisak da je posrijedi efekt izuzetno rigidnog zaostatka socijalističkog mentaliteta u krugovima domaćih kreatora političkih smjernica. I tako sve dok ne bacimo pogled na tablicu poreznih sustava u Europskoj uniji, napose u eurozoni, s čijim se modelima danas uspoređuje RH. Oko tu najprije bježi prema Njemačkoj, tom nedosanjanom uzoru svih drugih članica kontinentalne asocijacije, ali u njezinoj rubrici krije se iznenađenje za mnoge.
Njemački porez na dohodak kreće se od nule za sve koji godišnje zarade manje od 9.408 eura, do razreda koji potom raste na maksimalnih 54.949 eura po godini, a unutar se njega davanja razrezuju stupnjevano između 14 i 41 posto. Nadalje bi se moglo posegnuti za onom trgovačko-marketinškom „ali ni to nije sve“, s obzirom na sadržajan nastavak kategorizacije.
Oni koji u Njemačkoj zarađuju između 54.950 i 260.532 eura godišnje, usmjerit će 42 postotka od toga u državnu blagajnu. Sve veće plaće zahvaćene su maksimalnom stopom od zavidnih 45 posto. Ili je takvoj fiskalnoj progresivnosti zavidjeti s hrvatskog gledišta, kako se uzme. Francuska, druga najjača ekonomija EU, ima pet razreda, s nultom stopom na primanja do 10.225 eura, i također 45 posto na najveća – sva iznad 160.336 eura po godini. Srednje tri stope tj. porezna praga fiksirani su na 11, 30 i 41 posto. Italija, da uvrstimo i nju, nema nultu stopu, ali raspolaže s četiri razreda od 23 do 43 posto.
Talijani pritom izdvajaju maksimalna 43 postotka već na godišnja primanja iznad 50 tisuća eura. No možda bismo trebali obratiti pažnju na manje zemlje, usporedivije s Hrvatskom, npr. Irsku koja ima sličan odnos prema ovom porezu, počevši od činjenice da je odredila svega dva razreda, a donji se oporezuje s 20 posto.
Prividna koalicija kapitala i rada
Svejedno, onaj viši nastupa tamo već s premašenih 35300 eura godišnjeg dohotka – bitno niže nego u RH – te je opterećen stopom od 40 posto. Portugal i Austrija imaju čak sedam razreda, s tim da Austrijanci imaju nultu stopu i najviši porez od 55 posto, dok Portugalci zastupaju raspon od 14,5 do 48 postotaka. Slovenija, konačno, od koje smo i počeli s ovim neslavnim usporedbama, oporezuje plaće po stopama od 16 do 50 posto, s ukupno četiri praga. Mogli bismo tako nastaviti s iscrpljivanjem dokaznog materijala po EU-statistici, ali bit će i ovoliko dosta.
Ne prije negoli se osvrnemo, međutim, na porezne sustave koji su više nalik hrvatskom, a u EU su to mahom oni istočniji, dakako postsocijalistički. Kad nemaš čime, glasi pouka, onda na ujedinjenom međudržavnom tržištu konkuriraš paralelnim obaranjem cijene rada i javnog prihoda od kapitala i najviših primanja, s tim da su dvije trećine plaća u nas niže od tisuću eura.
Upravo to je ono što nam sugeriraju dežurni ekonomsko-politički dušebrižnici liberalne orijentacije, falsificirajući jednako poreznu sliku Hrvatske i EU. Pritom je točno da je sama država preskupa, ako govorimo o njezinoj organizaciji, i da je porezni prihod često usmjeren nekvalitetno. No fiskalno-politički problem ne leži primarno u tome, nego u ovdašnjoj mizerno niskoj diferenciranosti poreznih razreda po visini plaće. I ništa manje u propagandi koja stvara privid da su kapital i rad u ovom slučaju na istoj strani, dok idilu kvare tek nekakvi pohlepni uhljebi.
