U znaku višekratno ponovljenog upozorenja kako je to ‘posljednja šansa’ da se, doslovno, spasi svijet, počeo je 12-dnevni summit o klimatskim promjenama što se u organizaciji Ujedinjenih naroda održava u Glasgowu (Velika Britanija, preciznije Škotska). No, koliko god ti apeli, od Pape, preko glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, pa do britanskog princa prijestolonasljednika zvučali ozbiljno, dramatično, čak i očajno, sva je prilika da neće uroditi plodom. Krajnje jasno rečeno: sve govori u prilog zaključku da će ta ‘posljednja šansa’ biti propuštena.
Pesimizam bez pokrića? Nažalost – ne, tek puki realizam. Summitu u Glasgowu prethodio je, naime, skup G 20, industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta. Održan je u Rimu. S obzirom na to da su upravo najrazvijenije zemlje odgovorne za 80% zagađenja atmosfere ugljičnim dioksidom, a što izravno utječe na globalno zatopljavanje, očekivalo se da će se te zemlje složiti o tome što treba i u kojim rokovima napraviti, pa da bi se otklonile štete što će biti nepopravljive. Također se očekivalo da bi takvi njihovi zaključci mogli (trebali) biti polazišna točka na osnovi koje bi summit u Glasgowu razradio platformu borbe protiv globalnog zatopljenja. Da, očekivalo se, no očekivanja nisu ispunjena.
Lideri G 20, osim što su zajednički, pred kamerama naravno (jer show mora biti, zar ne?) bacili po novčić u čuvenu fontanu Di Trevi, priželjkujući valjda da čudesna Fontana ostvari ono što oni sami nisu mogli (znali, smjeli?), nisu zaista učinili mnogo. Brusili su i brusili zajedničku izjavu koja se u završnoj verziji nije makla dalje od zaključaka čuvene Pariške konferencije, naime da je maksimalno zatopljenje što ga se smije dozvoliti – 1,5 stupnjeva, izbacili su početnu formulaciju o poduzimanju ‘hitnih mjera’ i izbjegli su fiksiranje datuma do kada treba ostvariti nultu stopu emitiranja ugljičnog dioksida u atmosferu, ostajući na vrlo rastezljivom pojmu ‘oko polovice stoljeća’. Dakle, svima okupljenima u Glasgowu, a neki od njih, poput američkog predsjednika Bidena i (još) njemačke kancelarke Merkel otputovali su iz Rima u Škotsku, nisu otvorili vrata za donošenje konkretnog, jasnog, sadržajnog i hitnog programa za sprječavanje daljih klimatskih promjena, nego su – upravo suprotno od toga – naznačili granice iznad kojih oni – najveći zagađivači – nisu spremni ići. I koliko god da se u dvanaest dana, koliko je predviđeno da summit u Glasgowu traje, bude raspravljalo i koliko god upozoravajući bili pozivi što će se od tamo čuti, nad konferencijom, kao Damoklov mač, visi nespremnost najvećih zagađivača da se obavežu na poduzimanje hitnih mjera i da utvrde točan datum do kojega će prestati ispuštanje ugljičnog dioksida u atmosferu.
Jasno je, naravno, da bi to bio zadatak što traži goleme napore, spremnost i sposobnost preorijentiranja i prilagođavanja, jer nije riječ samo o prestanku upotrebe fosilnih goriva (mada je ono u srži problema). Riječ je o otvaranju nove ere – doslovno – u povijesti čovječanstva. Ali, a to je ono čuveno ‘ali’ što se pojavljuje uvijek u takvim situacijama, takav bi radikalni zaokret podrazumijevao i astronomske troškove s jedne strane i smanjivanje, pa i gubitak profita na drugoj. I podrazumijevao bi još nešto: da sve zemlje i svaka zemlje za sebe, prihvate podređivanje svojih uskih interesa i potreba, interesu čovječanstva da preživi. Previše dramatično? I opet – nije. Tek, realno.
Činjenica je, naime, da oni koji najviše zagađuju (i industrije i države) već desetljećima znaju kakve će biti za kuglu Zemaljsku posljedice onoga što rade. I činjenica je da su to pokušavali na sve moguće načina sakriti od javnosti, samo zato da se ne odreknu profita. Mislimo prije svega na naftne industrije (koje su u nekim ključnim zemljama izravno ‘pod kapom’ države). Najprije je u Francuskoj objavljeno, i potkrijepljeno dokumentima, kako je nacionalna naftna tvrtka još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća znala do čega će dovesti povećavanje ispuštanja ugljičnog dioksida u atmosferu, a potom su se – prvi puta u povijesti – pred istražnim odborom američkog Senata našli čelnici tamošnjih (a zapravo multinacionalnih) naftnih industrija, da bi bili suočeni s neugodnim pitanjem: jeste li znali i što ste radili da se ne sazna? Najjednostavniji način sakrivanja onoga što su znali (a znali su!) bilo je pothranjivanje teze kako globalne klimatske promjene ne postoje, kako je sve to izmišljeno.
Da su na to bili spremni nasjesti mnogi ‘obični ljudi’ koji nisu gledali dalje od vlastitog džepa (a auto s benzinskim motorom još je uvijek znatno jeftiniji od električnog), to se još i može ako ne prihvatiti, a ono barem razumjeti. Ali, da su tome nasjeli i vodeći političari, to je naprosto nemoguće. Političari kojima su na raspolaganju bile ekspertize stručnjaka i analize renomiranih znanstvenih institucija, precizni izračuni i predviđanja, vrlo su svjesno (i kada bi postojalo nešto poput globalne pravde: kažnjivo) krajnje odlučno negirali globalno zatopljavanje i njegove svakim danom sve vidljivije katastrofalne posljedice. Jesu li oni eksponenti kapitala koji u svojoj slijepoj gramzljivosti ne gleda dalje od bilance poslovanja i u njoj iskazanoga profita, ili i sami potiču takvo samoubilačko sljepilo vodeći računa samo i jedino o kratkoročnim interesima svojih zemalja, o tome bi se moglo raspravljati.
Što je bilo na umu Donaldu Trumpu koji je upravo podrugljivo govorio o onima koji upozoravaju na posljedice globalnog zatopljavanja, a što njegovom ‘brazilskom klonu’ Bolsonaru koji ne samo da ne sprječava, nego i potiče paljenje i krčenje tzv. kišnih prašuma (koje imaju ulogu pluća cijeloga svijeta), vjerojatno i nije teško dokučiti. U neoliberalnom sustavu uska povezanost, pa i međuovisnost, kapitala i politike uobičajena je. S time da kapital sve više preuzima primat nad politikom. Što je pak bilo na umu Vladimiru Putinu koji je sve do nedavno, blago rečeno, s velikom skepsom primao upozorenja što su se odnosila na klimatske promjene, možda je malo teže odgonetnuti. Odgovor vjerojatno leži u ruskom nacionalizmu kojim je Putin zamijenio nekadašnji tzv. komunizam i na čijem se valu, suočen sa sve izraženijim neprijateljstvom Zapada, uspješno održava na vlasti. Stoga je i svojega šefa diplomacije, Sergeja Lavrova, sigurno jednog od najiskusnijih i najsposobnijih ministara vanjskih poslova u svijetu doveo u ponižavajuću poziciju da se u Rimu (Putin je na sastanku G 20 sudjelovao samo putem video veze) mora svađati s novinarima (gotovo kao što to u Hrvatskoj rade Predsjednik i premijer), tražeći od novinara da oni njemu odgovore na pitanje: a zašto bi nultu emisiju trebalo ostvariti baš do godine 2050.?
Putin, doduše, u posljednje vrijeme mijenja retoriku, sada i on govori o potrebi spašavanja svijeta, ali očito nije tome naporu spreman pridonijeti na način koji bi rezultirao, makar privremeno, usporavanjem razvoja Rusije u bilo kojem sektoru. Slično se ponašaju i Kinezi, mada su oni objavili svoj vrlo ambiciozni plan suzbijanja klimatskih promjena upravo do godine 2050. No, mada su se obvezali da više neće u inozemstvu graditi elektrane na ugljen, takvu obvezu nisu preuzeli i za sebe.
A svi znaju što će se dogoditi. Stručnjaci im to kažu. Citirat ćemo samo iz jednoga od takvih izvještaja: ‘Ako na klimatskoj konferenciji u Glasgowu sve države ne povuku ručnu kočnicu, do godine 2040. prepolovit će se globalni urod žitarica, gotovo četiri milijarde ljudi bit će izloženo nezapamćenim toplinskim valovima, za 700 milijuna ljudi značajno će porasti opasnost da će trpjeti posljedice suše. A već sada od gladi pati širom svijeta do 811 milijuna ljudi, što je samo u usporedbi s prošlom godinom porast od 17%. A ako bi globalno zatopljenje prešlo dogovorenih 1,5 stupnjeva samo za i jedan stupanj, posljedice bi bile nesagledive.
I to, kao što bi rekli u TV ponudama, nije sve. Ali, nije li (i) to dovoljno? Nije li dovoljno zastrašujuće?
Dokaz je iskrenosti, odlike tako rijetke u svijetu politike, što je britanski premijer, Boris Johnson, nakon sastanka G 20 u Rimu izjavio kako ‘nema isprike za našu nesposobnost da se dogovorimo’ o konkretnim mjerama i rokovima. No, G 20, to je sada nepobitno i sigurno, nije klimatskom summitu u Glasgowu dao osnovu na kojoj bi se moglo graditi nešto što bi zasluživalo ocjenu kako je ‘posljednja šansa’ za spas svijeta iskorištena. Prije bi se moglo reći da su u okršaju između kapitala i nacionalizma na jednoj strani i onih koji pokušavaju spasiti svijet, na drugoj, kapital i nacionalizam ostvarili odlučujući, mada samoubilački, pogodak.
Na dan početka sastanka G 20 u Rimu reporter britanske televizije BBC, jasno aludirajući na povijesnu legendu o caru Neronu koji je dao zapaliti Rim, a onda je uživao gledajući kako požar guta ‘vječni grad’ i pri tome još svirao, izrekao je rečenicu kojom je efektno poentirao sve što se u tome trenutku moglo i moralo reći: ‘Niti jedan od državnika G 20 ne može si priuštiti da svira, dok Rim gori!’
Sada, nažalost, možemo reći da svijet gori, a da oni koji su dopustili, pa i poticali taj požar, doduše, ne sviraju uživajući u njemu, ali nemaju ni snage poduzeti hitne mjere da bi ga ugasili.
Konferencija u Glasgowu se nastavlja. Hoće li itko raspravljati na temu: ‘posljednja šansa’ doista znači – posljednja?
tacno
