Zašto su civilne žrtve rata od 2014. godine trebale čekati još sedam godina, pa da Vlada pred Sabor napokon pošalje zakon kojim će definirati i jamčiti njihova materijalna, ali i moralna prava? Zato što HDZ nije htio dopustiti da taj zakon donese netko drugi umjesto njih – to je jedini suvisao odgovor. Jer, eto, nakon što su prosvjednici u šatoru pred Ministarstvom branitelja 2014. zaustavili – praktički, zabranili – početak javne rasprave i pisanja prijedloga tog zakona, tvrdeći kako Predrag Matić Fred i Bojan Glavašević izjednačuju agresora i žrtvu, danas, sedam godina kasnije, Matićeve i Glavaševićeve argumente u Saboru gotovo u riječ ponavlja ministar branitelja Tomo Medved, čiju je ondašnju, šatorašku ulogu danas preuzeo Domovinski pokret i parlamentarne stranke desnije od HDZ-a.
Valja, dakako, podsjetiti na činjenice.
“Gospodin Glavašević izjavom izjednačava agresora i žrtvu – nepojmljivo je da takve riječi dolaze iz usta dužnosnika Vlade Republike Hrvatske, iz Ministarstva branitelja. Takve riječi do sada se moglo čuti samo iz usta agresora” – ovo je citat iz otvorenog pisma koje je 25 braniteljskih udruga – praktički sve braniteljske udruge od utjecaja – 18. listopada 2014. godine uputilo ministru branitelja Predragu Matiću Fredu. Otvoreno pismo poslano je u znak podsjetnika da udruge “nisu zaprimile nikakav odgovor kao ni drugu službenu reakciju nadležnih državnih institucija” na prethodno pismo, objavljeno petnaest dana ranije, 3. listopada iste godine.
LUPIGA U (NE)MILOSTI SAVSKE 66: Zašto i nas ne tužite, nismo šugavi?
IZ SAVSKE 66: Otišla sam u mirovinu sa 30 godina i nije mi neugodno
DRŽAVA U DRŽAVI - SAVSKA 66: Legitimna uporaba sile u rukama naroda
ULICA UZVRAĆA (FOTO): Zagrebački zidovi protiv šatoraša iz Savske!
Oba su pisma bila reakcija braniteljskih udruga na govor koji je Bojan Glavašević, sin pisca i novinara Hrvatskog radija Vukovar, Siniše Glavaševića, jednoga od najsvjetlijih simbola obrane Vukovara i Hrvatske, održao u Vukovaru 26. rujna 2014. godine, u svojstvu pomoćnika ministra hrvatskih branitelja, i njime pokušao otvoriti javnu raspravu o pisanju prijedloga zakona o civilnim žrtvama rata, koji je tadašnji ministar Predrag Matić Fred kanio napisati i uputiti u zakonodavnu proceduru. I Matićevo je nastojanje, dakako, bilo itekako zakašnjelo: do te 2014. godine, civilne ratne žrtve rata –u ratu je, na primjer, ubijeno 402 djece, a više od trideset njih ostali su trajni, stopostotni invalidi – već su 22 godine čekale da država na jednome mjestu objedini, definira i zaštititi njihova stradalnička prava.
No bolje ikad nego nikad, kad već nije ranije – vrijednost više Matićeve inicijative upravo i jest bila u tome što je Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata odlučio donijeti ministar koji je osobno, na najtežoj crti kod Trpinjske ceste, uništavao oklopnjake braneći Vukovar, a potom u tri srpska logora robijao deset mjeseci; pritom, pomoć Bojana Glavaševića, sina hrvatskoga ratnog reportera kojeg su ubili na Ovčari, davala je tom naporu dozu dodatne plemenitosti i dobre volje, dok je kvalitetna suradnja Ministarstva branitelja s udrugama civilnog društva rušila dotadašnje ideološki nametnute prepreke u društvenom tkivu.
Ipak, od toga nije bilo ništa, jer su se, eto, branitelji pobunili. A evo zašto su se pobunili. Strašno im je zasmetala izjava koju je Glavašević izgovorio u spomenutome govoru. u Vukovaru. Rekao je ovo: “Kako to da hrvatski branitelji, civilne žrtve rata s 'hrvatske strane', boluju od čitavog niza malignih oboljenja, boluju od PTSP-a, a to je populacija koja je dobila rat, koja je pobijedila u ratu i koja putem Zakona o pravima branitelja ostvaruje mnoga prava, uključujući i mirovine; naravno, govorimo o dijelu branitelja koji su hrvatski ratni vojni invalidi. Kako to da populacija koja po svemu, ujedno, ostvaruje preko Zakona o pravima branitelja mnoga prava vezana za rad, da ta populacija boluje od PTSP-a? S druge strane, imamo korpus populacije koja je bila na strani Krajine, koja je izgubila rat, nema prava i nemaju PTSP. Barem koliko mi znamo. Čovjek bi očekivao da - možda smo u krivu - dakle možda te ljude nemamo negdje, nisu nam, nismo vidjelu tu populaciju, ali postojali bi onda i neki drugi indikatori, dakle koji ukazuju na postojanje PTSP-a u toj populaciji. U svakom slučaju, pitanje još uvijek nema odgovor, ali ono je vrlo važno i treba na njega odgovoriti, zar ne?“
Naravno da treba. Jasno je bilo što je Glavašević htio reći svakome tko nije htio pogrešno interpretirati tu izjavu: sugerirao je da postoji dio nezasluženo stradalih hrvatskih građana čija ratna patnja nije ni priznata, ni prepoznata, te da o tom problemu, gotovo dvadeset godina nakon kraja rata, treba početi govoriti. I tko je imao većega moralnog prava da tako nešto kaže, od Bojana Glavaševića, koji je imao sedam godina kada je ostao bez oca, ili od Predraga Matića Freda, kojemu je, zajedno s cijelom njegovom gradskom generacijom – valja ovdje čak dodati, s obje strane ratne crte – mladost ostala na razorenim ulicama njegovog grada?
Ali, ne. Glavašević želi “omogućiti materijalne naknade agresoru”, napisale su braniteljske udruge u pismu spomenutom na početku ovog teksta. On “uopće ne poznaje rad ministarstva kojeg predstavlja, što je samo po sebi dovoljno za njegovu smjenu”. On je “pun narcisoidnosti i bahatosti” - pazite, Bojan Glavašević, u čiju se decentnost i pristojnost kao političara cijela zemlja višestruko uvjerila! Takvi njegovi stavovi “nisu slučajni”, nastavili su branitelji, a Glavašević je “instruiran da iznese navedene sramotne teze”. I zato, “vrlo je malo vjerojatno da će udruge iz Domovinskog rata dopustiti da se najavljeni zakon donese”, jer su uvjerene da u njemu postoje “skrivene namjere”.
I upravo se to i dogodilo. Udruge nisu dopustile, i zakon nije donesen. Dva dana nakon što je objavljeno spomenuto otvoreno pismo, 20. listopada 2014. godine, dio branitelja pred zgradom Ministarstva branitelja podigao je prosvjedni šator, koji će, s jedne strane, prerasti u jedan od najnečasnijih javnih napada na jednoga hrvatskog branitelja, Predraga Matića Freda, a s druge, u jedan od najzloslutnijih političkih pritisaka u odužoj povijesti načina na koje su se ratni veterani od 2000. pristajali upregnuti u ostvarivanje HDZ-ovih političkih nakana, pri čemu rušenje SDP-ove koalicijske vlasti nipošto nije posljednja u nizu.
Braniteljski je šator uklonjen 555 dana kasnije, 26. travnja 2016. godine. Dogodilo se to – gle čuda – nakon što je SDP izgubio izbore, i HDZ se vratio na vlast. A danas, sedam godina nakon što su branitelji onemogućili nastanak Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, Ministarstvo branitelja, koje vodi prosvjednik iz šatora Tomo Medved, napisalo je Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, Vlada ga uputila Saboru, a ovaj bi ga danas trebao usvojiti s debelom većinom glasova.
Danas nema šatora. Nitko ne piše otvorena pisma. Nitko ne tvrdi da Tomo Medved želi “omogućiti materijalne naknade agresoru”, da “uopće ne poznaje rad Ministarstva koje predstavlja”, da je “pun narcisoidnosti i bahatosti”, te da je “instruiran da iznese navedene sramotne teze”. Nitko, odnosno gotovo nitko: tek nekoliko zastupnika desnijih od HDZ-a pokušali su nešto slično kazati u Saboru – i pritom tražiti “registar agresora”, isto ono što su prosvjednici tražili i 2014. - ali im je ministar Medved uzvratio kako je riječ o “iskrivljenim tezama” kojima se pažnja pokušava usmjeriti na pitanja koja nisu meritum zakona. "Ovaj zakon se odnosi isključivo na civilne nevine žrtve rata", poručio je Medved riječima koje Predrag Matić Fred i Bojan Glavašević one 2014. nisu ni stigli izgovoriti – a zasigurno su namjeravali – jer ih je zaglušila prijeteća prosvjednička graja iz braniteljskog šatora.
I ne bi sve to bio neki naročiti problem da žrtve zbog svega toga nisu morale čekati još dugih sedam godina. Jedna je od njih i Brođanka Julijana Rosandić, predsjednica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata, koja je i sama doživjela strašnu obiteljsku tragediju: u granatiranju Slavonskog Broda, projektil ispaljen s teritorija bosanskih Srba, iz BiH, trajno je i teško ozlijedio sve članove njezine obitelji: suprug je ostao najteži stopostotni invalid, obojica sinova teški invalidi od 80 i 70 posto, a gospođa Rosandić 60-postotni invalid.
“Mi već 25 godina sudjelujemo u pripremi ovoga zakona. Zbog nekakvih paranoja, mi smo svih ovih 25 godina pregaženi od svojih vlastitih branitelja! A uopće nije istina da će neprijatelji moći ostvariti prava iz ovog zakona. Pa ako u Zakonu o hrvatskim braniteljima postoji članak 5, po kojemu nitko od agresora nije ostvario status branitelja, doista ne vidim razloga zašto bi po tom istom članku, koji je istovjetan članku u ovom našem zakonu, agresori, oni koji su nas ubijali, mogli ostvariti to pravo? Strašno je koliko je neistina izgovoreno”, kazala je Rosandić nedavno za Nacional.
Ljutita na cijelu političku klasu, Rosandić ne misli da Matića i Milanovićevu vladu treba amnestirati od odgovornosti zbog toga što ih je pritisak braniteljske desnice spriječio da donesu zakon.
“Pa imali su većinu u Saboru, kao što je sad ima HDZ. Mogli su donijeti zakon, ali nisu. Pa svih ovih 25 godina mi govorimo da ruka, noga, dio tijela, moraju biti podjednako vrednovani – jer su ih civili izgubili u istom ratu kao i branitelji, u istim, a vrlo često i u težim okolnostima. Najbolnija su stradanja djece, njih 402, koja ni danas nisu prepoznata. Trideset godina, pogibija to 402 djece nije ni na koji zakonski način primjereno vrednovana! Toliko je uvredljivih riječi bilo rečeno u Saboru, a toliko je patnje ljudi... Izmišljaju se kojekakve ludosti. Pa mi, civilne ratne žrtve, mali smo, nestranački ljudi koji smo najviše nastradali! Toliko ima tih teških priča... Pa meni sad za Uskrs dođe jedna majka, izgubila je kćer, i kaže: 'Pa ja nemam da kupim tulipane svojoj Meliti...'”, razočarano govori Julijana Rosandić. Pa zaključuje: usprkos svemu, sve te nedostojne političke svađe ipak sada više nisu važne. Jer, “važno je da zakon bude donesen bar sad”. Upravo tako: uz napomenu da ne treba zaboraviti još jednu nečasnu epizodu u kojoj je politička klasa iznevjerila povjerenje ljudi u čije bi ime trebala upravljati zemljom – na korist svih. Najranjivijih žrtava rata naročito; onih, koje je vladajuća politička klasa naknadno pretvorila i u žrtve mira.
