Poštovani HDZ,
bio sam neugodno iznenađen kada sam otkrio da se na popisu 50 uglednih umjetnika koji su dali podršku Domoljubnoj koaliciji na predstojećim parlamentarnim izborima ne nalazi moje ime. Kako se mogao dogoditi takav previd? Smatram da posjedujem sve kvalitete potrebne za pojavljivanje na jednoj takvoj listi. Nemam kičmu i kao takav predstavljam vrlo podatnu masu za politički-ideološko oblikovanje. Kulturu doživljavam kao prostor u kojem će budući premijer moći direktno odlučivati o kadroviranju jer će se time izbjeći nepotrebne i zamorne zakonske procedure, te smanjiti troškovi. Također se mogu pohvaliti i fantastičnom ljigavošću. Čim mi je najizgledniji kandidat za budućeg premijera označio kao osobu koja vodi kazalište koje je postalo nehrvatsko i nanarodno, te javno zaprijetio da će me smijeniti čim osvoji vlast, istog časa sam odlučio da mu se na najnježniji mogući način uvučem u stražnjicu, istražim njegove političke dubine i, ako bude sreće, izađem na usta. Uz to, posjedujem i nevjerojatnu zaboravnost, tako da sam u trenu zaboravio sve one svinjarije što ih je stranka koju Karamarko trenutno vodi u kratkoj povijesti svog postojanja napravila.
Budući da davatelji podrške Domoljubnoj koaliciji u svojoj izjavi ističu “važnost kulture kao temelja hrvatskoga nacionalnog identiteta, prepoznatljivosti i ugleda u Europskoj Uniji i svijetu”, moram priznati da se s istim potpuno slažem, samo ne mogu dokučiti gdje se ta važnost kulture zrcali u profesionalnom djelovanju mojih kolega-potpisnika. Možda u snimanju sapunica koje mnogi od njih prakticiraju uz rad u svojim matičnim kazališnim kućama? Ili u čitanju ulomaka iz knjige “Ratnik” Nenada Ivankovića, što je svojevremeno, dok je hrabri general Gotovina hrabro bježao pred domaćim i međunarodnim pravosuđem, radila Anja Šovagović-Despot, alkemijski pretvarajući svoje veliko domoljublje u još veće honorare?
Uključuje li ta kultura, čiju važnost kazališni pregaoci ističu, i otvorenu podršku onima koji krše hrvatske zakone, što su napravili Zlatko Sviben, (opet) Anja Šovagović-Despot i Joško Ševo posjetom šatorašima u Savskoj 66? Spada li u kulturu “kao temelj hrvatskog nacionalnog identiteta” i bavljenje etnicitetom redateljice Slađana Kilibarde, što je tijekom suradnje s dotičnom u Dramskom kazalištu Gavella radila (opet) Anja Šovagović-Despot? Ili je, pak, kultura ugrađena u temelj hrvatskog nacionalnog identiteta ona koja se pojavljuje u obličju Joška Ševe dok vodi i prigodne stihove recitira na zadnjem izdanju najpoznatijeg ustaškog derneka u ovom dijelu Evrope – onog blajburšog – vjerojatno bez ikakvog honorara, vođen čistim domoljubljem i činjenicom da mu je politički patron Ivo Sanader u zatvoru, pa treba potražiti nove sponzore.
“Mi, potpisani umjetnici i kulturni djelatnici, izražavamo svoju podršku Domoljubnoj koaliciji, koja želi hrvatskoj kulturi vratiti zasluženo dostojanstvo i položaj u društvu”, uskliknut će naši kulturni uglednici vjerojatno zgroženi činjenicom da već neko vrijeme iz programskih aktivnosti zagrebačkog nacionalnog kazališta izostaje proslava rođendana prvog predsjednika Hrvatske što ju je, kao ključni prilog antologiji hrvatskog poltronstva, 1997. režiralo još jedno ime s popisa, Zlatko Vitez, a u istoj su sudjelovali još čevorica predsjednikovih otirača: Zijad Gračić, Joško Ševo, Dragan Despot i Žarko Potočnjak.
Bez da dalje razbijam glavu što su naši kulturnjaci blagoizvoljeli reći svojim šupljim frazama, apelirao bih na HDZ da na ovaj popis uvrste i moje ime, kako bih i vlastitim primjerom potvrdio pizdunski karakter hrvatskog glumišta, te zadržao poziciju intendanta za koju sam se počeo ozbiljno plašiti otkako je gospodin Karamarko izrekao svoje prijetnje. Obećajem da ću u svim daljnjim nastupima nekritički hvaliti sve poteze HDZ-a, da ću riječki HNK pretvoriti u glasnogovornicu Tomislava Karamarka, da ću o Domovinskom ratu u javnim nastupima govoriti isključivo onako kako mi došapne Tomislav Karamarko, da ću poricati da je u Hrvatskoj ubijen ijedan Srbin tijekom rata, kamoli da se radilo o civilu ubijenom od strane Hrvatske vojske. Također ću naglašavati da su Stari most u Mostaru srušili Bošnjaci s namjerom da za to prikažu odgovornima miroljubive Hrvate. Isticat ću i da je privatizacija provedena pošteno, da se nikome nije pogodovalo, te da se u istoj nije dogodila brutalna pljačka društvene imovine. Također ću svakom prilikom i svim raspoloživim sredstvima dokazivati da Ivo Sanader nije nikada bio član HDZ-a. Svečano obećajem i da ću pokrenuti inicijativu da se Franjo Tuđman posthumno proglasi doživotnim predsjednikom Hrvatske, a Hrvatska demokratska zajednica jedinom legalnom strankom u Hrvatskoj.
Poštovani HDZ, molim vas hitan odgovor na ovu moblu za uvrštavanje mog skromnog imena na vašu listu jer izbori samo što nisu, a nitko se ne bi želio naći na krivoj strani onog trenutka kad njihovi rezultati budu odlučeni. Računam da mi nećete zamjeriti na nedosljednosti jer ste od nje napravili princip vlastitog političkog djelovanja.
U iščekivanju odgovora, primite srdačan pozdrav!
Oliver Frljić,
intendant riječkog HNK, poltron i aspirant na fotelju ministra kulture u Karamarkovoj vladi
tacno
bio sam neugodno iznenađen kada sam otkrio da se na popisu 50 uglednih umjetnika koji su dali podršku Domoljubnoj koaliciji na predstojećim parlamentarnim izborima ne nalazi moje ime. Kako se mogao dogoditi takav previd? Smatram da posjedujem sve kvalitete potrebne za pojavljivanje na jednoj takvoj listi. Nemam kičmu i kao takav predstavljam vrlo podatnu masu za politički-ideološko oblikovanje. Kulturu doživljavam kao prostor u kojem će budući premijer moći direktno odlučivati o kadroviranju jer će se time izbjeći nepotrebne i zamorne zakonske procedure, te smanjiti troškovi. Također se mogu pohvaliti i fantastičnom ljigavošću. Čim mi je najizgledniji kandidat za budućeg premijera označio kao osobu koja vodi kazalište koje je postalo nehrvatsko i nanarodno, te javno zaprijetio da će me smijeniti čim osvoji vlast, istog časa sam odlučio da mu se na najnježniji mogući način uvučem u stražnjicu, istražim njegove političke dubine i, ako bude sreće, izađem na usta. Uz to, posjedujem i nevjerojatnu zaboravnost, tako da sam u trenu zaboravio sve one svinjarije što ih je stranka koju Karamarko trenutno vodi u kratkoj povijesti svog postojanja napravila.
Budući da davatelji podrške Domoljubnoj koaliciji u svojoj izjavi ističu “važnost kulture kao temelja hrvatskoga nacionalnog identiteta, prepoznatljivosti i ugleda u Europskoj Uniji i svijetu”, moram priznati da se s istim potpuno slažem, samo ne mogu dokučiti gdje se ta važnost kulture zrcali u profesionalnom djelovanju mojih kolega-potpisnika. Možda u snimanju sapunica koje mnogi od njih prakticiraju uz rad u svojim matičnim kazališnim kućama? Ili u čitanju ulomaka iz knjige “Ratnik” Nenada Ivankovića, što je svojevremeno, dok je hrabri general Gotovina hrabro bježao pred domaćim i međunarodnim pravosuđem, radila Anja Šovagović-Despot, alkemijski pretvarajući svoje veliko domoljublje u još veće honorare?
Uključuje li ta kultura, čiju važnost kazališni pregaoci ističu, i otvorenu podršku onima koji krše hrvatske zakone, što su napravili Zlatko Sviben, (opet) Anja Šovagović-Despot i Joško Ševo posjetom šatorašima u Savskoj 66? Spada li u kulturu “kao temelj hrvatskog nacionalnog identiteta” i bavljenje etnicitetom redateljice Slađana Kilibarde, što je tijekom suradnje s dotičnom u Dramskom kazalištu Gavella radila (opet) Anja Šovagović-Despot? Ili je, pak, kultura ugrađena u temelj hrvatskog nacionalnog identiteta ona koja se pojavljuje u obličju Joška Ševe dok vodi i prigodne stihove recitira na zadnjem izdanju najpoznatijeg ustaškog derneka u ovom dijelu Evrope – onog blajburšog – vjerojatno bez ikakvog honorara, vođen čistim domoljubljem i činjenicom da mu je politički patron Ivo Sanader u zatvoru, pa treba potražiti nove sponzore.
“Mi, potpisani umjetnici i kulturni djelatnici, izražavamo svoju podršku Domoljubnoj koaliciji, koja želi hrvatskoj kulturi vratiti zasluženo dostojanstvo i položaj u društvu”, uskliknut će naši kulturni uglednici vjerojatno zgroženi činjenicom da već neko vrijeme iz programskih aktivnosti zagrebačkog nacionalnog kazališta izostaje proslava rođendana prvog predsjednika Hrvatske što ju je, kao ključni prilog antologiji hrvatskog poltronstva, 1997. režiralo još jedno ime s popisa, Zlatko Vitez, a u istoj su sudjelovali još čevorica predsjednikovih otirača: Zijad Gračić, Joško Ševo, Dragan Despot i Žarko Potočnjak.
Bez da dalje razbijam glavu što su naši kulturnjaci blagoizvoljeli reći svojim šupljim frazama, apelirao bih na HDZ da na ovaj popis uvrste i moje ime, kako bih i vlastitim primjerom potvrdio pizdunski karakter hrvatskog glumišta, te zadržao poziciju intendanta za koju sam se počeo ozbiljno plašiti otkako je gospodin Karamarko izrekao svoje prijetnje. Obećajem da ću u svim daljnjim nastupima nekritički hvaliti sve poteze HDZ-a, da ću riječki HNK pretvoriti u glasnogovornicu Tomislava Karamarka, da ću o Domovinskom ratu u javnim nastupima govoriti isključivo onako kako mi došapne Tomislav Karamarko, da ću poricati da je u Hrvatskoj ubijen ijedan Srbin tijekom rata, kamoli da se radilo o civilu ubijenom od strane Hrvatske vojske. Također ću naglašavati da su Stari most u Mostaru srušili Bošnjaci s namjerom da za to prikažu odgovornima miroljubive Hrvate. Isticat ću i da je privatizacija provedena pošteno, da se nikome nije pogodovalo, te da se u istoj nije dogodila brutalna pljačka društvene imovine. Također ću svakom prilikom i svim raspoloživim sredstvima dokazivati da Ivo Sanader nije nikada bio član HDZ-a. Svečano obećajem i da ću pokrenuti inicijativu da se Franjo Tuđman posthumno proglasi doživotnim predsjednikom Hrvatske, a Hrvatska demokratska zajednica jedinom legalnom strankom u Hrvatskoj.
Poštovani HDZ, molim vas hitan odgovor na ovu moblu za uvrštavanje mog skromnog imena na vašu listu jer izbori samo što nisu, a nitko se ne bi želio naći na krivoj strani onog trenutka kad njihovi rezultati budu odlučeni. Računam da mi nećete zamjeriti na nedosljednosti jer ste od nje napravili princip vlastitog političkog djelovanja.
U iščekivanju odgovora, primite srdačan pozdrav!
Oliver Frljić,
intendant riječkog HNK, poltron i aspirant na fotelju ministra kulture u Karamarkovoj vladi
tacno
