Na davanje iskaza u Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu Jan Ehrlich doveden je s lisicama na rukama. Novinare i ostale znatiželjnike o vremenu privođenja obavijestilo je, kao što je i inače običaj, duboko grlo iz policije. Fotografije ljudi u okovima, poznatih, selebritija, kao i onih posve anonimnih, kakav je do neki dan bio i ovaj mali zagrebački divljak, oblik je specifične pornografije pod policijskim pokroviteljstvom. Fotografije koje tako nastaju, pa se objavljuju na stranicama živih i elektronskih novina, na televiziji i po društvenim mrežama, mogle bi se podvesti pod sado-mazohistički društveni i politički žanr. Ujedno, one su u današnjoj Hrvatskoj, s ovakvim Ministarstvom unutarnjih poslova i ovakvim Ravnateljstvom policije, pokazatelj da u najvećem broju slučajeva stavljanje lisica prilikom privođenja na saslušanje nema druge funkcije osim ponižavanja onoga kojega se privodi, te prizivanja općenarodnoga gnjeva na njega. Jedan od ciljeva takvog ponižavanja i zazivanja stvarnog ili metaforičnog linča često je u prikrivanju stvarnih krivaca za neko zlodjelo, ili, još češće, o ulozi policije u počinjenju zlodjela.
Da je jedina, ili najvažnija, svrha okivanja privedenih ponižavanje i izvrgavanje poruzi, potvrđuju upravo izuzeci, oni kojima se lisice ne stavljaju. Primjerice, Josipu Rimac ili Gabrijelu Žalac s lisicama na rukama niste vidjeli, premda bi takav prizor bio od prvorazredne pornografske vrijednosti. Kao ni čitav niz privođenih, pritvaranih ili osuđenih političara. Nikada nijedan bivši hrvatski ministar nije fotografiran s lisicama na rukama. Nijedan bivši političar ili političarka od značaja. Tu i samo tu policija, koja uglavnom funkcionira kao poluga, da ne kažemo pendrek u šakama vladajuće stranke, nije pravila razliku između vlasti i opozicije. Ni Marinu Lovrić Merzel nismo vidjeli s lisicama. No, dok bi za privedene političare još i moglo postojati objašnjenje – stavljanje lisica na ruke Kninskoj kraljici ili Tomislavu Sauchi pomalo je kao stavljanje lisica na ruke hrvatskoj državi! – vrijedi primijetiti da ni Zdravka Mamića, kao ni brata mu Zorana, niste mogli vidjeti s lisicama na rukama. Je li to zato što bi, u jednom vrlo dugom razdoblju, simbolički to bilo isto kao kad bi policija samoj sebi stavila lisice na ruke? Ili, možda, postoji neko drugo, makar i glupo, objašnjenje?
U slučaju Jana Ehrlicha, zlatnoga zagrebačkog mladića, izdanka dobrostojeće konzervativne hrvatske elite – tata mu je, čitamo, član družbe “Braća hrvatskoga zmaja” – koji je samo jedan od niza sudionika već tradicionalnog divljanja zlatne mladeži, što se svakoga vikenda, pred sve brojnijom publikom, odvija u večernjim satima na pustom privatnom parkiralištu jednoga (ili ne samo jednoga?) zagrebačkog trgovačkog centra, policija nastoji sakriti svoje pasivno saučesništvo u događaju. Naime, ako svi zainteresirani, uključujući sudionike u skupim autima i promatrače čija brojnost nadmašuje publiku u kakvom gradskom kazalištu, ali i mnogobrojni nezainteresirani i iritirani znaju za vrijeme i mjesto održavanja ove ilegalne manifestacije, ako već neko vrijeme po novinama i na portalima izlaze reportaže s lica mjesta, zar je moguće povjerovati da policija o svemu nema pojma? Ili da su saznali što se događa tek kada ih je nazvao netko iz prethodno upravo zatvorenog trgovačkog centra?
Dok su pokušavali da se opravdaju, da objasne svoju poziciju, ili da svojom rječitošću i postignu isti onaj efekt koji postižu pozivajući novinare da snimaju okovane sumnjivce, zagrebački su policajci javnost uvjeravali u to da je ustvari problem u ovlastima, a možda i u opremljenosti i brojnosti Prometne policije. Ovakvu argumentaciju su, na žalost, prihvatili i pojedini novinari, premda ona više pripada žanru onih najlošijih viceva o stereotipnim glupim drotovima, nego nečemu što bi ozbiljni ljudi bili u stanju da izgovore. Osim ukoliko se, kao policajci, ne bave propagandnim marketingom, te smjeranim manipuliranjem javnošću, dakle istim onim čime se bave i kada pozivaju novinare da im pokazuju kako su privedenima stavili lisice na ruke.
Naime, kakve veze s Prometnom policijom uopće može imati bilo čije automobilsko divljanje na privatnom posjedu, izvan javnih prometnica? Ne bi li to bilo nešto čime će se baviti Kriminalistička policija? Ti zlatni momci (i djevojke?), kao i njihova publika, upravo su se isključili iz prometa kada su došli da rade to što su radili. A što su, zapravo, radili? Uzurpirali su privatni posjed, a zatim se igrali oružjem. Automobil je u određenim prilikama oružje, kao što oružje u određenim prilikama mogu biti kuhinjski nož, sjekirica i daska za meso, teška kuhinjska tava, mužar iliti avan, kristalna pepeljara, a o sjekiri za cijepanje drva da i ne govorimo. Ne morate biti baš jako pametni da shvatite u kojem trenutku svaki od tih predmeta prestaje služiti svojoj svrsi i postaje oružje. Ali, isto tako, ne morate baš podcjenjivati inteligenciju građana za čije maltretiranje, u rasponu od legitimiranja, preko privođenja, do usmrćivanja, imate djelomične zakonske ovlasti, pa govoriti da je za zbivanja na privatnim parkiralištima nadležna Prometna policija. Štoviše, ovom iritiranom građaninu baš i nije jasno što bi Prometna policija usred noći radila na privatnom posjedu? Tamo bi se mogla naći samo Kriminalistička policija. I samo Kriminalistička policija nadležna je za slučajeve kad čovjek na čovjeka potegne nož ili auto.
Ali što se uopće dogodilo na parkiralištu trgovačkog centra na kojemu se uz saznanje značajnog dijela javnosti, pa onda i policije, održavaju oružane demonstracije moći najskupljih automobila zagrebačke zlatne mladeži? Dogodilo se ono što se dogodi na svakoj, legalnoj ili ilegalnoj, tradicionalnoj priredbi, čiji konstantni rast ne biva praćen istim takvim pojačavanjem mjera osiguranja. Normalno je, uobičajeno je, prirodno je da mercedesov projektil, koji se barem jednom tjedno ispaljuje, pogodi i rani ljude koji se sve masovnije okupljaju na njegovim ispaljenjima. Tu čak nisu u pitanju vozačke kompetencije mladoga divljaka za upravljačem. Kao što u pitanju nisu ni prilično razumljive frustracije sve te zlatne hrvatske čeljadi koja je pokupovala automobilske projektile po cijenama od po nekoliko stotina tisuća eura, i sad ima problem s njihovim ispaljivanjima. Na većini europskih autocesta dopušteno je voziti 130 na sat, a njima je i 200 malo. U pitanju je zajednica, koja stvara cijeli jedan usporedni, ilegalni život i svijet, u kojem zlatna čeljad, dakle oni bogati, utjecajni, vladajući, mogu ostvariti sve potencijale svoga društvenog statusa, među koje spada i povremeno ispaljivanje svoga mercedesovog projektila. Oko nesmetanog funkcioniranja tog ilegalnog života i svijeta, u kojemu postoje manifestacije i priredbe za kakve bi običan građanin zaradio višegodišnju robiju, brinu se, uz vladajuće politike (bez obzira na njihov ideološki predznak) hrvatska policija i sudovi. I onda kada se povremeno dogodi da se taj ilegalni život i svijet tek rubno dodirnu sa stvarnim hrvatskim životom i svijetom, dogodi se svojevrsni kratki spoj. Dogodi se neki ovakav čudni skandal. Sva je prilika da se Jan Ehrlich u svom projektilu zabio u publiku koja ga je došla promatrati i diviti mu se, jer nije prevelika vjerojatnost da je na noćnom parkiralištu moglo još biti ljudi osim njih. Unesrećeni ljudi prestaju biti dio ilegalnog svijeta koji je pod zaštitom policije, suda, politike, i vraćaju se u svijet svakodnevnog bola. Ima li to sve skupa veze s Prometnom policijom? Da, ima, kad Prometna policija neke aute propušta i kad na autoputu voze 200 na sat. Da, ima, kad Prometna policija po Zagrebu neke aute propušta i kad prođu kroz crveno. Da, ima, kad Prometna policija od ostalih sudionika u prometu očekuje da više vjeruju njoj nego vlastitim očima.
Malo-pomalo ovaj će slučaj otići u zaborav. Nestat će fotografija Jana Ehrlicha s lisicama na rukama. Kako je zlatni mladić u svom bogatstvu anoniman, a malo je vjerojatno da posjeduje one talente i pamet koji bi ga pokrenuli iz anonimnosti, do njegove potpune rehabilitacije proći će kratko. Stići će ga uvjetna kazna – naklonjeni mediji već govore da dječak mora paziti na potrebitog oca – i nikakve pouke ni za koga neće biti. A najmanje za hrvatsku policiju i sudove koji će nastaviti da čuvaju legalni poredak i njegove sve brojnije ilegalne izuzetke.
Pouka skupocjenog mercedesa jednaka je pouci one Čehovljeve puške: mercedesov projektil nabavljen u prvome činu drame, u trećem mora biti ispaljen. U živo ljudsko meso, ako je riječ o drami, a ne o farsi.
