Nije važno što, nego kako. Na epidemiološki sigurnoj udaljenosti, poredani na travnjaku ispred HRT-a, važni ljudi hrvatskoga filma pričali su o današnjem, koronarnom stanju filmske industrije. Ugodno ih je bilo gledati na toj ljetnoj zelenoj sceni, gdje se toplina može osjetiti na ekranu, a mušice lete između gostiju…
Fascinantno! Teško je naći drugu riječ za ostatke kulture koju talijanski arheolozi u odličnoj seriji otkapaju pred našim očima. Grad Pompeji, koji je 79. godine vulkan zatrpao u par sati, otkapa se malo-pomalo već stotinama godina. Goleme količine lapilija (vulkansko kamenje koje je zatrpalo grad), pepela i lave prekrile su prostor u munjevitom piroklastičnom toku, uništivši ga u trenutku, ali spasivši ga za vječnost. Ulice koje iskrsavaju pred nama nakon otkapanja svih tih naslaga, vile s mozaicima, namještajem, kosturima, nakitom, umjetninama i drugim predmetima svakodnevnog života, otkrivaju visoku kulturu i gotovo nepojmljiv standard Pompejaca. Vile imaju visoke stropove, zidovi su oslikani freskama, podovi popločani raskošnim mozaicima. Arheolozi nalaze posve sačuvanu pincetu (očito za čupkanje obrva ili neki sličan precizan posao), precizne vage, lonce, zdjele, amfore za vino, velike i bogate. Svi predmeti, savršeno oblikovani, pokazuju neslućeno bogatstvo Pompeja, nastalo na plodnim vinogradima podno Vezuva, vulkana koji je digao i uništio grad. Ovu seriju možete pogledati on demand, a često je i na programu, pa je ne treba propustiti.
Oronuo i promukao, Milan Bandić kao sjena samoga sebe iz mladih dana snage i slave luta gradom Zagrebom i priča satire. Svima koji ga još žele slušati objašnjava kako ovoj zemlji treba državnik koji će povlačiti jake poteze, kako nam treba efikasna pravna država, sposobni ljudi itd. Bandić je, naravno, savršeni egzemplar: u muzej bi ga trebalo staviti pa prikazivati kao lavu koja je zatrpala Pompeje, on je enciklopedija u kojoj su zapisani najinovativniji obrasci HDZ-ove ere. ‘Da se danas Tuđman digne, bio bi razočaran jer nije ostalo ništa ni od rada, na razini Hrvatske, ni od solidarnosti ni od zajedništva’, rekao je Bandić i temeljito fulao – današnja Hrvatska savršeni je nastavak zamisli prvog predsjednika. Kad je jednom prilikom Branko Tuđen zapitao Tuđmana o tajkunima – Kutli, Guciću itd. – ovaj ga je šokirao neočekivanim priznanjem. ‘Jednom mi je prvi hrvatski predsjednik Tuđman, kad smo raspravljali o pretvorbi, rekao: Zar misliš da se Rockefeller obogatio na pošten način?’ Tuđman je otkupio viletinu s nekoliko golemih stanova budzašto dan prije zakona koji je svima drugima onemogućio takve otkupe, djeci i unucima podijelio je silno bogatstvo, poslovne prostore, tvrtke itd. Izmislio je i žetončiće. Milanović je po njemu nazvao aerodrom, što znači da je njegovo djelovanje konsenzualno prihvatila i ljevica, svi se kunu u njega pa nije jasno što bi ga to, dovraga, toliko razočaralo kad je sve ovo njegovo djelo – gradonačelnik Zagreba njegova je savršena replika, a spomenika ima više nego Tito nekad.
U odličnoj reportaži s riječkog Hoda za život Ranko Stojanac postavlja hodačici za život pitanje bi li dopustila pobačaj nakon silovanja. ‘Silovane žene, koje žele pobaciti, za mene su ubojice’, kaže gospođa Benigar. ‘Jeste li vi svjesni što pričate!?’ pita šokirani reporter, na što gospođa Benigar prisnažuje: ‘Itekako sam svjesna.’ Uskoro u kadru vidimo i velečasnog Francetića, koji kaže kako izumiremo kao narod i kako je dopuštanje pobačaja doprinos tom iščezavanju. Francetić dakle nije fanatik života kao takvog, on iskreno objašnjava kako je motiv ideje o zabrani pobačaja brojno stanje nacije. Vojska. Citira i blaženog Stepinca kako će se nakon rata, kad utihne oružje, sukob prebaciti na područje obiteljskog života, rađanja djece. Dobar dio kampanje vodi se oko te teme. Lani je u Hrvatskoj bilo 15 silovanja, iz njih vjerojatno nije rođeno nijedno dijete, ali tu je temu nametnula jedna Škorina izjava pa se cijela Hrvatska bacila na silovanja, akušerstvo i vitalne statistike, ne shvaćajući da je baš takva fanatična sklonost besmislenim raspravama, dakle odustajanje od racionalne diskusije, ono što dovodi do svekolikog srozavanja zemlje, do njezine ekonomske devastacije, do rasta klijentelizma, mita, korupcije i svih drugih formi razaranja unutarnjeg tkiva države, a onda i odumiranja. Nacionalizam je u Hrvatskoj, kao i u ostatku regije, posve progutao racionalizam i postavio ga kao svog arhineprijatelja; nacionalizam guta nacije. S druge strane, fanatični zagovornici života od začeća do prirodne smrti morali bi biti odreda zakleti gandijevci, protivnici svakog rata i ubijanja, ali sjetimo se ikone prolajferskog pokreta Darija Kordića, pa ćemo odmah uvidjeti da njima baš i nije svaki život tako svet kako se kunu i prisežu.
Nije važno što, nego kako. Ljetna pozornica Prisavlja na kojoj su se poredali važni ljudi hrvatskoga filma kako bi Maji Njirjak ispričali svoju verziju današnjeg, koronarnog stanja filmske industrije u nas i u svijetu, bila je savršen ambijent za dobru emisiju. Na epidemiološki sigurnoj udaljenosti, poredani na travnjaku ispred Hrvatske televizije, Chris Marcich, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, režiseri Ognjen Sviličić i Igor Mirković (ujedno organizator filmskog festivala u Motovunu), povjesničar filma Daniel Rafaelić i Maja Vukić, predsjednica Hrvatske udruge producenata, utješili su nas procjenom kako će filma, serija i festivala biti i za vrijeme i nakon epidemije. Neki strani gosti, organizator festivala u Cottbusu, rekli su kako je ponuda dobrih filmova i danas dobra, pandemiji unatoč. Konačno, Boccaccio je napisao ‘Decameron’ nakon kuge u Firenzi, a Shakespeare je pisao baš u vrijeme kad je bolest poharala Otok. Ugodno je gledati ljude na toj ljetnoj zelenoj sceni, gdje se toplina može osjetiti na ekranu, a mušice lete između gostiju. Taj nekonvencionalni ambijent, nusprodukt epidemije, ostavlja dojam ležernosti, prisnosti, familijarnosti, oaze normalnosti u kontekstu izvanrednog stanja. Baš poput čuvenih fotografija iz Varšave nakon Drugoga svjetskog rata, gdje se ljudi fotografiraju ispred papirnih kulisa na kojima su lijepe, nerazrušene zgrade, dok se u pozadini vidi grad srušen do temelja. Nakon emisije na istom je prostoru grupa Detour održala odličan koncert, poslije je došao klasik ‘Ja sam bog otac’ (‘Padre padrone’), i sreći i veselju nije bilo kraja ni konca.
Trećem programu opet pohvala. Wajdin klasik ‘Katyn’ treba često emitirati jer je primjer kako treba raditi filmove o povijesnim traumama. Kao što je poznato, u filmu je prikazano ubijanje 20 tisuća poljskih oficira koje su Sovjeti obavili 1940., nakon podjele Poljske s Njemačkom. Ubijali su ih serijski, industrijski, metkom u potiljak ispaljenim iz njemačkih pištolja (manje su se kvarili, a kalibar je, u slučaju iskapanja grobnica, pokrivao službenu verziju prema kojoj su ih ubili Nijemci). Wajda likvidacije prikazuje bez suvišnih emocija, bez glumatanja, sedlarovštine (možda uz ponešto klerikalne patetike), no puno je važniji mehanizam petrifikacije laži. Cijela je Poljska znala tko je ubio cvijet njihove inteligencije i zašto, ali su se nakon rata svi morali praviti ludi i ispovijedati službenu istinu prema kojoj su to žrtve Hitlera, a ne Staljina. Likovi se ponašaju logično, ne egzaltiraju, službena se verzija nameće postupno i hladno, s idejom da će potrajati vječno, ali vrag nosi sistem i istina izlazi na vidjelo. Jugoslavenski komunisti nisu na takav način potiskivali svoje traumatske epizode, oni su ih pisali sitnim slovima, a ta se patogena potiskivanja – kako znamo iz kreditne prakse – naknadno pokazuju najskupljima. Zastranjivanja iz prve faze ustanka, pa lijeva skretanja i na kraju obračun u kompleksu Bleiburg potisnuti su u fusnote, čije je diskutiranje u međuvremenu – baš zato što nije na vrijeme raščišćeno – postalo središnjom temom svih današnjih političkih rasprava, pa Drugi svjetski rat još traje i kosi svoje žrtve.
portalnovosti
Spašavanje Pompeja, Viasat History, 21. lipnja, 14:20
Fascinantno! Teško je naći drugu riječ za ostatke kulture koju talijanski arheolozi u odličnoj seriji otkapaju pred našim očima. Grad Pompeji, koji je 79. godine vulkan zatrpao u par sati, otkapa se malo-pomalo već stotinama godina. Goleme količine lapilija (vulkansko kamenje koje je zatrpalo grad), pepela i lave prekrile su prostor u munjevitom piroklastičnom toku, uništivši ga u trenutku, ali spasivši ga za vječnost. Ulice koje iskrsavaju pred nama nakon otkapanja svih tih naslaga, vile s mozaicima, namještajem, kosturima, nakitom, umjetninama i drugim predmetima svakodnevnog života, otkrivaju visoku kulturu i gotovo nepojmljiv standard Pompejaca. Vile imaju visoke stropove, zidovi su oslikani freskama, podovi popločani raskošnim mozaicima. Arheolozi nalaze posve sačuvanu pincetu (očito za čupkanje obrva ili neki sličan precizan posao), precizne vage, lonce, zdjele, amfore za vino, velike i bogate. Svi predmeti, savršeno oblikovani, pokazuju neslućeno bogatstvo Pompeja, nastalo na plodnim vinogradima podno Vezuva, vulkana koji je digao i uništio grad. Ovu seriju možete pogledati on demand, a često je i na programu, pa je ne treba propustiti.
Vijesti, HRT, 27. lipnja, 15:00
Oronuo i promukao, Milan Bandić kao sjena samoga sebe iz mladih dana snage i slave luta gradom Zagrebom i priča satire. Svima koji ga još žele slušati objašnjava kako ovoj zemlji treba državnik koji će povlačiti jake poteze, kako nam treba efikasna pravna država, sposobni ljudi itd. Bandić je, naravno, savršeni egzemplar: u muzej bi ga trebalo staviti pa prikazivati kao lavu koja je zatrpala Pompeje, on je enciklopedija u kojoj su zapisani najinovativniji obrasci HDZ-ove ere. ‘Da se danas Tuđman digne, bio bi razočaran jer nije ostalo ništa ni od rada, na razini Hrvatske, ni od solidarnosti ni od zajedništva’, rekao je Bandić i temeljito fulao – današnja Hrvatska savršeni je nastavak zamisli prvog predsjednika. Kad je jednom prilikom Branko Tuđen zapitao Tuđmana o tajkunima – Kutli, Guciću itd. – ovaj ga je šokirao neočekivanim priznanjem. ‘Jednom mi je prvi hrvatski predsjednik Tuđman, kad smo raspravljali o pretvorbi, rekao: Zar misliš da se Rockefeller obogatio na pošten način?’ Tuđman je otkupio viletinu s nekoliko golemih stanova budzašto dan prije zakona koji je svima drugima onemogućio takve otkupe, djeci i unucima podijelio je silno bogatstvo, poslovne prostore, tvrtke itd. Izmislio je i žetončiće. Milanović je po njemu nazvao aerodrom, što znači da je njegovo djelovanje konsenzualno prihvatila i ljevica, svi se kunu u njega pa nije jasno što bi ga to, dovraga, toliko razočaralo kad je sve ovo njegovo djelo – gradonačelnik Zagreba njegova je savršena replika, a spomenika ima više nego Tito nekad.
N1 uživo, 27. lipnja, 18:30
U odličnoj reportaži s riječkog Hoda za život Ranko Stojanac postavlja hodačici za život pitanje bi li dopustila pobačaj nakon silovanja. ‘Silovane žene, koje žele pobaciti, za mene su ubojice’, kaže gospođa Benigar. ‘Jeste li vi svjesni što pričate!?’ pita šokirani reporter, na što gospođa Benigar prisnažuje: ‘Itekako sam svjesna.’ Uskoro u kadru vidimo i velečasnog Francetića, koji kaže kako izumiremo kao narod i kako je dopuštanje pobačaja doprinos tom iščezavanju. Francetić dakle nije fanatik života kao takvog, on iskreno objašnjava kako je motiv ideje o zabrani pobačaja brojno stanje nacije. Vojska. Citira i blaženog Stepinca kako će se nakon rata, kad utihne oružje, sukob prebaciti na područje obiteljskog života, rađanja djece. Dobar dio kampanje vodi se oko te teme. Lani je u Hrvatskoj bilo 15 silovanja, iz njih vjerojatno nije rođeno nijedno dijete, ali tu je temu nametnula jedna Škorina izjava pa se cijela Hrvatska bacila na silovanja, akušerstvo i vitalne statistike, ne shvaćajući da je baš takva fanatična sklonost besmislenim raspravama, dakle odustajanje od racionalne diskusije, ono što dovodi do svekolikog srozavanja zemlje, do njezine ekonomske devastacije, do rasta klijentelizma, mita, korupcije i svih drugih formi razaranja unutarnjeg tkiva države, a onda i odumiranja. Nacionalizam je u Hrvatskoj, kao i u ostatku regije, posve progutao racionalizam i postavio ga kao svog arhineprijatelja; nacionalizam guta nacije. S druge strane, fanatični zagovornici života od začeća do prirodne smrti morali bi biti odreda zakleti gandijevci, protivnici svakog rata i ubijanja, ali sjetimo se ikone prolajferskog pokreta Darija Kordića, pa ćemo odmah uvidjeti da njima baš i nije svaki život tako svet kako se kunu i prisežu.
Sunčana strana Prisavlja, HRT, 27. lipnja, 20:30
Nije važno što, nego kako. Ljetna pozornica Prisavlja na kojoj su se poredali važni ljudi hrvatskoga filma kako bi Maji Njirjak ispričali svoju verziju današnjeg, koronarnog stanja filmske industrije u nas i u svijetu, bila je savršen ambijent za dobru emisiju. Na epidemiološki sigurnoj udaljenosti, poredani na travnjaku ispred Hrvatske televizije, Chris Marcich, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, režiseri Ognjen Sviličić i Igor Mirković (ujedno organizator filmskog festivala u Motovunu), povjesničar filma Daniel Rafaelić i Maja Vukić, predsjednica Hrvatske udruge producenata, utješili su nas procjenom kako će filma, serija i festivala biti i za vrijeme i nakon epidemije. Neki strani gosti, organizator festivala u Cottbusu, rekli su kako je ponuda dobrih filmova i danas dobra, pandemiji unatoč. Konačno, Boccaccio je napisao ‘Decameron’ nakon kuge u Firenzi, a Shakespeare je pisao baš u vrijeme kad je bolest poharala Otok. Ugodno je gledati ljude na toj ljetnoj zelenoj sceni, gdje se toplina može osjetiti na ekranu, a mušice lete između gostiju. Taj nekonvencionalni ambijent, nusprodukt epidemije, ostavlja dojam ležernosti, prisnosti, familijarnosti, oaze normalnosti u kontekstu izvanrednog stanja. Baš poput čuvenih fotografija iz Varšave nakon Drugoga svjetskog rata, gdje se ljudi fotografiraju ispred papirnih kulisa na kojima su lijepe, nerazrušene zgrade, dok se u pozadini vidi grad srušen do temelja. Nakon emisije na istom je prostoru grupa Detour održala odličan koncert, poslije je došao klasik ‘Ja sam bog otac’ (‘Padre padrone’), i sreći i veselju nije bilo kraja ni konca.
Katynska šuma, HRT, 29. lipnja, 00:01
Trećem programu opet pohvala. Wajdin klasik ‘Katyn’ treba često emitirati jer je primjer kako treba raditi filmove o povijesnim traumama. Kao što je poznato, u filmu je prikazano ubijanje 20 tisuća poljskih oficira koje su Sovjeti obavili 1940., nakon podjele Poljske s Njemačkom. Ubijali su ih serijski, industrijski, metkom u potiljak ispaljenim iz njemačkih pištolja (manje su se kvarili, a kalibar je, u slučaju iskapanja grobnica, pokrivao službenu verziju prema kojoj su ih ubili Nijemci). Wajda likvidacije prikazuje bez suvišnih emocija, bez glumatanja, sedlarovštine (možda uz ponešto klerikalne patetike), no puno je važniji mehanizam petrifikacije laži. Cijela je Poljska znala tko je ubio cvijet njihove inteligencije i zašto, ali su se nakon rata svi morali praviti ludi i ispovijedati službenu istinu prema kojoj su to žrtve Hitlera, a ne Staljina. Likovi se ponašaju logično, ne egzaltiraju, službena se verzija nameće postupno i hladno, s idejom da će potrajati vječno, ali vrag nosi sistem i istina izlazi na vidjelo. Jugoslavenski komunisti nisu na takav način potiskivali svoje traumatske epizode, oni su ih pisali sitnim slovima, a ta se patogena potiskivanja – kako znamo iz kreditne prakse – naknadno pokazuju najskupljima. Zastranjivanja iz prve faze ustanka, pa lijeva skretanja i na kraju obračun u kompleksu Bleiburg potisnuti su u fusnote, čije je diskutiranje u međuvremenu – baš zato što nije na vrijeme raščišćeno – postalo središnjom temom svih današnjih političkih rasprava, pa Drugi svjetski rat još traje i kosi svoje žrtve.
portalnovosti
