U ono nedužno vrijeme kada je autor ovih sentimentalnih redaka imao petnaest-šesnaest godina, u Sarajevu postojala je grupa Zabranjeno pušenje. Raja iz Ulice Fuada Midžića, s Koševa, tamo kod stadiona. Pjevač je studirao orijentalistiku, turski i arapski. Gitarist je bio student medicine. Nisu imali snimljenu ploču, jer nije bio takav običaj, i bilo je skupo snimanje ploča, teško se nalazio izdavač. Neće je ni imati sve do 1984, kada će, vjerojatno, već imati pedesetak pjesama. Jedna od njih, koju bi u ta rana doba izvodili na vrhuncima koncerta, a možda i na bis, imala je naslov “Guzonjin sin”. Bila je poput igle koja mladoga čovjeka pogodi ravno u živac za revoluciju, krv bi mu navrla u glavu, pa bi, pod još uvijek strogim nadzorom organa reda, spremno sudjelovao u petominutnoj pobuni. Za njega, tog dječaka, pjesma “Guzonjin sin” bila je važnija, žešća i subverzivnija, te na kraju krajeva opasnija, od ukupnog dotadašnjeg opusa Azre i Pankrta. Zato što je bila strogo lokalna, i zato što smo znali o kome pjesma govori. Postojao je, naime, stvarni uzor, valjda je i on stanovao tamo negdje na Koševu, studirao je medicinu, bavio se muzikom, imao bend bizarnog imena: Super 98, koji je, naravno, bio grozan… Nije više važno kako se čovjek zvao, to neće biti važno ni 1989, kada se pjesma “Guzonjin sin” zatekne kao A1, na albumu “Male priče o velikoj ljubavi”, jer će u to vrijeme njegov otac, rečeni guzonja, već otići s funkcije, raznesen Aferom Neum, koje se danas nitko više ne sjeća. I tada će, te 1989, nekad borbena i žestoka pjesma djelovati nekako mlako, možda tek kao podsjetnik iz čega je naša nevolja započela.
Ono što će kasnije biti zanimljivo, i što je doista i danas zanimljivo, jest to kako je stvarnost pristizala i prestizala tekst pjesme. U poetici Zabranjenog pušenja, koja je nastala kao sarajevski odgovor na punk, te u poetici glavnoga tvorca i protagonista Novog primitivizma Mirka Srdića, kao i njegovih sljedbenika Davora Sučića Sule i Nenada Jankovića Neleta, osnovna stilska figura je hiperbola. Iz pretjerivanja rađao se humorni efekt, iz pretjerivanja rađao se bunt. Pa kaže: “Jede se kavijar, pije se džin/ Ima se para, ima se s čim./ Ponekad trava, nikad heroin/ Jer ja sam guzonjin sin” Pa kaže: “U školu me vozi samo auto pravo/ Sa mnogim sam pjevačicama spavo/ Sa sobom nosim svoj mali karabin/ Jer ja sam guzonjin sin”. Naravno da onaj prema kojemu pjesma nastaje niti je jeo kavijar, niti je pio džin, kao što sa sobom nije nosio ni svoj mali karabin. Sve ono čega je bilo u pjesmi zasnivalo se na preciznom bilježenju onoga što je postojalo u stvarnosti. I onda bi se to preradilo kroz hiperbolu.
Jednoga tada još uvijek dalekog dana, kada guzonjin sin u Sarajevu po nasljednom pravu bude zamijenio oca, i kad bude dočekivao kuma Erdogana, kojemu je babo u amanet ostavio cijelu Bosnu, hiperbola iz vremena socijalističkog punka bit će sitnija od postsocijalističke stvarnosti. Kao što će, približno istoga dana, kada Kolindina kći bude upisivana na američke škole, kobajagi na osnovu svojih sposobnosti, u ponešto pristojnijem hrvatskom kontekstu, koševska hiperbola djelovati bezazleno poput gljivične infekcije. I neće više biti nikoga tko bi bio u stanju da opjeva događaj. U Sarajevu još i nekako, jer nisu ni tamo svi sretni Alijinim amanetom, ali u Zagrebu baš nikako! U Zagrebu možete samo nadrljati od feminističke dvorjančadi, jer ne vjerujete da je Kolindino čedo sve to uspjelo po talentu i po pameti.
No, lako ćemo na kraju svih krajeva i s Erdoganovim kumčetom i s Kolindinom malom, ali što nam je činiti sa sinom senilnoga vošingtonskog velikog poglavice? Bidenov mali sofisticirana je, postmoderna i postbalkanska verzija sina Nikole Pašića, čuvenoga Rade, koji se na račun Kraljevine Jugoslavije prilično slobodno bavio korupcijom i kriminalom. Investitor, lobist, kineski čovjek, onaj kod koga se može sve srediti, Hunter Biden je krajnja varijanta guzonjinog sina. Dalje i gore, naime, ne može. I pritom, više je nego očito da ga je ćaća štitio, kad god ga je trebalo zaštititi, upravo onako kako će kraljevi, guzonje i osioni očevi (ili iste takve matere) štititi svoju razmetnu deriščad. Na istoj će stvari pokleknuti i pasti socijalistički moral, koji je tematizirala pjesma Zabranjenog pušenja, i najveća svjetska demokracija. Fenomen guzonjinih sinova i kćeri svaki će postojeći politički sistem svesti na sirovu pretparlamentarnu monarhiju.
No, s Hunterom Bidenom, odvjetnikom koji se u slobodno vrijeme bavi slikarstvom, pa mu je 2021. jedna slika prodana za 875.000 dolara, postoji još jedan problem. Naime, kako je njegov senilni otac očito lagao da nije sređivao sinovljeve probleme, te kako se sve zbiva prije velike predsjedničke kampanje u kojoj će Donald Trump jurišati u osvajanje Bijele kuće, promatrač s dalekih europskih rubova u prilici je da se u strahu od trumpizma miri s fenomenom guzonjinog sina. Naravno, neće on sudjelovati na izborima za američkog predsjednika, ali nije tim manje važno iskušenje u kojem se našao. Pogotovu što ovakva iskušenja nikad ne ostaju na presedanu. Ono što se danas u Americi događa s nekakvim Hunterom Bidenom, sutra će se događati u našim susjedstvima, da ne kažem domovima.
Izbor između Huntera Bidena i trumpizma mogao bi biti jednostavan kada bi to bio izbor između kriminala i korupcije na jednoj strani, i neprosvijećenog, tupoglavog, metastazirajućeg fašizma na drugoj strani. Međutim, to ne ide tako: Hunteri, skupa sa svojim brižnim očevima, bave se upravo onom vrstom kriminala i lopovluka koja fašiste dovodi na vlast. Uz pomoć kineskih komunista, ili bez njih. Stoga se baš nikako ne može biti protiv Trumpa tako što će se u Hunteru Bidenu i njegovu brižnom ocu otkrivati manje zlo. Guzonjini sinovi i kćeri, svejedno je radi li se o Nicuu Ceaușescuu, Gadafijevim sinovima ili Hunteru Bidenu, samo na dva načina mogu prestati da budu guzonjini sinovi i kćeri: prvi je da im roditelji budu lišeni položaja i građanske časti, drugi je da se oni pobune protiv svojih roditelja.
Često se u nas citira i parafrazira ona starozavjetna: “Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi!” Doista, djeca nisu odgovorna za postupke svojih roditelja, osim u slučaju da je riječ o postupcima u kojima su sama sudjelovala. Ali ako sinovi jedoše kiselo grožđe, onda je pravedno da očevima trnu zubi. Roditelji su zakonski odgovorni za postupke svoje djece, sve dok djeca ne dosegnu punoljetstvo. A na druge načine odgovornost snose doživotno. Ili je snose dok god su svojim utjecajem, ugledom, društvenom veličinom iznad svoje djece. Dakle, ne postoji mogućnost, ama nikakva, da Joe Biden nije odgovoran za kriminal svoga sina. On se svojim kriminalnom na taj način ne bi mogao ni baviti da nije njegov sin.
Ali nešto je u toj priči zanimljivije, a nama, možda, i bliže: činjenica da Hunter Biden u slobodno vrijeme slika i da svoje amaterske mazarije prodaje u iznosima većim od pola milijuna dolara svjedoči o onom najtoksičnijem obliku korupcije i kriminala, koji bi nas u ona davna vremena najgore antagonizirao s guzonjinim kćerima i sinovima. Čak i kada bi Hunter bio Van Gogh ili Picasso, ni tada se njegove slike ne bi smjele prodavati dok god mu je otac živ i utjecajan. Jer svaki dolar za Hunterovu sliku korumpira njegova oca. Nije lako guzonjinoj djeci, i ne treba im ni biti lako. Ona naprosto moraju biti diskriminirana u odnosu na drugu djecu, da bi njihovi roditelji mogli sačuvati čast. A nisu, izgleda nigdje.
Pjesma Zabranjenog pušenja počinjala je ovako: “U mojoj ulici ne prodaju se kifle/ Ne teče saobraćaj i dim/ U mojoj ulici nema fukare/ Jer ja sam guzonjin sin”. U doba njezina nastanka postojale su u Sarajevu jedva dvije lokacije na kojima su živjeli političari, ispred čijih su zgrada ili kuća bili kiosci s milicionerima. Doista, nije tu bilo pekara ni sirotinje, nisu se kupovale kifle. Ali taj prostor bio je tako uzak, zabranjeni gradovi našeg socijalizma bili su tako maleni, za razliku od zabranjenih gradova pokraj kojih ćemo živjeti kad dođe demokracija. Zabranjeno pušenje imalo je jednu još stariju pjesmu od “Guzonjinog sina”, koja će se mnogo godina kasnije, u adaptiranom obliku, naći na albumu “Agent tajne sile”. Pjesma “Penzioneri”, ili “Penzioneri na more idu zimi” u jednoj od svojih koncertnih verzija iz 1981. ili iz 1982. imala je stih: “Na more umjesto penzionera idu djeca funkcionera”. Od tog stiha do Huntera Bidena dug je bio put, pa nam se ponekad učini da je vodio unatrag.
