Foto. The Atlantic
Ako se ne resetira povijest Domovinskog rata, ali i povijest Drugog svjetskog rata na ovim prostorima ne vrati znanosti i činjenicama – a neće dok je ovih što im je Rat bio brat, ili im je to postao nakon preokretne 1990., pa drže svaku vlast za testise i imaju računa/obraza prijetnjama urbi et orbi pametovati tko (ni)je pravi Hrvat i kako se mora voljeti Hrvatsku, Hrvate i sve hrvatsko, Bijedna Naša nikad neće postati civilizirana, demokratska i uljuđena Lijepa Naša. Niti će hrvatski redarstvenici Goran Alavanja i Josip Jović imati zasluženog mira pod zemljom, bez da im ljudi nahvao (dum Marin) prebrojavaju etničke gene, važu domovinske zasluge i iz toga prave državni problem. Pače „domoljubni“ spektakl, koji je kvarna poruka i sadašnjim i budućim naraštajima. Jedino je relevantno da su se i Goran Alavanja i Josip Jović časno stavili na stranu ugrožene domovine, poginuli na pravoj strani i jednako zaslužili da ih komemoriraju ovi što bogovski žive na njihovoj žrtvi
Marijan Vogrinec
Pod moćnim salvama političke patetike – na vlas jednake onoj o herojskom dobu domaće kvislinge, ranjavanja i smrti za narod i slobodu – i ovog se 31. ožujka državni vrh s braniteljskom svitom, rodbinom i inima okupio u šumi na Plitvicama odati počast „prvom poginulom hrvatskom redarstveniku“ Josipu Joviću iz Aržana u Dalmatinskoj zagori, koji je na tzv. krvavi Uskrs, 31. ožujka 1991. smrtno pogođen na tomu mjestu u oružanom obračunu hrvatske policije s velikosrpskim pobunjenicima. Službeni RH uzima mladog redarstvenika Josipa Jovića prvom žrtvom velikosrpske tzv. balvan-revolucije, pobune protiv hrvatske državne samostalnosti i suverenosti, početkom Domovindkog rata (1991.-1995.) i policiju klicom/jezgrom formiranja oružane sile RH. Koja će sila VRA Bljeskom i Olujom slomiti tzv SAO Krajinu, pobjedonosno okončati velikosrpsku okupaciju trećine Hrvatske i osigurati bitne uvjete za mirnu reintegraciju 15. siječnja 1998. hrvatskog Podunavlja (istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem) u ustavno-pravni poredak RH. I što tu činjenično-povijesno ili ljudski nije u redu?
Na stranu manje-više hinjena politička egzaltacija ovih što po službenoj dužnosti i da bi makar naoko opravdali iznimno visoke državne apanaže po više izvora za (ne)rad glede i u svezi „preuzete odgovornosti za narod i državu“, činjenično-povijesno i čisto ljudski nije u redu – 29 godina nakon prvih balvana i hrpa kamenja na prometnicama prema Jadranu već od kasnog ljeta 1990. godine, tajnog naoružavanja dijela srpskog stanovništva, prvih skupina SDS-ovih „lovaca“ koji su presretali turiste, referenduma („Ovo je Srbija“) o odcjepljenju hrvatskih krajeva s većinskim srpskim stanovništvom, medijsko-političke harange iz Beograda, rasta ratne psihoze, etc. – zanemariti to da je prva hrvatska žrtva velikosrpske pobune bio upravo hrvatski redarstvenik srpske nacionalnosti Goran Alavanja (27) iz Donjeg Karina, pripadnik PU zadarske. Teroristi su ga usmrtili u 1,40 sati u olujnoj noći s 22. na 23. studenoga 1990. na službenoj dužnosti, u odori hrvatskog redarstvenika, na raskrižju cesta Obrovac-Zadar-Žegar-Knin, u parkiranom policijskom automobilu u kojem su bili na zadaći kontrole prometa i kretanja osoba još dvojica djelatnika MUP-a iz PU zadarske: inspektor Stevan Bukarica i policajac Jovo Graovac. Bukarica je ranjen, a Graovac ostao neozijeđen.
„Domoljublje“ šovinističih gena
Pobunjenici su ih izvukli iz vozila, oteli im oružje i udaljli se policijskim automobilom u smjeru Žegara. Alavanja je prva hrvatska žrtva u Domovinskom ratu, redarstvenik kao i Josip Jović (21), također ubijen rafalom (pogođen sa sedam metaka), a ubijen je u obrani hrvatske države od velikosrpskih pobunjenika čak 128 dana prije Josipa Jovića. Goran Alavanja je postao žrtvom velikosrpske pobune više od tri mjeseca prije tzv. krvavog Uskrsa na Plitvičkim jezerima. Kamo su naredbodavci iz Zagreba poslali interventne policijske postrojbe kao na izlet, kao da se nije moglo znati da će upasti u zasjedu, jer je teren dušu dao za sačekušu. Već je prvi autobus – vozio ga je kasnije „legendarni“ HDZ-ov general HV-a i HVO-a Ljubo Ćesić-Rojs, ratnik s dva ratna puta u istom ratu i dvije vojne mirovine (RH i BiH) za isti rat – pa je samo puka sreća spasila oboružane putnike da ih izravan tromblonski pogodak kolektivno ne otpremi na onaj svijet. No, to će biti tema za iste vojne stožere, stratege i taktičare s visokim čvarcima i niskom epoleta, koji su na isti ne-pametan način poslali 2. svibnja 1991. policijski podmladak – brisanim prostorom kroz tek isklijalo žito do gležnja – da ih masakriraju iz zasjede velikosrpski pobunjenici, utvrđeni u Borovom Selu nedaleko od Vukovara i naoružani do zuba. Ili one, što su naredili (najvažniji su već pokojni) ili bi imali što suvislo kazati o tzv. operaciji Una 1995. (do danas neobjašnjen vojni debakl HV-a 18. I 19. rujna službeno je odnio živote 49 hrvatskih vojnika; neslužbeno gotovo stotinu). A ima toga još ohoho, ali nije popularno spominjati, jer…
Nije popularnno spominjati ni činjenicu da je između 10.000 i 20.000 hrvatskih Srba svih vojnički podobnih dobi branilo zajedničku domovinu Hrvatsku od velikosrpske agresije. Nisu se podali ni Slobodanu Miloševiću niti psihijatru Jovanu Raškoviću, ni milicajcu Milanu Martiću, ni zubaru Milanu Babiću, ni skladištaru Goranu Hadžiću, koji je zarobljen na Plitvicama i na mig Franje Tuđmana i prvog ministra policije Josipa Boljkovca kasnije pušten na slobodu, kao i nekolicina drugih čelnika pobune. Mislili su svojom glavom, kao što je mislio nesretni Goran Alavanja kad je odjenuo odoru hrvatskog redarstvenika sa šahovnicom – ne kokardaša s četiri ocila – i nekom sasvim normalnom, ljudskom hrabrošću stavio svoj život na raspolaganje hrvatskoj državi u nastajanju. Kao i tisuće njegovih sunarodnjaka, koji su ginuli u policijskim i vojnim postrojbama RH rame uz rame s Hrvatima, ranjavani, zarobljavani, nestajali u ratnom vihoru, trpjeli obiteljske tragedije, materijalne štete… U ratu i kasnije, na osobit način i danas, hrvatskim je Srbima osvetnički navaljen krimen tzv. kolektivne krivnje, teret građana drugog/trećeg reda koji su isključivo „odgovorni za rat“, već su 1990-ih prvi bili „tehnološki višak“ na radnim mjestima, nepoželjni u svojim domovima, zakidani u temeljnim ljudskim i građanskim pravima, etc.
Prve žrtve u Vukovaru uoči strahota, što će uskoro uslijediti pravim pogromom bili su lokalni Srbi, neki su nestajali preko noći, leševi plivali Dunavom, imovina im je noću letjela u zrak, a prvi visokopozicionirani tamo HDZ-ov gospodar života i smrti zbog kojeg je gradonačelnik Marin Vidić-Bili bio prisiljen tražiti intervenciju samog Franje Tuđmana bio je kontroverzni – Tomislav Merčep. Kasnije odgovoran/umiješan u seriju ratnih zločina od Zagreba (ubojstvo obitelji mesara Mihajla Zeca, uhićenja viđenijih Srba, torture u kontejneru i Paviljonu 22 na Zagrebačkom velesajmu, odvođenja i nestanci, etc.) i Gospića do konc-logora u Pakračkoj Poljani i Marinom Selu za srpske civile, silom odvedene iz njihovih domova ili s radnih mjesta na pakračkom i kutinskom području i dovedene iz Zagreba. Merčep je osuđeni ratni zločinac, a kaznu služi u komfornim uvjetima kaznionice poluotvorenog tipa Lipovica-Kutina. Država mu plaća rehabilitacijsko ladanje u Krapinskim Toplicama, mediji prosvjeduju, a ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković lakonski tvrdi kako je „sve po zakonu“. Doduše, iz džepa poreznih obveznika, ali i taj džep je – „po zakonu“. Tko ne vjeruje, neka pita i državnog blagajnika Zdravka Marića, lika od Plenkovićeva posebnog povjerenja, pa…
Vrag će znati što Milorad Pupovac radi uza skute i bivših tzv. lijevih, SDP-ovih vlasti i sada tzv. desno-kršćanske, HDZ-ove Andreja Plenkovića, tek, bivša većinski srpska sela po zapadnoj Slavoniji, Banovini, Kordunu, etc. nemaju pitke vode, struje, barem pristojne ceste, prodavaonice osnovnih živežnih namirnica, pošte, liječnika obiteljske medicine, elementarne socijalne skrbi, etc. Prije Domovinskog rata su imali, a bio je, je li, gusti „komunistički mrak“. Otkad već četvrt stoljeća sija „žarko sunce slobode i demokracije“ – dio hrvatskih građana, pretežno starčadi srpske nacionalnosti, životari kao u predindustrijsko doba. Dio hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti – sramota i nepravda do neba – ne ostvaruje ni minimum od raskošne lepeze veteranskih i prava članova tih obitelji. Jedna domaća televizija s nacionalnom koncesijom prikazala je nedavno reportažu iz okolice Donjeg Lapca o bijednom, neljudskom životu oca i sina, hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti, vlasnicima Spomenice Domovinskog rata, što baca još crnju sjenu na kojekakve stožeraše, šatoraše i ine što su unovčili „domoljublje“ da ti pamet stane. I nije im dosta. I otvoreno im smetaju Srbi, iako ih najveći dio nije sudjelovao u pobuni protiv vlastite domovine Hrvatske.
A Milorad Pupovac komotno participira u vlasti: s tri manjinska srpska glasa bilda HDZ-ovu saborsku većinu. Zbog vladinog „toleriranja ustašizacije RH, pak,“ ne želi s premijerom i ministrima službeno obilježiti obljetnicu proboj uznika iz ustaškog konc-logora u Jasenovcu. Sic transit. I službeno i neslužbeno, samo je u tom konc-logoru – među četrdesetak takvih klaonica za ustaškog genocida 1941.-1945. u tzv. NDH – stradalo barem četiri puta više Srba, nego Židova, Roma, nepoćudnih Hrvata i inih zajedno. Povijesno pamćenje na ustaške zločine i mržnju (Pavelićev ideološki janjičar Mile Budak o Srbima u tzv. NDH: trećinu pobiti, trećinu iseliti, trećinu pokrstiti), ali i proustaški, izazivački derneci tzv. hrvatskih nacionalista iz dijaspore, HDZ-a, HSP-a, HOS-a, razvaljivanje antinacifašističke baštine, etničko čišćenje društvenog života, kulture i umjetnosti, sporta, protusrbovanje svake vrsti, etc., opća euforija u počast „hrvatskoj državnoj nezavisnosti“ uvelike su bili detonator ratne osvete i najgoreg zla.
Zapadnobalkanska zatucanost, što su je stoljećima pomno njegovali strani gospodari na ovim povijesno rovitim prostorima i endehazijski izum o Srbima kao „remetilačkom čimbeniku u hrvatskom tkivu“ dali su „razloga“ dijelu hrvatskih Srba posumnjati u krajnje nakane režima Franje Tuđmana te ih motivirali na pobunu. Uvjerene da će i te 1991. godine bivša JNA odigrati istu kartu kao 1971. u tzv. Hrvatskom proljeću, pa… Unatoč gadnom i zloslutnom ozračju u hrvatsko-srpskim odnosima pri raspadu bivše SFR Jugoslavije – koji se među šovinističkim mainstreamima obaju etničkih skupina i preprodavačima „domoljublja/patriotizma“ nisu promijenili, nego i dalje opterećuju odnose – Goran Alavanja nije dvojio o tomu je li mu mjesto uz Tuđmana ili Miloševića niti o domovinskim vrijednostima, koje službeni RH kuje u zvijezde i priznaje Josipu Joviću, a tako sramotno/nepošteno prešućuje prvom palom u velikosrpskoj pobuni hrvatskom redarstveniku Goranu Alavanji. Samo zato, jer je Srbin prva hrvatska žrtva velikosrpske agresije na RH? A ne Hrvat? To bi baš trebao biti najčvršći zalog bolje međuetničke budućnosti, povjerenja i zajedništva za dobrobit iste nm domovine.
Amnezija ili zloća na Plitvicama
A Hrvatska jest jednako domovina i Hrvata, i Srba i svih ostalih njezinih žitelja. U njoj nitko nije gost, štono reče u Slatini 2015. godine protušovinistički neprocijepljena b-h Hrvatica, doseljena iz Kanade eda bi skromnom naobrazbom „tumačila“ u RH što (ni)su Hrvatska, Hrvati i hrvatstvo. Sic transit. Nitko normalan niti ne pomišlja na to da je žrtva Josipa Jovića manja, manje važna, manje domoljubna ili što već manje od žrtve Gorana Alavanje, ako se poštuje istina i javno kaže da je Goran a ne Josip prva žrtva velikosrpske pobune u Hrvatskoj. Tu su istinu izravno potvrdili netom po pogibiji Gorana Alavanje najviši hrvatski državnici. Sućut obitelji Gorana Alavanje izrazili su osobno prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, predsjednik Sabora Žarko Domljan i ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac. Tada visokopozicionirani hadezeovac iz Benkovca Drago Krpina, organizator Tuđmanovih mitinga po tom kraju – i onog kad je 18. ožujka 1990. u Benkovcu „napadnut“ na HDZ-ovom skupu (plinskim) pištoljem, iz kojeg „atentator“ nije ni zapucao – odmah je komentirao: „Terorističko zrno ne bira ni Jovana niti Ivana“. MUP je već ujutro 23. studenoga 1990. razglasio pogibiju Gorana Alavanje, hrvatskog redarstvenika srpske nacionalnosti, a istog dana ministar Josip Boljkovac javno reagira za saborskom govornicom:
„Ovi ljudi (Alavanja i dvojica mupovaca u napadnutom policijskom automobilu, op. a.) nove su žrtve hajdučije i razbojstva, i stradali su obavljajući svoju dužnost. Ovaj incident još je jedna potvrda da su oni koji su pravili program razbojstva, kao i uvijek kad je hrvatski narod bio pred povijesnim odlukama, odlučili da mu stanu na put. Sada su u tom programu žrtve Srbi, i to oni koji se ne žele pridružiti hajdučiji i koji ne žele autonomnu pokrajinu Srbiju. No, nećemo pasti u zamku kreatora ovog terora“. Krpina je kasnije više puta isticao Alavanjinu žrtvu, a 2008. godine je u Večernjem listu, u povodu 18. obljetnice pogibije, gotovo citirao Boljkovca: „Tada je ubijen hrvatski građanin srpske nacionalnosti koji poput mnogih drugih nije pristao slijediti Miloševićevu politiku“. Što je pogrešno ili zazorno u tomu da hrvatska država prizna tu činjenicu o Domovinskom ratu i ponosi se njome, jer je dio časne prošlosti? Da ju, ako ništa drugo, državna, vojno-policijska, braniteljska, klerička, etc. svita iz skupih, službenih limuzina makar spomene na plitvičkoj komemoraciji.
Po čemu je policijska odora Josipa Jovića časnija i vrjednija od policijske odore Gorana Alavanje, odnosno život hrvatskog redarstvenika hrvatske nacionalnosti od života hrvatskog redarstvenika srpske nacionalnosti? Ni po čemu. Uistinu ni po čemu. Čak ni kriterijem one floskule proustaških gena zločestih – „žrtva je žrtva“, je li – kojom povijesni krivotvoritelji već gotovo 30 godina u RH i od 1945. u pobjegličkoj emigraciji zauzeto izjednačuju zaklanog u Jasenovcu rukom fra Tomislava Filipovića nadimkom Majstorović i zatučenog crnog bobanovca, kojem je na Kočevskom rogu, etc. došao glave egzekutorski ešalon Sime Dubajića. Nije sve kako se čini ni sve kako se govori, misli i postupa, pa se i povijesna istina, pravda i političko poštenje modeliraju kako se sprdne kojoj garnituri trenutno moćnih, čim pomisle da im to nečemu koristi. A narodu se mažu oči, prodaje rog za svijeću, muda pod bubrege i tako to, i kako već.
Pa i tzv. političke elite, kao i ove i valjda će sljedećih godina, dolaze na Plitvice i ne sjećaju se Gorana Alavanje. Vrlo je vjerojatno da Andrej Plenković i osobito Kolinda Grabar-Kitarović za njega i njegovu žrtvu nisu ni čuli. Tko bi ih i zašto upozorio na to kad je državna norma obući crninu, navući tešku masku tuge i žalosti preko lica, dati si patetici krila veličine bar onog styling-kiča za pjesmu Eurovizije u Izraelu i odraditi rutinu počasti poginulom na tzv. krvavi Uskrs Josipu Joviću, eto – prvom poginulom hrvatskom redarstveniku u velikosrpskoj pobuni protiv državnog osamostaljenja RH. Josip je Hrvat, a Goran je Srbin. I to je to. Neki bi se latinist možda sjetio vječne – o tempora, o mores – o vremenima i običajima. Jer, da malo rošadiramo neprolaznog Miroslava, kako bi bilo da nikak ne bi bilo kad je biti kako mora biti. A mora biti Josip, ne Goran. Kako bi se vidjelo među ovima što već gotovo tri desetljeća iz svega glasa bildaju vlastito „domoljublje“ do prsnuća i ratne si „zasluge“ do herojstva na entu, jer je bogovski uživati žetvu na tuđoj žrtvi – nema veze je li hrvatska, srpska ili koja već – da se javno/otvoreno dostojno prizna povijesna istina. Mitologija Domovinskog rata ne bi izgubila ni jote na oktroiranoj poruci da je u njoj ta puzla kako je Srbin Goran Alavanja prva hrvatska žrtva u obrani domovine od velikosrpske agresije.
„Toga dana oko osam sati navečer samo mi je uz psovku rekao: ‘Majko, šalju me tamo gdje nikad nisam bio’“, kazat će Goranova majka Milija Alavanja Večernjakovim reporterima o 18. obljetnici pogibije svog sina.“Ionako su njega uvijek slali tamo, gdje nitko nije htio, i to nakon što bi već odradio smjenu. Drugi su se uvijek čuvali. Kasnije u noći došlo je puno policije i puno svijeta u našu kuću dati sućut. Ja sam se htjela ubiti, al’ sam njega sanjala kako mi govori: ‘Nemoj, majko, tko će bratu spremiti jesti’. I još mi je u snu rekao da bi najviše volio biti pokopan u uniformi.“ Saborski zastupnik SDSS-a Milorad Pupovaci je također u raznim prigodama javno govorio o Goranu Alavanji kao „prvom hrvatskom policajcu poginulom u Domovinskom ratu. Ali, na žalost, oni koji kreiraju heroje i žrtve u Hrvatskoj tu činjenicu ne žele vidjeti. Službeno, Josip Jović je prvi branitelj poginuo u ratu. I tako bi trebalo ostati. Ali i Alavanje se treba sjetiti kao i ‘krvavog Uskrsa’. To ne bi povrijedilo ničije osjećaje. To ne bi uzrokovalo probleme“. Goran Alavanja je u Registru hrvatskih branitelja upisan kao poginuli pripadnik MUP-a RH, a njegovi su roditelji ostvarili zakonska prava po toj osnovi. Vukovarska braniteljska legenda i uznik srbijanskih konc-logora Predrag Matić-Fred, ministar branitelja u SDP-ovoj koalicijskoj vladi Zorana Milanovića drži se logike: „Ako je Alavanja u Registru, onda je on prvi branitelj poginuo u Domovinskom ratu; ako je u Registru, očito je netko smatrao da je zaslužio taj status“. Službeni pak dokumenti – ma koliko neki oponirali, a ima ih među povijesnim revizorima, potvrđuju da jest. Manje je važno tko je poginuo prvi – objektivno, nije imao sreće, našao ga je metak – od toga da je poginuo na pravoj strani. To se u narodnom pamćenju cijeni dok je svijeta i vijeka, to je povijesna istina, a ne programirana režimska slika o žrtvi radi političko-ideoloških probitaka.
„Slučaj Gabrijele Žalac“, reći će novinarka Sanja Mikleušević-Pavić neki dan u HTV-ovom „Labirintu“, „koji je pod svjetla reflektora za sobom povukao ministričinu obitelj, najbliže prijatelje i kolege – zorno pokazuje na koji način funkcionira hrvatska politika u kojoj je odgovornost svedena na minimum. Sve do trenutka kada za moćnije postane pretežak teret, budućnost je sigurna.“ Vraga je sigurna, jer je problem znatno ozbiljniji od sudbine neke ministrice i njezine enormno obogaćene obitelji u sjeni HDZ iskaznice, koja je samo drugo ime za buljuk obitelji RH „zvučnih“ prezimena i „pravih“ krvnih zrnaca u čijoj „domoljubnoj“ praksi mora biti stožernom hrvatska žrtva, hrvatski branitelji i Domovinski rat u svojoj herojskoj iluminaciji. Nema veze, je li, što istina nije uvijek na toj špranci, jer – to gore po istinu. I činjenice.
„S puno poštovanja prema onima koji su dali sve za Hrvatsku činimo sve kako bismo u društvu preokrenuli trendove koji žele pesimizam, defetizam, malodušje, kako bismo se okrenuli vrijednostima rada, optimizma, prosperiteta i razvoja“, odjekivalo je Plenkovićevo „domoljublje“ među plitvičkim bukvama, dubinski žigosano birokratskim frazerstvom državnika kojem upravljanje državom ne ide od ruke i pameti. Jer, činimo sve znači – ne činimo ništa, činimo nedovoljno ili činimo pogrešno, a trendovi pak kao takvi niti što žele niti mogu željeti, pa… Pesimizam, defetizam, malodušje, etc. izravni su produkti lošeg zdravlja države za što je odgovorna vlast, ne narod, a odgovorna je ne samo Goranu Alavanji, Josipu Joviću i vojsci mrtvih i ranjenih im suboraca nego i svim budućim naraštajima na hrvatskom tlu. Vraga je budućnost sigurna s takvima koji – što reče Pupovac – „kreiraju heroje i žrtve u Hrvatskoj“. Od konc-Jasenovca i Bleiburga do Domovinskog rata, koji se javno ne smije nazivati – građanskim.
Čak ni predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije sigurna u tu budućnost, koju inače nekritički lakira od same inauguracije, pa će na istoj „domoljubnoj“ krijesti provale Plenkovićeve frazeologije tipa o mtrvima i braniteljima sve najbolje kovati u zvijezde beskonkurentnu „mudrost“ Franje Tuđmana. “Koji je“, kaže, „morao donositi teške odluke (poslati u zasjedu na Plitvice ratu još nevične mlade policajce, op. a.), ali imao je viziju, odlučnot i mudrost za veliku povijesnu viziju stvaranja neovisne Hrvatske. Današnji naraštaj ima zadaću graditi Hrvatsku kao zemlju života i blagostanja. To je i zadaća sviju nas – graditi državu u kojoj će biti više brojnih obitelji, više zaposlenih i uspješnih poduzetnika, u kojoj će se pošteno vrednovati rad, u kojoj će biti više dijaloga, solidarnosti i optimizma, društvo više zadovoljnih ljudi.“ Zastrašujuće je čega sve nema u Bijednoj Našoj, a prošlo je četvrt stoljeća od okončanja Domovinskog rata, čega bi trebalo i tko to ima namrijeti eda bi populus živio u ozračju „dijaloga, solidarnosti i optimizma, društvu više zadovoljnih ljudi“.
Kilava budućnost kvarne države
Mediji su upravo objavili vijest kako nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ i već šesti mandat suđeni gazda Zagreba Milan Bandić likuje zato što su „njegove“ preskupe nadzorne kamere snimile, a policija uhitila „počinitelja koji je noćas išarao grafitima spomenik Franje Tuđmana“ te će „snositi svoj dio odgovornosti za uništavanje gradske imovine“. Jer, neprepoznatljivi Tuđman državnog kipara Kuzme Kovačića na pragu Ulice Hrvatske bratske zajednice vis a vis KD Vatroslava Lisinskog gradska je imovina, debelo (pre)plaćena novcem zagrebačkih – prireznika, pa… A ta je gradska imovina odnedavno pod danonoćnim videonadzorom budući da je kip „omiljenog“ prvog hrvatskog predsjednika postao Zagrepčanima omiljena meta za izrugivanje, ali i praktičnije sportove tipa gađanja jajima, ispisivanja uvrjedljivih grafita, etc. Toliko o plitvičkom pametovanju prve hrvatske predsjednice podno spomenika Josipu Joviću.
Mediji su javili da Bandić „ne zna postoje li mogućnosti za dodatnu zaštitu spomenika ‘Franjo Tuđman prvi hrvatski predsjednik’ od budućih vandalskih ispada“ te podsjetili da je već lani 10. prosinca na svečanosti njegova otkrivanja, u nazočnosti državnog vrha, izbio skandal: hrvatski branitelj i aktivist Zoran Erceg vikao je za Tuđmana da je ratni zločinac i da je upropastio Hrvatsku. Zagrebački je Prekršajni sud brzinski opalio Ercegu 15 dana zatvora zbog „narušavanja javnog reda i mira“, što su pravni eksperti ocijenili protuustavnim, jer je „sloboda govora sloboda kritiziranja vlasti, a ne sloboda divljenja mudrim vođama“. Hrvatska država ne smije počivati na laži i krivotvorinama o sebi samoj, svojim povijesnim korijenima, velikanima i veleizdajnicima, pobjedama i porazima, moralnim vrijednostima, građanskim idealima, položaju među susjedima te u široj međunarodnoj zajednici, etc., jer tada nema budućnost. Neće je imati, ako se radikalno ne odmakne od kardinalnih povijesnih zastranjivanja tipa ustaškog pokreta, tzv. NDH, šovinizma i ksenofobije, nesnošljivosti prema drugima i drukčijima, od svojih „junaka“ pakračkih poljana, gospićko-medačkih olovnih noći, grubora, varivoda, kerestinaca, velesajamskih kontejnera i paviljona, etc.
Ako se ne resetira povijest Domovinskog rata, ali i povijest Drugog svjetskog rata na ovim prostorima ne vrati znanosti i činjenicama – a neće dok je ovih što im je Rat bio brat, ili im je to postao nakon preokretne 1990., pa drže svaku vlast za testise i imaju računa/obraza prijetnjama urbi et orbi pametovati tko (ni)je pravi Hrvat i kako se mora voljeti Hrvatsku, Hrvate i sve hrvatsko, Bijedna Naša nikad neće postati civilizirana, demokratska i uljuđena Lijepa Naša. Niti će hrvatski redarstvenici Goran Alavanja i Josip Jović imati zasluženog mira pod zemljom, bez da im ljudi nahvao (dum Marin) prebrojavaju etničke gene, važu domovinske zasluge i iz toga prave državni problem. Pače „domoljubni“ spektakl, koji je kvarna poruka i sadašnjim i budućim naraštajima. Jedino je relevantno da su se i Goran Alavanja i Josip Jović časno stavili na stranu ugrožene domovine, poginuli na pravoj strani i jednako zaslužili da ih komemoriraju ovi što bogovski žive na njihovoj žrtvi. I točka. Može i amen.
tacno
Ako se ne resetira povijest Domovinskog rata, ali i povijest Drugog svjetskog rata na ovim prostorima ne vrati znanosti i činjenicama – a neće dok je ovih što im je Rat bio brat, ili im je to postao nakon preokretne 1990., pa drže svaku vlast za testise i imaju računa/obraza prijetnjama urbi et orbi pametovati tko (ni)je pravi Hrvat i kako se mora voljeti Hrvatsku, Hrvate i sve hrvatsko, Bijedna Naša nikad neće postati civilizirana, demokratska i uljuđena Lijepa Naša. Niti će hrvatski redarstvenici Goran Alavanja i Josip Jović imati zasluženog mira pod zemljom, bez da im ljudi nahvao (dum Marin) prebrojavaju etničke gene, važu domovinske zasluge i iz toga prave državni problem. Pače „domoljubni“ spektakl, koji je kvarna poruka i sadašnjim i budućim naraštajima. Jedino je relevantno da su se i Goran Alavanja i Josip Jović časno stavili na stranu ugrožene domovine, poginuli na pravoj strani i jednako zaslužili da ih komemoriraju ovi što bogovski žive na njihovoj žrtvi
Marijan Vogrinec
Pod moćnim salvama političke patetike – na vlas jednake onoj o herojskom dobu domaće kvislinge, ranjavanja i smrti za narod i slobodu – i ovog se 31. ožujka državni vrh s braniteljskom svitom, rodbinom i inima okupio u šumi na Plitvicama odati počast „prvom poginulom hrvatskom redarstveniku“ Josipu Joviću iz Aržana u Dalmatinskoj zagori, koji je na tzv. krvavi Uskrs, 31. ožujka 1991. smrtno pogođen na tomu mjestu u oružanom obračunu hrvatske policije s velikosrpskim pobunjenicima. Službeni RH uzima mladog redarstvenika Josipa Jovića prvom žrtvom velikosrpske tzv. balvan-revolucije, pobune protiv hrvatske državne samostalnosti i suverenosti, početkom Domovindkog rata (1991.-1995.) i policiju klicom/jezgrom formiranja oružane sile RH. Koja će sila VRA Bljeskom i Olujom slomiti tzv SAO Krajinu, pobjedonosno okončati velikosrpsku okupaciju trećine Hrvatske i osigurati bitne uvjete za mirnu reintegraciju 15. siječnja 1998. hrvatskog Podunavlja (istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem) u ustavno-pravni poredak RH. I što tu činjenično-povijesno ili ljudski nije u redu?
Na stranu manje-više hinjena politička egzaltacija ovih što po službenoj dužnosti i da bi makar naoko opravdali iznimno visoke državne apanaže po više izvora za (ne)rad glede i u svezi „preuzete odgovornosti za narod i državu“, činjenično-povijesno i čisto ljudski nije u redu – 29 godina nakon prvih balvana i hrpa kamenja na prometnicama prema Jadranu već od kasnog ljeta 1990. godine, tajnog naoružavanja dijela srpskog stanovništva, prvih skupina SDS-ovih „lovaca“ koji su presretali turiste, referenduma („Ovo je Srbija“) o odcjepljenju hrvatskih krajeva s većinskim srpskim stanovništvom, medijsko-političke harange iz Beograda, rasta ratne psihoze, etc. – zanemariti to da je prva hrvatska žrtva velikosrpske pobune bio upravo hrvatski redarstvenik srpske nacionalnosti Goran Alavanja (27) iz Donjeg Karina, pripadnik PU zadarske. Teroristi su ga usmrtili u 1,40 sati u olujnoj noći s 22. na 23. studenoga 1990. na službenoj dužnosti, u odori hrvatskog redarstvenika, na raskrižju cesta Obrovac-Zadar-Žegar-Knin, u parkiranom policijskom automobilu u kojem su bili na zadaći kontrole prometa i kretanja osoba još dvojica djelatnika MUP-a iz PU zadarske: inspektor Stevan Bukarica i policajac Jovo Graovac. Bukarica je ranjen, a Graovac ostao neozijeđen.
„Domoljublje“ šovinističih gena
Pobunjenici su ih izvukli iz vozila, oteli im oružje i udaljli se policijskim automobilom u smjeru Žegara. Alavanja je prva hrvatska žrtva u Domovinskom ratu, redarstvenik kao i Josip Jović (21), također ubijen rafalom (pogođen sa sedam metaka), a ubijen je u obrani hrvatske države od velikosrpskih pobunjenika čak 128 dana prije Josipa Jovića. Goran Alavanja je postao žrtvom velikosrpske pobune više od tri mjeseca prije tzv. krvavog Uskrsa na Plitvičkim jezerima. Kamo su naredbodavci iz Zagreba poslali interventne policijske postrojbe kao na izlet, kao da se nije moglo znati da će upasti u zasjedu, jer je teren dušu dao za sačekušu. Već je prvi autobus – vozio ga je kasnije „legendarni“ HDZ-ov general HV-a i HVO-a Ljubo Ćesić-Rojs, ratnik s dva ratna puta u istom ratu i dvije vojne mirovine (RH i BiH) za isti rat – pa je samo puka sreća spasila oboružane putnike da ih izravan tromblonski pogodak kolektivno ne otpremi na onaj svijet. No, to će biti tema za iste vojne stožere, stratege i taktičare s visokim čvarcima i niskom epoleta, koji su na isti ne-pametan način poslali 2. svibnja 1991. policijski podmladak – brisanim prostorom kroz tek isklijalo žito do gležnja – da ih masakriraju iz zasjede velikosrpski pobunjenici, utvrđeni u Borovom Selu nedaleko od Vukovara i naoružani do zuba. Ili one, što su naredili (najvažniji su već pokojni) ili bi imali što suvislo kazati o tzv. operaciji Una 1995. (do danas neobjašnjen vojni debakl HV-a 18. I 19. rujna službeno je odnio živote 49 hrvatskih vojnika; neslužbeno gotovo stotinu). A ima toga još ohoho, ali nije popularno spominjati, jer…
foto Portal Oko
Nije popularnno spominjati ni činjenicu da je između 10.000 i 20.000 hrvatskih Srba svih vojnički podobnih dobi branilo zajedničku domovinu Hrvatsku od velikosrpske agresije. Nisu se podali ni Slobodanu Miloševiću niti psihijatru Jovanu Raškoviću, ni milicajcu Milanu Martiću, ni zubaru Milanu Babiću, ni skladištaru Goranu Hadžiću, koji je zarobljen na Plitvicama i na mig Franje Tuđmana i prvog ministra policije Josipa Boljkovca kasnije pušten na slobodu, kao i nekolicina drugih čelnika pobune. Mislili su svojom glavom, kao što je mislio nesretni Goran Alavanja kad je odjenuo odoru hrvatskog redarstvenika sa šahovnicom – ne kokardaša s četiri ocila – i nekom sasvim normalnom, ljudskom hrabrošću stavio svoj život na raspolaganje hrvatskoj državi u nastajanju. Kao i tisuće njegovih sunarodnjaka, koji su ginuli u policijskim i vojnim postrojbama RH rame uz rame s Hrvatima, ranjavani, zarobljavani, nestajali u ratnom vihoru, trpjeli obiteljske tragedije, materijalne štete… U ratu i kasnije, na osobit način i danas, hrvatskim je Srbima osvetnički navaljen krimen tzv. kolektivne krivnje, teret građana drugog/trećeg reda koji su isključivo „odgovorni za rat“, već su 1990-ih prvi bili „tehnološki višak“ na radnim mjestima, nepoželjni u svojim domovima, zakidani u temeljnim ljudskim i građanskim pravima, etc.
Prve žrtve u Vukovaru uoči strahota, što će uskoro uslijediti pravim pogromom bili su lokalni Srbi, neki su nestajali preko noći, leševi plivali Dunavom, imovina im je noću letjela u zrak, a prvi visokopozicionirani tamo HDZ-ov gospodar života i smrti zbog kojeg je gradonačelnik Marin Vidić-Bili bio prisiljen tražiti intervenciju samog Franje Tuđmana bio je kontroverzni – Tomislav Merčep. Kasnije odgovoran/umiješan u seriju ratnih zločina od Zagreba (ubojstvo obitelji mesara Mihajla Zeca, uhićenja viđenijih Srba, torture u kontejneru i Paviljonu 22 na Zagrebačkom velesajmu, odvođenja i nestanci, etc.) i Gospića do konc-logora u Pakračkoj Poljani i Marinom Selu za srpske civile, silom odvedene iz njihovih domova ili s radnih mjesta na pakračkom i kutinskom području i dovedene iz Zagreba. Merčep je osuđeni ratni zločinac, a kaznu služi u komfornim uvjetima kaznionice poluotvorenog tipa Lipovica-Kutina. Država mu plaća rehabilitacijsko ladanje u Krapinskim Toplicama, mediji prosvjeduju, a ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković lakonski tvrdi kako je „sve po zakonu“. Doduše, iz džepa poreznih obveznika, ali i taj džep je – „po zakonu“. Tko ne vjeruje, neka pita i državnog blagajnika Zdravka Marića, lika od Plenkovićeva posebnog povjerenja, pa…
Vrag će znati što Milorad Pupovac radi uza skute i bivših tzv. lijevih, SDP-ovih vlasti i sada tzv. desno-kršćanske, HDZ-ove Andreja Plenkovića, tek, bivša većinski srpska sela po zapadnoj Slavoniji, Banovini, Kordunu, etc. nemaju pitke vode, struje, barem pristojne ceste, prodavaonice osnovnih živežnih namirnica, pošte, liječnika obiteljske medicine, elementarne socijalne skrbi, etc. Prije Domovinskog rata su imali, a bio je, je li, gusti „komunistički mrak“. Otkad već četvrt stoljeća sija „žarko sunce slobode i demokracije“ – dio hrvatskih građana, pretežno starčadi srpske nacionalnosti, životari kao u predindustrijsko doba. Dio hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti – sramota i nepravda do neba – ne ostvaruje ni minimum od raskošne lepeze veteranskih i prava članova tih obitelji. Jedna domaća televizija s nacionalnom koncesijom prikazala je nedavno reportažu iz okolice Donjeg Lapca o bijednom, neljudskom životu oca i sina, hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti, vlasnicima Spomenice Domovinskog rata, što baca još crnju sjenu na kojekakve stožeraše, šatoraše i ine što su unovčili „domoljublje“ da ti pamet stane. I nije im dosta. I otvoreno im smetaju Srbi, iako ih najveći dio nije sudjelovao u pobuni protiv vlastite domovine Hrvatske.
A Milorad Pupovac komotno participira u vlasti: s tri manjinska srpska glasa bilda HDZ-ovu saborsku većinu. Zbog vladinog „toleriranja ustašizacije RH, pak,“ ne želi s premijerom i ministrima službeno obilježiti obljetnicu proboj uznika iz ustaškog konc-logora u Jasenovcu. Sic transit. I službeno i neslužbeno, samo je u tom konc-logoru – među četrdesetak takvih klaonica za ustaškog genocida 1941.-1945. u tzv. NDH – stradalo barem četiri puta više Srba, nego Židova, Roma, nepoćudnih Hrvata i inih zajedno. Povijesno pamćenje na ustaške zločine i mržnju (Pavelićev ideološki janjičar Mile Budak o Srbima u tzv. NDH: trećinu pobiti, trećinu iseliti, trećinu pokrstiti), ali i proustaški, izazivački derneci tzv. hrvatskih nacionalista iz dijaspore, HDZ-a, HSP-a, HOS-a, razvaljivanje antinacifašističke baštine, etničko čišćenje društvenog života, kulture i umjetnosti, sporta, protusrbovanje svake vrsti, etc., opća euforija u počast „hrvatskoj državnoj nezavisnosti“ uvelike su bili detonator ratne osvete i najgoreg zla.
Sprovod Josipu Jovića – foto Dalmacija danas
Zapadnobalkanska zatucanost, što su je stoljećima pomno njegovali strani gospodari na ovim povijesno rovitim prostorima i endehazijski izum o Srbima kao „remetilačkom čimbeniku u hrvatskom tkivu“ dali su „razloga“ dijelu hrvatskih Srba posumnjati u krajnje nakane režima Franje Tuđmana te ih motivirali na pobunu. Uvjerene da će i te 1991. godine bivša JNA odigrati istu kartu kao 1971. u tzv. Hrvatskom proljeću, pa… Unatoč gadnom i zloslutnom ozračju u hrvatsko-srpskim odnosima pri raspadu bivše SFR Jugoslavije – koji se među šovinističkim mainstreamima obaju etničkih skupina i preprodavačima „domoljublja/patriotizma“ nisu promijenili, nego i dalje opterećuju odnose – Goran Alavanja nije dvojio o tomu je li mu mjesto uz Tuđmana ili Miloševića niti o domovinskim vrijednostima, koje službeni RH kuje u zvijezde i priznaje Josipu Joviću, a tako sramotno/nepošteno prešućuje prvom palom u velikosrpskoj pobuni hrvatskom redarstveniku Goranu Alavanji. Samo zato, jer je Srbin prva hrvatska žrtva velikosrpske agresije na RH? A ne Hrvat? To bi baš trebao biti najčvršći zalog bolje međuetničke budućnosti, povjerenja i zajedništva za dobrobit iste nm domovine.
Amnezija ili zloća na Plitvicama
A Hrvatska jest jednako domovina i Hrvata, i Srba i svih ostalih njezinih žitelja. U njoj nitko nije gost, štono reče u Slatini 2015. godine protušovinistički neprocijepljena b-h Hrvatica, doseljena iz Kanade eda bi skromnom naobrazbom „tumačila“ u RH što (ni)su Hrvatska, Hrvati i hrvatstvo. Sic transit. Nitko normalan niti ne pomišlja na to da je žrtva Josipa Jovića manja, manje važna, manje domoljubna ili što već manje od žrtve Gorana Alavanje, ako se poštuje istina i javno kaže da je Goran a ne Josip prva žrtva velikosrpske pobune u Hrvatskoj. Tu su istinu izravno potvrdili netom po pogibiji Gorana Alavanje najviši hrvatski državnici. Sućut obitelji Gorana Alavanje izrazili su osobno prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, predsjednik Sabora Žarko Domljan i ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac. Tada visokopozicionirani hadezeovac iz Benkovca Drago Krpina, organizator Tuđmanovih mitinga po tom kraju – i onog kad je 18. ožujka 1990. u Benkovcu „napadnut“ na HDZ-ovom skupu (plinskim) pištoljem, iz kojeg „atentator“ nije ni zapucao – odmah je komentirao: „Terorističko zrno ne bira ni Jovana niti Ivana“. MUP je već ujutro 23. studenoga 1990. razglasio pogibiju Gorana Alavanje, hrvatskog redarstvenika srpske nacionalnosti, a istog dana ministar Josip Boljkovac javno reagira za saborskom govornicom:
„Ovi ljudi (Alavanja i dvojica mupovaca u napadnutom policijskom automobilu, op. a.) nove su žrtve hajdučije i razbojstva, i stradali su obavljajući svoju dužnost. Ovaj incident još je jedna potvrda da su oni koji su pravili program razbojstva, kao i uvijek kad je hrvatski narod bio pred povijesnim odlukama, odlučili da mu stanu na put. Sada su u tom programu žrtve Srbi, i to oni koji se ne žele pridružiti hajdučiji i koji ne žele autonomnu pokrajinu Srbiju. No, nećemo pasti u zamku kreatora ovog terora“. Krpina je kasnije više puta isticao Alavanjinu žrtvu, a 2008. godine je u Večernjem listu, u povodu 18. obljetnice pogibije, gotovo citirao Boljkovca: „Tada je ubijen hrvatski građanin srpske nacionalnosti koji poput mnogih drugih nije pristao slijediti Miloševićevu politiku“. Što je pogrešno ili zazorno u tomu da hrvatska država prizna tu činjenicu o Domovinskom ratu i ponosi se njome, jer je dio časne prošlosti? Da ju, ako ništa drugo, državna, vojno-policijska, braniteljska, klerička, etc. svita iz skupih, službenih limuzina makar spomene na plitvičkoj komemoraciji.
Po čemu je policijska odora Josipa Jovića časnija i vrjednija od policijske odore Gorana Alavanje, odnosno život hrvatskog redarstvenika hrvatske nacionalnosti od života hrvatskog redarstvenika srpske nacionalnosti? Ni po čemu. Uistinu ni po čemu. Čak ni kriterijem one floskule proustaških gena zločestih – „žrtva je žrtva“, je li – kojom povijesni krivotvoritelji već gotovo 30 godina u RH i od 1945. u pobjegličkoj emigraciji zauzeto izjednačuju zaklanog u Jasenovcu rukom fra Tomislava Filipovića nadimkom Majstorović i zatučenog crnog bobanovca, kojem je na Kočevskom rogu, etc. došao glave egzekutorski ešalon Sime Dubajića. Nije sve kako se čini ni sve kako se govori, misli i postupa, pa se i povijesna istina, pravda i političko poštenje modeliraju kako se sprdne kojoj garnituri trenutno moćnih, čim pomisle da im to nečemu koristi. A narodu se mažu oči, prodaje rog za svijeću, muda pod bubrege i tako to, i kako već.
komemoraciji za 28. obljetnicu akcije “Plitvice” – foto Kristina Štedul Fabac/pixsell
Pa i tzv. političke elite, kao i ove i valjda će sljedećih godina, dolaze na Plitvice i ne sjećaju se Gorana Alavanje. Vrlo je vjerojatno da Andrej Plenković i osobito Kolinda Grabar-Kitarović za njega i njegovu žrtvu nisu ni čuli. Tko bi ih i zašto upozorio na to kad je državna norma obući crninu, navući tešku masku tuge i žalosti preko lica, dati si patetici krila veličine bar onog styling-kiča za pjesmu Eurovizije u Izraelu i odraditi rutinu počasti poginulom na tzv. krvavi Uskrs Josipu Joviću, eto – prvom poginulom hrvatskom redarstveniku u velikosrpskoj pobuni protiv državnog osamostaljenja RH. Josip je Hrvat, a Goran je Srbin. I to je to. Neki bi se latinist možda sjetio vječne – o tempora, o mores – o vremenima i običajima. Jer, da malo rošadiramo neprolaznog Miroslava, kako bi bilo da nikak ne bi bilo kad je biti kako mora biti. A mora biti Josip, ne Goran. Kako bi se vidjelo među ovima što već gotovo tri desetljeća iz svega glasa bildaju vlastito „domoljublje“ do prsnuća i ratne si „zasluge“ do herojstva na entu, jer je bogovski uživati žetvu na tuđoj žrtvi – nema veze je li hrvatska, srpska ili koja već – da se javno/otvoreno dostojno prizna povijesna istina. Mitologija Domovinskog rata ne bi izgubila ni jote na oktroiranoj poruci da je u njoj ta puzla kako je Srbin Goran Alavanja prva hrvatska žrtva u obrani domovine od velikosrpske agresije.
„Toga dana oko osam sati navečer samo mi je uz psovku rekao: ‘Majko, šalju me tamo gdje nikad nisam bio’“, kazat će Goranova majka Milija Alavanja Večernjakovim reporterima o 18. obljetnici pogibije svog sina.“Ionako su njega uvijek slali tamo, gdje nitko nije htio, i to nakon što bi već odradio smjenu. Drugi su se uvijek čuvali. Kasnije u noći došlo je puno policije i puno svijeta u našu kuću dati sućut. Ja sam se htjela ubiti, al’ sam njega sanjala kako mi govori: ‘Nemoj, majko, tko će bratu spremiti jesti’. I još mi je u snu rekao da bi najviše volio biti pokopan u uniformi.“ Saborski zastupnik SDSS-a Milorad Pupovaci je također u raznim prigodama javno govorio o Goranu Alavanji kao „prvom hrvatskom policajcu poginulom u Domovinskom ratu. Ali, na žalost, oni koji kreiraju heroje i žrtve u Hrvatskoj tu činjenicu ne žele vidjeti. Službeno, Josip Jović je prvi branitelj poginuo u ratu. I tako bi trebalo ostati. Ali i Alavanje se treba sjetiti kao i ‘krvavog Uskrsa’. To ne bi povrijedilo ničije osjećaje. To ne bi uzrokovalo probleme“. Goran Alavanja je u Registru hrvatskih branitelja upisan kao poginuli pripadnik MUP-a RH, a njegovi su roditelji ostvarili zakonska prava po toj osnovi. Vukovarska braniteljska legenda i uznik srbijanskih konc-logora Predrag Matić-Fred, ministar branitelja u SDP-ovoj koalicijskoj vladi Zorana Milanovića drži se logike: „Ako je Alavanja u Registru, onda je on prvi branitelj poginuo u Domovinskom ratu; ako je u Registru, očito je netko smatrao da je zaslužio taj status“. Službeni pak dokumenti – ma koliko neki oponirali, a ima ih među povijesnim revizorima, potvrđuju da jest. Manje je važno tko je poginuo prvi – objektivno, nije imao sreće, našao ga je metak – od toga da je poginuo na pravoj strani. To se u narodnom pamćenju cijeni dok je svijeta i vijeka, to je povijesna istina, a ne programirana režimska slika o žrtvi radi političko-ideoloških probitaka.
„Slučaj Gabrijele Žalac“, reći će novinarka Sanja Mikleušević-Pavić neki dan u HTV-ovom „Labirintu“, „koji je pod svjetla reflektora za sobom povukao ministričinu obitelj, najbliže prijatelje i kolege – zorno pokazuje na koji način funkcionira hrvatska politika u kojoj je odgovornost svedena na minimum. Sve do trenutka kada za moćnije postane pretežak teret, budućnost je sigurna.“ Vraga je sigurna, jer je problem znatno ozbiljniji od sudbine neke ministrice i njezine enormno obogaćene obitelji u sjeni HDZ iskaznice, koja je samo drugo ime za buljuk obitelji RH „zvučnih“ prezimena i „pravih“ krvnih zrnaca u čijoj „domoljubnoj“ praksi mora biti stožernom hrvatska žrtva, hrvatski branitelji i Domovinski rat u svojoj herojskoj iluminaciji. Nema veze, je li, što istina nije uvijek na toj špranci, jer – to gore po istinu. I činjenice.
„S puno poštovanja prema onima koji su dali sve za Hrvatsku činimo sve kako bismo u društvu preokrenuli trendove koji žele pesimizam, defetizam, malodušje, kako bismo se okrenuli vrijednostima rada, optimizma, prosperiteta i razvoja“, odjekivalo je Plenkovićevo „domoljublje“ među plitvičkim bukvama, dubinski žigosano birokratskim frazerstvom državnika kojem upravljanje državom ne ide od ruke i pameti. Jer, činimo sve znači – ne činimo ništa, činimo nedovoljno ili činimo pogrešno, a trendovi pak kao takvi niti što žele niti mogu željeti, pa… Pesimizam, defetizam, malodušje, etc. izravni su produkti lošeg zdravlja države za što je odgovorna vlast, ne narod, a odgovorna je ne samo Goranu Alavanji, Josipu Joviću i vojsci mrtvih i ranjenih im suboraca nego i svim budućim naraštajima na hrvatskom tlu. Vraga je budućnost sigurna s takvima koji – što reče Pupovac – „kreiraju heroje i žrtve u Hrvatskoj“. Od konc-Jasenovca i Bleiburga do Domovinskog rata, koji se javno ne smije nazivati – građanskim.
Čak ni predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije sigurna u tu budućnost, koju inače nekritički lakira od same inauguracije, pa će na istoj „domoljubnoj“ krijesti provale Plenkovićeve frazeologije tipa o mtrvima i braniteljima sve najbolje kovati u zvijezde beskonkurentnu „mudrost“ Franje Tuđmana. “Koji je“, kaže, „morao donositi teške odluke (poslati u zasjedu na Plitvice ratu još nevične mlade policajce, op. a.), ali imao je viziju, odlučnot i mudrost za veliku povijesnu viziju stvaranja neovisne Hrvatske. Današnji naraštaj ima zadaću graditi Hrvatsku kao zemlju života i blagostanja. To je i zadaća sviju nas – graditi državu u kojoj će biti više brojnih obitelji, više zaposlenih i uspješnih poduzetnika, u kojoj će se pošteno vrednovati rad, u kojoj će biti više dijaloga, solidarnosti i optimizma, društvo više zadovoljnih ljudi.“ Zastrašujuće je čega sve nema u Bijednoj Našoj, a prošlo je četvrt stoljeća od okončanja Domovinskog rata, čega bi trebalo i tko to ima namrijeti eda bi populus živio u ozračju „dijaloga, solidarnosti i optimizma, društvu više zadovoljnih ljudi“.
Kilava budućnost kvarne države
Mediji su upravo objavili vijest kako nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ i već šesti mandat suđeni gazda Zagreba Milan Bandić likuje zato što su „njegove“ preskupe nadzorne kamere snimile, a policija uhitila „počinitelja koji je noćas išarao grafitima spomenik Franje Tuđmana“ te će „snositi svoj dio odgovornosti za uništavanje gradske imovine“. Jer, neprepoznatljivi Tuđman državnog kipara Kuzme Kovačića na pragu Ulice Hrvatske bratske zajednice vis a vis KD Vatroslava Lisinskog gradska je imovina, debelo (pre)plaćena novcem zagrebačkih – prireznika, pa… A ta je gradska imovina odnedavno pod danonoćnim videonadzorom budući da je kip „omiljenog“ prvog hrvatskog predsjednika postao Zagrepčanima omiljena meta za izrugivanje, ali i praktičnije sportove tipa gađanja jajima, ispisivanja uvrjedljivih grafita, etc. Toliko o plitvičkom pametovanju prve hrvatske predsjednice podno spomenika Josipu Joviću.
foto Kristina Štedul Fabac/pixsell
Mediji su javili da Bandić „ne zna postoje li mogućnosti za dodatnu zaštitu spomenika ‘Franjo Tuđman prvi hrvatski predsjednik’ od budućih vandalskih ispada“ te podsjetili da je već lani 10. prosinca na svečanosti njegova otkrivanja, u nazočnosti državnog vrha, izbio skandal: hrvatski branitelj i aktivist Zoran Erceg vikao je za Tuđmana da je ratni zločinac i da je upropastio Hrvatsku. Zagrebački je Prekršajni sud brzinski opalio Ercegu 15 dana zatvora zbog „narušavanja javnog reda i mira“, što su pravni eksperti ocijenili protuustavnim, jer je „sloboda govora sloboda kritiziranja vlasti, a ne sloboda divljenja mudrim vođama“. Hrvatska država ne smije počivati na laži i krivotvorinama o sebi samoj, svojim povijesnim korijenima, velikanima i veleizdajnicima, pobjedama i porazima, moralnim vrijednostima, građanskim idealima, položaju među susjedima te u široj međunarodnoj zajednici, etc., jer tada nema budućnost. Neće je imati, ako se radikalno ne odmakne od kardinalnih povijesnih zastranjivanja tipa ustaškog pokreta, tzv. NDH, šovinizma i ksenofobije, nesnošljivosti prema drugima i drukčijima, od svojih „junaka“ pakračkih poljana, gospićko-medačkih olovnih noći, grubora, varivoda, kerestinaca, velesajamskih kontejnera i paviljona, etc.
Ako se ne resetira povijest Domovinskog rata, ali i povijest Drugog svjetskog rata na ovim prostorima ne vrati znanosti i činjenicama – a neće dok je ovih što im je Rat bio brat, ili im je to postao nakon preokretne 1990., pa drže svaku vlast za testise i imaju računa/obraza prijetnjama urbi et orbi pametovati tko (ni)je pravi Hrvat i kako se mora voljeti Hrvatsku, Hrvate i sve hrvatsko, Bijedna Naša nikad neće postati civilizirana, demokratska i uljuđena Lijepa Naša. Niti će hrvatski redarstvenici Goran Alavanja i Josip Jović imati zasluženog mira pod zemljom, bez da im ljudi nahvao (dum Marin) prebrojavaju etničke gene, važu domovinske zasluge i iz toga prave državni problem. Pače „domoljubni“ spektakl, koji je kvarna poruka i sadašnjim i budućim naraštajima. Jedino je relevantno da su se i Goran Alavanja i Josip Jović časno stavili na stranu ugrožene domovine, poginuli na pravoj strani i jednako zaslužili da ih komemoriraju ovi što bogovski žive na njihovoj žrtvi. I točka. Može i amen.
tacno
