Kako je moguće da se tako snažna profesija može naći na koljenima?
Nova kriza trese Hrvatsku, a kulminirala je u ponedjeljak, 25. veljače dvama događajima: presicom gradskog SDP-a na kojoj je istjerana novinarska ekipa HTV-a zbog toga što se ova politička stranka solidarizirala s bojkotom javnog servisa koji je inicirala nevladina organizacija GONG. Uprava HRT je munjevito reagirala i sazvala presicu na kojoj su rekli kako trpe politički pritisak koji ugrožava slobodu novinarstva. Konferencija za novinare prenosilo je uživo najmanje dva nacionalna TV kanala, a bila je udarna vijest u većini mediji. S obzirom na važnost teme i sudionika začuđuje što je trajala rekordno kratko, jedva da je nekoliko pitanje postavljeno vodećim ljudima javnog servisa.
Istodobno Hrvatsko novinarsko društvo sazvalo je prosvjedni skup. Zakuhalo se, rekli bi promatrači. I, zapitali se: ako ima profesije koja je snažna, onda je to novinarska. Zna se da novinari ruše predsjednike vlada, ministre, otkrivaju zločine, ukazuju na pronevjere, ispravljaju nepravdu. Uskoro će se i dijeliti nagrade jedne novinske kuće koje će nagraditi upravo takvo novinarstvo.
Pa, kako je moguće da se tako snažna profesija može naći na koljenima?
Jer, drugačije ne možemo nazvati sve što se događa s hrvatskim novinarstvom. Teško se može čuti lijepa riječ, svi govore o niskom profesionalizmu, manipulacijama, lažnim vijestima, korumpiranosti, a sudske tužbe pljušte poput kiše. Što se to događa?
Istodobno, gotovo da i nema primjedbi na nakladnike, uglavnom dobro skrivene raznim javnim i tajnim ugovorima, koji usprkos zakonskim obavezama ne izvještavaju javnost o svom radu i koji presudno utječu na informiranost u našoj zemlji.
Dodajmo manipulativni utjecaj politike, razorne oglašivačke poteze, manipulacije raznih centara moći, od sigurnosnih službi do velikih igrača iz biznisa…
Smrdi, smrdi, smrdi, kaže patuljak iz jedne reklame.
Ima li svijetla na kraju tunela? Može li se nešto dogoditi? Zar treba sumnjati u dobronamjernosti akcija koje poduzimaju nevladine organizacije i političke stranke, uglavnom oporbene?
Odgovori su uglavnom niječni, jer sve što se zbiva pokazuje stvarno ili hinjeno nepoznavanje novinarstva, medija, slobode izražavanja i uloge javnosti u demokratskom društvu.
Krenimo od srži, a to je novinarska profesija. To mi je uvijek bolna tema, jer ne mogu izbrisati desetljeća rada u novinarstvu, ali treba kazati neke stvari otvoreno.
Možete li zamisliti scenu s jučerašnje presice SDP-a, na kojoj Maras tjera novinara HRT-a, a svi prisutni novinari počinju spremati svoje kamere, fotoaparate, smartphone, blokove i kemijske olovke te kreće prema izlazu, zajedno s istjeranima novinarom? Meni bi to bila vrlo draga slika, ali nisam je vidio. Kao što nisam vidio da su novinari ustajali i napuštali čuvene Mamićeve presice kada je u svojim monolozima govorio najgore stvari o prisutnim novinarima. Kao što nisam vidio da su se prestali smrzavati na Markovom trgu ispred Banskih dvora i zanemarili ministre koji se bahato dovoze svojim limuzinama, namještaju smiješak broj 3 pred kamerama i govore isprazne riječi.
Gdje je nestala nezavisnost novinara? Ako HND kaže da je strašna situacija na HRT-u, zašto svi novinari ne izađu na travnjak ispred zgrade na Prisavlju, a u isto vrijeme to učine i novinara HANZA medije, Styrije, Novog lista itd, itd…?
Postoji li više novinarska profesija? Ili se novinari ne sjećaju prijašnjih čistki, istjerivanja štrajkaša iz redakcije, otkaza bez ikakvog utemeljenja, smanjena plaća i povećanja obaveza, neisplate autorskih honorara, pa onda pognu glave, štrikaju svoje copy&paste tekstove i paze da ih se ne ulove u neposlušnosti. Samocenzura je moćna, pa uz nju nam cenzure i ne treba.
Sve ovo znaju novinari koji će se okupiti na prosvjedu. Sve ovo znaju i strukovne organizacije, HND, Sindikat novinara i HNIP. Mogu li povući djelotvorne poteze?
Možda se do prosvjeda mogu podsjetiti kako se ova profesija borila za svoju slobodu i nezavisnost. Možda se mogu podsjetiti izreke američkih novinara koji kažu da svako jutro moraju uvijek iznova se izboriti za svoju slobodu. I, da nema veće slobode od objavljivanja istinitih, točnih, poštenih, nepristranih i uravnoteženih informacija.
Tu slobodu moraju izboriti novinari, a ne nevladine organizacije i političke stranke umjesto njih. One mogu pomoći, kao što država mora stvoriti uvjete za slobodu medija i nezavisno novinarstvo, ma što o tome govorili vladajući i vlasnici.
Vidjet ćemo.
h-alter
