Kontinuirana fascinacija velikog broja ljudi idejom otvorenog tržišta leži ponajviše na povremenim ukazanjima poduzetnika u arhetipskom obliku mladih junaka od krvi i mesa.
To su mitološki momčići koji, probijajući se konfuznim prostorom regulativa, pravila ponude i potražnje i boreći se s neočekivanim iracionalnostima tržišta, osvještavaju vlastite unutarnje snage i na taj način postaju nepobjedivi.
Naravno, njihovi likovi prošarani su različitim krijepostima, od visokih meditativnih sposobnosti do društvene odgovornosti i pokretača ekonomije. I na, inače vrlo dobrom, HRT 3, imali smo nedavno priliku vidjeti dva stvarna mladića koji imaju sve karakteristike suvremenih heroja kapitalizma.
Domagoj Novokmet je naime, u emisiji Treća runda ugostio dva mlada poduzetnika.
Davor Bruketa (ytb-prtsc)
Jedan je Davor Bruketa iz poznate marketinške tvrtke Bruketa&Žinić, a drugi Hrvoje Prpić, dugokosi poslovni anđeo iz investitorske tvrtke CRANE (Croatian Bussines Angels Network). Budući da je voditelj u ovom slučaju igrao ulogu čitača pitanja bez polemičkih pretenzija, dakle ulogu uslužnog djelatnika, na površinu je neometano mogla izaći religijska dimenzija kapitalizma. Jer ova dva uspješna poduzetnika ne rade svoj posao tek kao androidi, već svoju kreativnost crpe iz osnovnih postulata duhovne higijene, u čemu naravno prednjači Bruketa koji je na pitanja o sada već dugoročnoj društveno-ekonomskoj krizi odbijao tražiti uzrok u sistemu odnosno državi. Ali odbijao je tražiti i spasioca unutar struktura moći.
Hrvoje Prpić (ytb-prtsc)
Slobodno parafrazirane njegove rečenice poput: "Gotovo je vrijeme velikih vođa. Promjena će se dogoditi odozdo. Moramo prestati tražiti krivce u vanjskim faktorima i okrenuti svoj pogled prema samima sebi, ispitati svoju nutrinu i pogledati što možemo u ovim okolnostima stvoriti... Nefunkcionalan sustav je odraz nas samih.. itd.", potpuno odgovaraju formulama većine istinskih emancipatorskih pokreta, ali što je još važnije, imaju vidljive elemente duhovne introspekcije. Naime, obojica poduzetnika vjeruju da će se za svaku osobu koja vrši ovakvu duhovnu higijenu pobrinuti pravedni duh otvorenog tržišta, a da će sukladno tomu, sve što je loše otpasti, ili, ako ćemo povući religijsku paralelu s zaključnim dijelom Novog zavjeta, čuvenim Otkrivenjem, tj. Apokalipsom - nakon posljednjeg suda i apokaliptičkog pogroma na životu će ostati samo 144 000 tisuće izabranih.
C.G. Jung (Memo.fr)
Carl Gustav Jung uzroke perverznog iživljavanja bijesnog Jaganjca nad zemaljskim bićima vidi kao proboj iz kolektivnog podsvjesnog koji je našao put kroz autora otkrivenja. Kapitalizam, koji stalnim procedurama pročišćavanja, baš kao i apostol Ivan, teži savršenstvu, upada u nerješivi konflikt. Svijet ljubavi i bliskosti, kojim se reklamiraju kako religija, tako i kapitalizam, treba pomiriti sa strogim pravilima bezgrešnosti. Kršćanin mora živjeti asketskim životom ustezanja i pritom voljeti sve one koji ne poštuju niti jedan od postulata kršćanstva. Poduzetnik mora, kako kaže H. Prpić, biti spreman na 12 ili 14 satnu posvećenost svome pozivu, odnosno poniznost prema duhu tržišta, a pri tom mora biti tolerantan ili čak voljeti sve ljude jer bi u protivnom njegov poziv izgubio duhovnu vrijednost i time postao tek bezosjećajna računica. Međutim, kako i Bruketa naglašava, sistem je zaista odraz nas samih, pa je tako i nasilje kapitalizma odraz nasilja koje provaljuje iz potisnutih dubina kolektivnog organizma u kojem bitnu ulogu igraju upravo poduzetnici.
Ipak, takvo shvaćanje zahtijeva duboku introspekciju i još veću skromnost od one koju ovi mladi poduzetnici osjećaju pred tržištem, te je kao takvo za njih nepodnošljivo, pa se svaki oblik tržišnog nasilja pripisuje pravednom gnjevu Jaganjca. I dok je kršćanin kroz institucionalno poimanje svoje vjere izbacio uzor Krista iz vlastite duše da bi mu se mogao klanjati, a zajedno s njime i grijehe koje je on preuzeo na sebe, pri čemu je njegova duša ostala prazna, sljedbenici otvorenog tržišta su zadržali u sebi onaj "pozitivni" dio simbola Krista, dok su prljave poslove i grijehe prepustili dijelu koji je ostao vani.
Čovjek, kao društveno biće, na duge staze ne može djelovati bez odnosa s drugim bićima, međutim samo ga osobno "religijsko" iskustvo može spasiti od pogubnog relativizirajućeg djelovanja tog istog društva. Bez posvećenog djelovanja u duhu osobnog "religijskog" iskustva čovjek se vrlo teško može oduprijeti marketinškim laskanjima kapitalizma i moralnim imperativima raznih društvenih pokreta koji nude nove idealizme i dobrodošle alibije. Isključivo intelektualan uvid u potrošački um, u neodgovornost čovjeka mase ili u pogubne posljedice kapitalističkog stroja u svojoj suštini ima tek svoju negativnu dimenziju i svatko s minimalnom dozom bistrine vidi da ga takvo gledanje vodi u mentalno teturanje i psihičku dezorjentaciju. Jedino "religijsko" iskustvo može bilo kojem od ovih racionalnih uvida donijeti pokretačku snagu i pozitivnu viziju. Ovdje koristim izraz religijsko iskustvo u punoj njegovoj višeznačnosti - kao osobni doživljaj koji mijenja nijanse svijeta i koji iz ljubavi i zahvalnosti, jednostavno ne smijemo kodirati strogo digitalno kao ideološki program, već u obliku mita, simbola ili umjetničkog djela. Jer život kao takav jest osjećaj. Susret s izvanjskim je uvijek umjetnički čin tijela koje se koristi raznim metaforama, preuveličavanjima i novim konceptima, ne bismo li dobro upamtili važan doživljaj. Mitologija kršćanstva je osigurala dugogodišnju prevlast nad drugim mitologijama upravo zbog svog univerzalnog simboličkog potencijala koji svakog kršćanina čini ravnopravnim sudionikom u duhu i bogočovjekom. Tek su kasnije državne mitologije/ideologije komunizma, a kasnije i parlamentarne demokracije, uspjele progutati većinu "religijskih" snaga. Naravno, ne samo kršćanskih, već i umjetničkih i revolucionarnih. Prva, eksploatirajući neposredan osjećaj bliskosti, drugarstva i jednakosti, a druga još neposrednije, prividnim uključenjem čovjeka u procese odlučivanja. Ali trijumf mitologije otvorenog tržišta sa svojim junacima, anđelima i demonima svakako je ponudio najneposredniji doživljaj "religijskog" iskustva te kao takav, polako briše zastarjele verzije osiguravanja moći. Impresioniran rapidnim usponom tehnoznanosti baziranom na mengeleovskim metodama i eksploataciji, zabljesnut i inspiriran zavodljivim simboličkim potencijalom proizvoda koji kao da dolaze iz taoističkog jezera "deset tisuća stvari", poduzetnik i sam kreće u ispitivanje vlastitih duhovnih potencijala te usmjerava čitavu svoju "manu" u kreiranje vlastitog bića od plastike. Era slobodnog tržišta, iz perspektive poduzetnika, kao da spada u osmi dan kreacije, gdje, najavljen već u kršćanstvu, on sam preuzima udio u božanskom biznisu.
Steve Jobs (prtsc-ytb)
U prilog ovoj tezi ide i slučaj Steve Jobsa, koji je, kako kaže predaja, bio posvećeni ekscentrik, koji je hodao bos, upoznavao se iz prve ruke s drevnim duhovnim tradicijama poput indijske, putem psihodelika otkrivao neistražena prostranstva svoje duše, te je na koncu, zahvaljujući svemu tome, uz pomoć vizija, improvizacije i tajanstvene komunikacije s duhom (tržišta) došao do inovacija kojima može zahvaliti svoj uspjeh. On je dobro znao da dizajn i riječ mogu biti nosioci ideje koja može dovesti odnos s predmetom na sakralnu razinu. Savršen primjer toga je sam naziv njegove firme Apple koji mu se slučajno ukazao prilikom jednog razgovora sa svojim partnerom. Tu je definitivno riječ o trenutnom nadahnuću iz sfere nesvjesnog, odnosno o nekoj vrsti improvizacije, jer na lucidan način u vezu dovodi živo, ali i mitološko voće s industrijskim proizvodom-računalom.
Nema dvojbe da većina uspješnih kapitalista zapada u jedan oblik transa u kojem se događaju neobjašnjivi fenomeni, gdje se znanje i smisao gotovo "samoorganiziraju". A taj intimni prostor poduzetničkog transa je, kao i sama ideja otvorenog tržišta, potpuno očišćen od svega onoga što neosvješten čovjek ne zna ili ne želi znati o sebi, od svake ideje zla koja je potisnuta na još dublju razinu podsvijesti, čime mu je omogućeno bezbrižno uživanje u vlastitom "religijskom iskustvu".
Psihologijski gledano, svaki čovjek, više ili manje nesvjesno, u sebi njeguje sjenu ili protivnika koji na nevidljiv način pomaže spletkarenjima političke nemani. U parlamentarnoj demokraciji ta podvojenost još uvijek ostaje na vidjelu, jer se projicira na političkog protivnika, ali ideja otvorenog tržišta je utoliko "savršenija" što potpuno briše (ne)svijest o vlastitom zlu jer, budući da je apolitična, nema vidljivog protivnika. Tako je kapitalizam, upregnuvši elementarne snage ljudske psihe, uspio ponuditi superiornu religiju koja najsuptilnije koristi neiskorjenjivu ljudsku sklonost da se potpuno oslobodi vlastite odgovornosti i vlastitog udjela u zlu.
Lao Ze
Lao Ze kaže: "Jednom kada se podijeli cjelina, dijelove treba imenovati. I previše je imena. Mora se znati kada stati. Znanje kada stati odvraća nevolju." Neekološko stanje današnjeg svijeta odraz je upravo neekološkog stanja duše koja je u analitičkom procesu zapadnjačkog poimanja svijeta podijeljena na bezbrojne djelove. Upravljanje tim djelovima i njihovo imenovanje prepušteno je na brigu stručnjacima, tržištu i državi čime je izgubljen svaki odnos s njima. Tržište se pak temelji na moći, a da bi vladalo mora brisati svoje protivnike, odbacivati neprijateljske komade ljudskog bića, a potom ih reciklirati, budući da ponestaje osnovnih sirovina. Takvo ponašanje pokazuje da suvremeni svijet na ono nepoznato u sebi, odgovara zanemarivanjem, strahom i nasiljem. Dok je Crkva uvijek napadala ono što dovodi njezin autoritet u pitanje, zapadni ego se panično boji da će, pridavanjem veće važnosti onome što se nalazi u čovjeku, izgubiti svoj autoritet, pa svoju pozornost djetinjasto usmjerava na izvanjsko. On krizu ekonomije i ekologije pokušava riješiti još višim stupnjem vlasti i učinkovitijim financijskim pravilima. To se događa i sa suvremenim marksistima, pa čak i anarhistima, koji zadržavaju jezik tržišta, reklamirajući svoj program drugačije raspodjele onoga što je već imenovano. Ali ekologija duše nije tako banalan proces razvrstavanja, raspodjele, paljenja i reciklaže smeća koje je proizveo kapitalizam, jer time nije dotaknuto pitanje u kakvim procesima ono nastaje. Može li uopće jedan pokušaj postizanja ekološke ravnoteže zanemariti pitanje "religijskog" iskustva i posebnog (umjetničkog) odnosa koji duša dugotrajno razvija sa svime što neposredno i posredno djeluje na nju? Razlika između umjetnosti i vladanja je upravo u tome što umjetnost stvara prostor u kojem su sloboda i samoorganizacija mogući. Ona omogućava razdijeljenim stvarima i bićima da se povežu u jednostavnije prostore osjećaja koje je lakše sagledati i do-živjeti. Može se reći da ona vodi prema jednostavnosti i tišini u kojoj možemo bolje opažati što se događa u nama i u kojoj možemo, umjesto ignoriranja i nerazumijevanja, surađivati sa svim silama, težnjama i instinktima koji nam se obraćaju. Ali priznavanje dubina koje se nalaze u čovjeku i njihovog kreativnog potencijala koji nadilazi svaki racio stavlja egocentrični Zapad u tjeskobnu poziciju. Reći da se sunce ne okreće oko zemlje ili da čovjekom upravlja ono najtiše - njegova duša - je za suvremene ljubitelje reda i zakona čista blasfemija. Danas možemo bjelodano promatrati kako, usporedno s rastućim stiskom vlasti, zakona i kapitala, rastu snage potisnutog ženskog principa "nepromišljenog" djelovanja tj. oslobađajućeg djelovanja bez djelovanja. Po mnogim mitologijama, ženski princip kaosa prve materije (materia prima) je utroba u kojoj je nastao svijet. To je majka zemlja koja je, oplođena duhom, podarila život svemu. Nasilna težnja otvorenog tržišta i tehnoznanosti da ovladaju tom prvotnom materijom koja nam je podarila život rezultira s jedne strane tržišnim autokanibalizmom, a s druge, rastućim pokretom ljudi koji odbacuju ovaj sistem i kroz razne oblike umjetnosti (zvuk, pokret, misao, aktivizam, hrana, ljubav) pokušavaju ponovno uspostaviti vezu sa zemljom u sebi.
Jedno je sigurno, čovjek koji je izgubio vezu s vlastitim tijelom i sa svime što ga napaja životnom energijom postaje autodestruktivan, bez da je toga uopće svjestan, jer njegova imaginacija nema temelje u stvarnome, već u onome što kao simulakrum zamjenjuje tu stvarnost, a zapadnjački način života gdje se u bezglavoj težnji za zaradom truju i ljudi i planet najbolji je primjer toga.
Sjena kojom je duh otvorenog tržišta zamračio čitava prostranstva ljudske duše ponekad izgleda zaista zastrašujuće. Prizori zombi-heroja, zagovornika otvorenog tržišta, potpuno nesvjesnih svih opačina i ubojstava u ime profita izazivaju hladnu jezu. Ali možda za evoluciju ljudskog duha to i nije tako nesretna okolnost. Kao što su u velikim oceanskim dubinama nastale razne svijetleće ribe, tako i ovaj mračni medij može biti pogodan za razvoj najsvijetlijih bića. A da bi organizam zasvijetlio, svi njegovi organi moraju biti dovedeni u kreativan odnos. Kao što u samo jednoj životinjskoj stanici postoje milijarde molekula koje međusobno komuniciraju i neprestalno kataliziraju bezbroj procesa, održavajući stanicu u finoj ravnoteži, tako je i u svijetlećem društvenom organizmu svaki pojedinac ravnopravan pokretač (al)kemijskih procesa koje održavaju to svjetlo. Samo život koje se ne boji mraka i vlastitog nesavršenstva može postići takve procese svijesti i takvo iskustvo improvizacije koje vodi prema novim jezicima, odnosima i bićima.
Izvor: h-alter
