'Trust no one!' (Ne vjeruj nikome) napisao je učenik petog razreda osnovne škole neurednim rukopisom kao dodatak odgovoru na pitanje o tome smatra li da se ljudima može vjerovati ili da u odnosu s ljudima treba biti oprezan. Ima skoro 11 godina i vjerojatno je njegovih dosadašnjih 4000 dana u većoj mjeri ipak ispunjeno ljubavlju i brigom zbog koje bi trebao imati povjerenja u druge.
Svojim se stavom o izrazitoj opreznosti u odnosu s ljudima uklapa u gotovo nevjerojatne rezultate istraživanja o povjerenju djece i mladih koje je Institut za društvena istraživanja u Zagrebu proveo na više od 17.000 učenika u lipnju 2022. godine. Bez obzira imali 11, 13 ili 16 godina, mladi ljudi u Hrvatskoj u gotovo jednakoj mjeri smatraju da s ljudima, umjesto povjerenja, treba biti jako oprezan.
Opreznost je posebno izražena kod učenika 3. razreda srednjih škola te njih 48,1 posto odgovara da u odnosu s ljudima gotovo uvijek treba biti oprezan dok je tek 0,6 posto onih koji smatraju da se ljudima gotovo uvijek može vjerovati i 6,5 posto onih koji smatraju da se ljudima obično može vjerovati. Za usporedbu, na reprezentativnom uzorku odrasle hrvatske populacije četvrtina je onih koji smatraju da se ljudima u nekoj mjeri može vjerovati, a za razliku od gotovo polovice srednjoškolaca, izrazitu razinu opreznosti bira njih 25,8 posto. Mladost bi trebala biti prostor povjerenja. Nažalost, u Hrvatskoj u sve većoj mjeri tome nije tako.
U osnovi povećane opreznosti u odnosu s ljudima, uz pandemiju koja je cijelu civilizaciju, pa tako i mlade, pomaknula tome da s oprezom pristupaju drugima, u Hrvatskoj se ističu negativnosti u širem društvenom kontekstu. U našem javnom prostoru djeca i mladi rijetko kada mogu vidjeti ponašanja koja ukazuju na to da je povjerenje temeljna snaga određene zajednice.
U situaciji u kojoj se političari nadmeću uvredama, spletkama, podmetanjima i lažima ne treba čuditi to da 89,6 posto učenika 7. razreda smatra da se političarima uopće ne može ili tek u manjoj mjeri može vjerovati. Kao donositelji i provoditelji zakona i brojnih odluka koji dijelom reguliraju naše živote, u perspektivi mladih političari su temeljni izvor društvenog nepovjerenja. Toliko je to uvriježeno da se može reći da se rođenjem ovdje stječe stav da je političko djelovanje temeljeno na svemu onome o čemu će mladi kasnije spremno progovoriti – nepotizmu, klijentelizmu, stranačkom zapošljavanju, krađi...
Kako politika danas u Hrvatskoj zbog nedostatka sadržaja uvelike počiva na podjelama, trivijalnim uvredama i sukobima, u snažan vrtlog nepovjerenja povlači sve koji s njom imaju kontakt – novinare, svećenike, znanstvenike, policajce, učitelje… Posljedica je pojava da djeca i mladi ljudi vjeruju samo onima iz svog najbližeg kruga: tako 91,9 posto učenika 7. razreda u većoj mjeri ili u potpunosti vjeruje roditeljima dok npr. učenicima iz razreda vjeruje njih tek 38 posto. Situacija u kojoj se krug povjerenja izrazito sužava dugoročno nije dobra. Mlada osoba u odnosu s drugima gradi svoju osobnost i svijest da se jedino zajedničkim djelovanjem mogu učiniti velike stvari.
Na hrvatske političarke i političare u promjeni ovih trendova ne treba računati. Činjenica da mladi ljudi nemaju povjerenja u druge poželjno je stanje za njih jer su podijeljenost i strah, otkad je svijeta, mehanizmi kontrole. Ono što možemo i moramo učiniti jest pokazati primjerom mladim ljudima da je ovo društvo i dalje takvo da će ti pomoći podići se kad padneš, podržati te kad sanjaš, natjerati te da napišeš: Ljudima treba vjerovati!
