Ja jednostavno volim pošalice i anegdote.
Jedna od takvih je kada Humpty Dumpty razgovara s Alisom u zemlji čuda: ”Kad koristim neku riječ biram što ona znači. Ni više ni manje”. Alisa odgovori: ”Kako možeš učiniti da iste riječi znače toliko različite stvari?” Humpty Dumpty odgovori: ”Pitanje je tko je gospodar. To je to.” (”When I use a word, it means just what I choose it to mean. Neither more or less.” ”The question is, whether you can make words mean so many different things?” Humpty Dumpty retorted: ”The question is, which is to be master? That’s all.”)
U Hrvatskoj je velika stvar prepoznati tko je gospodar. Gospodari koriste riječi: potrebiti, žurno, ugroza i izazovi. Ne govore o sirotinji, hitnoj službi, ne koriste riječ problem. Kad ih nešto pitate, odgovaraju ”zahvaljujem se na vašem pitanju”.
Kad bi potpredsjednika vlade pitao koliko je sati on bi odgovor započeo s tim uvodom. Opasnog premijera, ne bih se usudio pitati koliko je sati jer bi se odmah mislilo da podsjećam na jednog njegovog prethodnika koji je volio skupe i precizne satove.
Vrhunac ”nacionalizacije”, pretvaranje sadržaja u besmislicu, je riječ ostavka. Ta riječ u novom hrvatskom jeziku ne znači ništa ili znači svašta. Sada ne znači ništa
Tako neke riječi izgube smisao i nakon nekog vremena postanu standardna navika javnog obraćanja. Sada, ako slijediš modu koristit ćeš izraz ”komunicirao sam im…”. Komunicirao? To djeluje svečanije i svatko zna da takav McLuhana i Castellsa drži na noćnom ormariću, da je moderan intelektualac koji pozna Habermasovu terminologiju.
No vrhunac ”nacionalizacije”, pretvaranje sadržaja u besmislicu, je riječ ostavka. Ta riječ u novom hrvatskom jeziku ne znači ništa ili znači svašta. Sada ne znači ništa.
Počelo je time što se izjednačilo stavljanje mandata na raspolaganje i pojam ostavke. Dobro, uz krajnju dobronamjernost moram reći da i drugi politički sustavi poznaju nuđenje ostavke.
Neki naši premijeri (Valentić koji time nije javno mahao) stalno su prijetili ostavkom. No kod nas se nuđenje ostavke ne smatra stvarnom prijetnjom već neizbježnim pokušajem da se izbjegne odgovarati za ono što si stvorio.
Poruka je to s poznatim ishodom, takva se ponuda ne prihvaća. Svi nešto glume. Onaj tko ostavku daje, nudi je da pokaže da nije kriv i da zna da neće biti usvojena. Ima tu i tamo zabuna i iznenađenja.
Razotkrijmo stvarni značaj ostavke.
Ostavka nije nikakav moralni čin, još manje je čin emocionalne reakcije. Ona nije moralni čin ako se uvjetuje, odgađa ili fingira (moral je imperativ). Ako je ona moralni čin, tada je moralno neprihvatljivo da se neko ponašanje i djelo opravda i blagoslovi time da se ona neće prihvatiti. Oni koji ostavku odbiju nemoralni su ili, blaže, sami preuzimaju odgovornost.
Kada se kaže da je ostavka moralni čin, tada se kaže da onaj tko je podnosi nije imao namjeru, htijenje i znanje o tome koje će biti posljedice njegovog djela (ili propusta). Počinitelj niti je svjestan svog djela niti hoće njegove posljedice. No to ne znači da nije odgovoran.
Njegova odgovornost nije kaznena, niti je odgovornost za štetu, već je odgovornost za obavljanje javne dužnosti. Ostavka iz moralnih razloga je priznanje nestanka povjerenja prema onome tko ga je izabrao ili imenovao, ali sa strane samog imenovanog. Nema povlačenja, nema uvjetovanja.
Ako je ostavka moralni čin onda je to gubitak vjerodostojnosti. Ako je moralni čin ne može se, ne smije se i ne treba se povlačiti. Tko ju da, nakon toga pakira stvari i odlazi u privatnost.
Uostalom u zakonima i statutima piše: ”Dužnost prestaje ostavkom”. Dati ostavku je kraj. Izraz volje i želje da se spasi narušeno povjerenje, ugled i reputacija.
Naravno da se ostavka daje da se preduhitri i spriječi da se odgovornost prenese na grupu, stranku ili vladu. Ona je znak preuzimanja odgovornosti na pojedinca u želji da se sačuvaju prijatelji, drugovi, ortaci, ideologija i dojam da su mnogi krivi
Naravno da se ostavka daje da se preduhitri i spriječi da se odgovornost prenese na grupu, stranku ili vladu. Ona je znak preuzimanja odgovornosti na pojedinca u želji da se sačuvaju prijatelji, drugovi, ortaci, ideologija i dojam da su mnogi krivi.
Nije krivo pomisliti da je ostavka traženje žrtvenog jarca da se na njemu zaustavi odgovornost koja bi se ticala i drugih.
Ali ideja da nuđenje ostavke znači priznanje zahtjeva za odgovornošću nije ispravna ako se umjesto smjene daje utješna nagrada, zastupničko mjesto, politička promocija ili priznanje, diplomatsko postavljenje, medalja i manifestna simpatija koja minimizira odgovornost i nevoljkost da se prizna greška.
Korak dalje je još i nevjerojatna konstrukcija ostavke iz emocionalnih razloga. Premijer mora svojim ljudima stalno ponavljati: ”Nismo tu da se volimo, već smo tu da radimo”.
Naravno da je ostavka stres i emocionalni udar, znak savjesti i osjećaj, no ostavka na javnu funkciju nije posljedica srama i neugodnosti, kraj ljubavi. Ostavka služi tome da se neka stvar neće nikad ponoviti.
Javna dužnost nije isto što i brak, razvod kad nestane ljubavi. Na javnu dužnost se ne dolazi jer netko voli biti ministar ili gradonačelnik nego radi posla kojeg treba obaviti, a ako ga nije obavio već je predmetom kritike i poruge, ostavke se ne podnosi radi emocija već radi objektivne odgovornosti.
Tko prihvati raditi javni posao ne može odustati kad ga kritiziraju kad nastupe teškoće. ”Što si se udružio s nama kad ne možeš s nama ostati do kraja? Hoćeš da letiš, a bojiš se vrtoglavice? Jesmo li se mi tebi nametnuli ili ti nama?” (Mefistofeles Faustu, Goethe).
Politička odgovornost znači da je svaki dužnosnik osobno odgovoran i bez svoje krivnje prema tijelu ili građanima koji su ga izabrali ili imenovali. Shvaćanje da je politička odgovornost samo odgovornost prema biračima na početku i na isteku mandata nije posljedica neznanja, već raširene prakse da se političke dužnosti tretiraju kao područje neregulirane osobne slobode i neodgovornosti.
Politička odgovornost objektivna je odgovornost bez krivnje i namjere, ona je odgovornost za rezultat i nepovezana je sa stvarnim, deklariranim ili putativnim namjerama dužnosnika. Ona je konzekvencija prekida odnosa povjerenja, bez obzira na uzrok i krivnju. Postojanje jasnih načela i obveza čvrst je temelj ocjenjivanja takve odgovornosti.
”Politička odgovornost proizlazi iz određenog odnosa povjerenja (između dvaju organa) i njezin je temelj upravo u prestanku tog odnosa. (…) Pravnopolitička odgovornost regulirana je pravnim propisima. To je odgovornost za nesvrsishodan rad, nesvrsishodan prema ocjeni organa pred kojim se takva odgovornost snosi. Svrsishodnost, naravno, ne može biti regulirana pravom te se ocjenjuje prema drugim, izvanpravnim kriterijima (…) sankcija odgovornosti uvijek je gubitak funkcije, opoziv, razrješenje, odnosno smjenjivanje.” (Smerdel, Politička odgovornost ministara, 1976.).
Elementarno je pitanje odgovornosti njezina svrha. Bez odgovornosti za učinak, institucije ne djeluju. Kaznena odgovornost jednostavno tu nije važna, možda postoji, ali takva sankcija nije izvjesna niti je brza. Stvar je jednostavna – nositelji javne dužnosti odgovaraju za grešku koju učine. Tako se želi povećati pažnja i savjesnost obavljanja službe, spriječiti zlouporaba i pristranost.
Javna dužnost nije isto što i brak, razvod kad nestane ljubavi. Na javnu dužnost se ne dolazi jer netko voli biti ministar ili gradonačelnik nego radi posla kojeg treba obaviti, a ako ga nije obavio već je predmetom kritike i poruge, ostavke se ne podnosi radi emocija već radi objektivne odgovornosti
Ostavka je pitanje političke higijene, ne emocija, moralnog osjećaja i grižnje savjesti.
Svrha je jasna na prvi pogled, no s vremenom se to jasno određenje iskrivljuje. Zapravo je najvažnije postalo održanje povjerenja u učinkovitost i vjerodostojnost vlasti, legitimnost koja je dobivena na izborima, ali je na stalnoj kušnji. Tako nije kod nas.
Laž je fraza da će o svemu odlučiti glasači na nekim budućim izborima. Vjerodostojnost se ispituje i testira pod formulom ”ovdje i sada”. Legitimnost nema vječitu vrijednost zlata, već prije sliči ledu koji se lako otapa.
Čekati i računati da će se sve zaboraviti, izmišljati pojam opoziva ostavke, emocionalne ostavke, nikakve ostavke nego prijelaza na novu dužnost, škodi i političkoj stranci, no važnije, svima, izigranim građanima prije svega. Mi imamo pravo na odgovornu vlast.
Ostavka, smjenjivanje, razrješenje, olakšanje nisu iskupljenje izbornih saveznika koji bez tereta skandala i nerazjašnjenih krivnji mogu obnoviti svoju izbornu uvjerljivost. Nakon, primjerice, ostavke, nitko nije sretniji od stranačkih saveznika. Ostavka je priznanje, ne moralne odgovornosti i emocija, već politički čin. Grubo: poslije ostavke nema kajanja. Žalim. Nije bilo dovoljno grubo.
Molim da se riječi koriste u njihovim značenju, a ne kako ih gazda tumači, od prilike do prilike.
autograf
