Da bismo razumjeli zašto je bilo potrebno kazneno procesuirati neke od privatizacijskih junaka i zašto je potrebno i danas pisati o tom gospodarskom zločinu bez kazne, važno je znati kako i zbog čega je usred rata procjenjivana imovina stotina poduzeća, koja su potom prodavana u bescjenje, da bi najčešće ta ista poduzeća kasnije bila ekonomski uništena, rasprodane imovine, i na koncu likvidirana. Važno je shvatiti i kakve su razorne posljedice pretvorbe i privatizacije po hrvatsko gospodarstvo i društvo ostale do danas.
ISTRAŽUJEMO POSLJEDICE PRIVATIZACIJE: Pljačka stoljeća prošla je nekažnjeno
Doktor ekonomskih znanosti Slavko Kulić, jedan od naših najuglednijih ekonomskih stručnjaka i jedini filozof među ekonomistima, navodi kako je pretvorba i privatizacija u svojoj prvoj fazi, od 1991. do 1995. godine, dok je u Hrvatskoj trajao rat, bila jedna nasilna akumulacija kapitala.
"Dok su neki bili na ratištu, drugi su već s njihovom imovinom bili na tržištu, u preprodaji", kaže profesor Kulić.
"Ovdje se radi o kaznenim djelima protiv naroda i nitko ništa nije poduzeo u korist tog obespravljenog, osiromašenog, razvlaštenog i razoružanog naroda" - Slavko Kulić (FOTO: portalnovosti.com)
Dodaje da taj fenomen zaslužuje napor dva, tri ili više ekonomskih i pravnih znanstvenih instituta, da istraže posljedice i uzroke nasilne promjene političkog i pravnog uređenja Republike Hrvatske 1991. godine.
"Tada je došlo do promjene iz radničko-klasnog u vlasničko-klasni odnos kao temelja društva i takozvane države, koju očito ni danas nemamo. Obzirom na tu promjenu, došlo je do podržavljenja društvenog vlasništva, pa i društvenih poduzeća, bez utemeljenja, i doktrinarnog, i filozofsko-teoretskog", tvrdi Kulić.
"Prvo je pitanje je li ta pretvorba i privatizacija, koja je tekla istodobno s procesom re-feudalizacije i nove kristijanizacije hrvatskog društva, dovela do stanja u kojem mi danas jesmo? Privatizacija takozvanog državnog vlasništva povlaštenim pojedincima i strukturama projekt je koji je doveo do uklanjanja stvaralačke proizvodne orijentacije i nametanja trgovačke orijentacije, pod širokom frontom liberalne i kasnije novoliberalne doktrine, koja je forsirala trgovačku, umjesto stvaralačke orijentacije. Prvi rezultati pustošenja onog što smo znali stvarati bili su bogaćenje pojedinaca bez znanja i bez rada, veća nezaposlenost, manja proizvodnja, veći uvoz i tako dalje. Dakle, suprotno priči koju su pričale političke strukture da će promjenom radničko-klasnog u vlasničko-klasno doći do većih investicija, veće proizvodnje, većeg izvoza i zaposlenosti, kvalitetnijeg života... Rezultat raskoraka između onoga što se obećavalo i cilja koji je ostvaren pod tim obećanjima je – povijesna obmana naroda", objašnjava dr. Slavko Kulić.
Naš sugovornik ukazuje i na ulogu Katoličke crkve, koja je s tadašnjim HDZ-ovim vlastodršcima imala svojevrsni dogovor: "vi sebi punite džepove, a nama punite crkve".
"U drugoj fazi od 1995. do 2000. godine, u tadašnjem autoritarnom polupredsjedničkom sustavu vladanja, dogodio se još niz pljački, posebno kada je u pitanju priprema banaka i povrat imovine Crkvi. Paralelno s re-feudalizacijom događa se kristijanizacija, sve jači utjecaj Crkve na upravljanje državom, koji traje do dana današnjeg. Obećanje Vatikanu da će se vratiti imovina Katoličkoj crkvi ako prizna Hrvatsku bio je uvjet i dogovor još od 1990. godine, ili možda čak i prije. 'Priznat ćemo vas prvi, ako nam vratite imovinu', na što je predsjednik Franjo Tuđman i pristao. To je jedan problem o kojem gotovo ništa ne znamo", upozorava Kulić koji napominje i kako su u toj drugoj fazi pretvorbe i privatizacije domaće banke sanirane s 87 milijardi kuna, a prodane su strancima za pet milijardi, bez ikakve odgovornosti, čak i bez javne rasprave o tome,
"Domaće banke sanirane su s 87 milijardi kuna, a prodane strancima za pet milijardi, bez ikakve odgovornosti", kaže Slavko Kulić (FOTO: Lupiga.Com)
"Domaća akumulacija, koja se penje i do 500 milijardi kuna, sad se nalazi na računima stranih banaka. Mislim da se tu radi o kaznenim djelima protiv naroda, a da nitko ništa nije poduzeo u korist ovog obespravljenog, osiromašenog, razvlaštenog i razoružanog naroda. Ni danas nama nisu toliko sporne naše mogućnosti, već to što nemamo monetarne vlasti s jedne strane, a s druge strane nemamo državno odvjetništvo sposobno procesuirati ta zlodjela. Ako mi u ovoj tzv. državi možemo imati predsjednika Sabora koji upravlja Saborom, a da nikad ništa nije o tome učio, ako imamo pet potpredsjednika Sabora koji o tome ništa ne znaju, jer nisu pravnici, onda više nije problem u predsjedniku i potpredsjednicima Sabora, nego u onima koji od takvih nešto očekuju", razočaran je profesor Kulić nekompetentnošću ljudi u gotovo svim javnim tijelima.
"Ova nezaposlenost je posljedica grube privatizacije, otpuštanja radnika i bogaćenja pojedinaca, te kasnije preprodaje imovine. Ispušni ventil za nezaposlene je odlazak u inozemstvo, događa se raseljavanje i razognjištavanje onih produktivnih snaga rada koje su trebale biti nositelj razvoja života na ovom prostoru. A nekadašnje građane, koje je neoliberalna doktrina pretvorila u današnje potrošače, hranimo uvoznom hranom, kojom, kako vidimo u posljednje vrijeme, truju narod, koja je zaražena bakterijama od salmonele na dalje i nejestiva je. No, i potrošači su sve manje potrošači, jer ih je ta doktrina dovela do neoliberalne eutanazije, uskraćujući im sve, počevši od sve niže nadnice za rad, do sve skuplje potrošnje. Ni ti potrošači, kao zombiji, nemaju perspektive opstati na tuđoj moći. Uvozni lobi je uz pomoć države kao nabavne službe uspio održati sustav vladanja na dug i uvoz svega i svačega umjesto domaće proizvodnje. Mi u Hrvatskoj imamo teške probleme za čije rješavanje političke strukture, bez obzira iz koje stranke dolazile, ne poduzimaju ništa", zaključuje Slavko Kulić, naš jedini filozofski ekonomist.
I naš drugi sugovornik iz reda ekonomskih stručnjaka, profesor Ljubo Jurčić, smatra da je učinak pretvorbe i privatizacije devedesetih godina katastrofalan po hrvatsko društvo i državu, te da posljedice trpimo i danas.
INTERVJU – LJUBO JURČIĆ: Pogrešnom politikom vlast gura narod u siromaštvo i bijedu, vratili smo se stoljeće unatrag
"Privatizacija je trebala stvoriti poduzetnike tržišnog tipa, ili imati sustav selekcije tih poduzetnika koji će preuzeti poduzeća i nastaviti dalje raditi. Na tome počiva tržišna ekonomija. To proces pretvorbe u najvećoj mjeri nije omogućio, nego je stvorio rentijere i špekulante, koji su prije ili kasnije nestajali s tržišta. Upropaštavali su poduzeća, odnosno tehnologiju, imovinu, organizaciju i tako dalje, jer nisu bili proizvodni poduzetnici, nego uglavnom rentijeri i špekulanti koji su se htjeli dočepati neke imovine u bescjenje pa je skuplje prodati, dočepati se imovine pa je rentati, dočepati se imovine pa poslovati s državom, ili četvrta skupina, dočepati se imovine i poslovati u Hrvatskoj, ali uz zaštićenost hrvatskog tržišta od konkurencije. Mi nemamo značajnije poduzeće koje bi veći, ili bar značajan dio svog prometa ostvarivalo na inozemnom tržištu. Ukratko, rezultat pretvorbe i privatizacije je anti-tržišni i anti-poduzetnički sustav. Proizvodnja po jedinici kapitala je kod nas puno manja nego u zemljama u okruženju, a još manja nego u razvijenim tržišnim ekonomijama. Biblija kaže 'ako ne poznate voćku po stablu, poznate je po plodu'. Tako i u hrvatskoj privatizaciji, plodovi su vrlo loši, nedopustivo loši", kaže profesor Jurčić.
"U hrvatskoj privatizaciji plodovi su nedopustivo loši" - Ljubo Jurčić (FOTO: Lupiga.Com)
Dodaje da bismo, ako se usporedimo sa susjednom Slovenijom, trebali biti nekih desetak posto iza zapadnih susjeda po BDP-u po glavi stanovnika, u normalnim okolnostima, da nije bilo pljačkaške pretvorbe.
"Slovenija danas ima 17.000 eura po glavi stanovnika, a mi imamo 10.000, a trebali bismo imati barem 15.000 po stanovniku. Dakle, možemo reći da smo od 1990. godine naovamo svake godine gubili iznose od po 50 posto od ostvarenog BDP-a. Možemo polovicu tog gubitka do 2000. godine prepoloviti zbog rata, ali od 2000. godine tog opravdanja više nema. Mi smo danas na razini 2005. godine, u deset godina nismo imali nikakav rast, a do 2005. godine sanirane su banke, pokrivena većina ratnih šteta, obnovljene razrušene kuće, sanirani PIK-ovi i brodogradilišta, sve je to bilo odavno završeno, tako da nije bilo izdataka s te strane, a rast je nula posto", primjećuje Jurčić.
Zorislav Antun Petrović, najpoznatiji hrvatski stručnjak za borbu protiv korupcije i bivši predsjednik Transparency Internationala Hrvatska, kaže kako je cijeli postupak pretvorbe i privatizacije otpočetka bio izložen visokom riziku od korupcije, osobito nakon što je od 1993. godine uvedeno diskrecijsko odlučivanje Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju o javnim ponudama za kupnju poduzeća. Petrović je u vrijeme pretvorbe bio novinar koji je pratio gospodarstvo, pa se svakodnevno susretao s privatizacijskim malverzacijama.
"Poduzeća su prodavana praktički bez ikakvih kriterija. Tako je otvorena Pandorina kutija. Prvo, tu se stvorio prostor za političke pritiske, a drugo, za koruptivne rizike. Kriterij za prihvaćanje ponude za privatizaciju poduzeća nikad nije bio definiran, je li, primjerice, najpovoljnija ona ponuda koja jamči nekakav razvoj i radna mjesta, ili jednostavno financijski najizdašnija ponuda, ili nešto treće", kaže Petrović. Dodaje da su još problematičniji bili udjeli u poduzećima koje su posjedovali mirovinski fondovi.
"Ti udjeli prodavani su na još netransparentniji način, bez ikakvih natječaja, nego je onaj tko je imao dobre veze izravno s mirovinskim fondom dogovarao kupnju dionica", objašnjava bivši predsjednik Transparency Internationala i bivši član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.
"Važno je bilo imati dobre veze" - Zorislav Antun Petrović (FOTO: Facebook)
Petrović drži kako je jedan od najbitnijih problema u privatizaciji bio taj što su imatelji dionica kupljenih na otplatu mogli koristiti upravljačka prava kao da su dionice otplaćene, tako da je privatizacijskim maherima bilo prihvatljivo i isplativo da čim prije rasprodaju imovinu poduzeća čije neotplaćene dionice posjeduju, i da onda s tim kapitalom idu u daljnja osvajanja. To ponašanje u nekim je krugovima nazvano "Kutlin bicikl", po najpoznatijem od privatizacijskih mešetara.
S Petrovićem se slaže još jedan novinar, Saša Paparella, koji zadnjih mjeseci širom Hrvatske promovira dokumentarni film i knjigu "Gazda", u kojima je suautor i u kojima se progovara o usponu najbogatijeg hrvatskog tajkuna, Ivice Todorića.
FILM O DINASTIJI TODORIĆ: Kako se u Hrvatskoj postaje gazda
IZ KNJIGE “GAZDA”: Kako je Ivica osvetio oca
"Na natječajima Hrvatskog fonda za privatizaciju bilo je bitno dobiti tvrtku i izboriti obročnu otplatu većinskog paketa dionica, i pritom obećavati ulaganja u tehnologiju i očuvanje radnih mjesta. Novi vlasnici su brzo zaboravljali sva ta obećanja, pitanje je i jesu li uredno plaćali rate za dionice. Umjesto očuvanja radnih mjesta tvrtke su zatvarali kako bi se dočepali nekretnina, a vlast nije provjeravala što se s prodanom tvrtkom događalo", kaže koautor "Gazde".
Paparella, koji je također kao novinar intenzivno pisao o mnogim privatizacijskim aferama i njihovim protagonistima, kaže kako je devedesetih godina jedan od poželjnih, ali, naravno, neslužbenih uvjeta za uspješno sudjelovanje u privatizaciji, bila bliskost sa HDZ-om.
"Vrijedne tvrtke uglavnom su pripale ljudima koji su nečim zadužili stranku, a ta ih je činjenica također kasnije amnestirala od kaznenog progona. Kao novinar sam nazočio sjednici Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju na kojoj je otvorenim zalaganjem tadašnjeg ministra Borislava Škegre odlučeno da atraktivni hotel Dubrovnik, smješten na glavnom zagrebačkom trgu, neće biti prodan najboljem ponuđaču, nego predsjedniku američkog HDZ-a, Ivanu Nogalu. Iako sam o tome objavio tekst na naslovnici Globusa, Nogalo je ipak dobio željeni hotel", svjedoči Paparella.
"Umjesto očuvanja radnih mjesta tvrtke su zatvarali kako bi se dočepali nekretnina" - Saša Paparella (SCREENSHOT: YouTube)
Cijeli proces pretvorbe i privatizacije bio je osmišljen tako da sve više-manje bude po zakonu i da nitko ne ide u zatvor, "izuzev nekoliko najglupljih kriminalaca", tvrdi Ljubo Jurčić, koji se, osim kao ekonomist, privatizacijom bavio i neposredno, kao ministar gospodarstva 2002. i 2003. godine.
"Kad je to vlada Ivice Račana otkrila 2000. godine, nije znala kako promijeniti sustav da djela kojom je učinjena šteta u tom procesu privatizacije budu kažnjena. Ako pogledamo izvještaj glavne državne revizorice Šime Krasić, nepravilnosti u pretvorbi i privatizaciji pronađene su u gotovo svim poduzećima privatiziranim po Zakonu o pretvorbi, ali u pravnom sustavu nisu bile predviđene sankcije za većinu tih nepravilnosti", zaključuje profesor Jurčić.
"Državni ured za reviziju odavno je iznio kritike na cijeli niz provedenih privatizacija, no malo što je od toga procesuirano – u ono doba, kružila je priča da takvi slučajevi mahom završavaju u ladici istaknutog HDZ-ovca Vladimira Šeksa. Uz stranačke prvoborce, štitilo se i one koji su pomagali stranku, a o čemu u filmu Gazda svjedoči ne samo neuvjerljivi Šeks, koji 'ne zna' je li tajkun Ivica Todorić pomagao njegovu stranku, već i bivši glavni tajnik HDZ-a Stjepan Mesić, koji u filmu otvoreno priznaje da se to radilo", objašnjava Saša Paparella.
Dodaje da čak i kad je bilo političke volje da se neki slučaj istraži do kraja, rezultat bi izostao. Tako se u "Gazdi" spominje i prvo saborsko istražno povjerenstvo, koje se bavilo slučajem tzv. pšenične afere, a čiji je glavni akter bio Todorićev Agrokor.
"I dok nas Šeks u filmu zadovoljno uvjerava kako je taj slučaj okončan nizom kaznenih prijava, tadašnji ravnatelj Državnog ravnateljstva za robne zalihe Krešimir Beno kaže da doduše jeste smijenjen, no prošao je bez sankcija i odmah potom dobio sinekuru u Ini", podsjeća koautor "Gazde".
lupiga
ISTRAŽUJEMO POSLJEDICE PRIVATIZACIJE: Pljačka stoljeća prošla je nekažnjeno
Doktor ekonomskih znanosti Slavko Kulić, jedan od naših najuglednijih ekonomskih stručnjaka i jedini filozof među ekonomistima, navodi kako je pretvorba i privatizacija u svojoj prvoj fazi, od 1991. do 1995. godine, dok je u Hrvatskoj trajao rat, bila jedna nasilna akumulacija kapitala.
"Dok su neki bili na ratištu, drugi su već s njihovom imovinom bili na tržištu, u preprodaji", kaže profesor Kulić.
"Ovdje se radi o kaznenim djelima protiv naroda i nitko ništa nije poduzeo u korist tog obespravljenog, osiromašenog, razvlaštenog i razoružanog naroda" - Slavko Kulić (FOTO: portalnovosti.com)
Dodaje da taj fenomen zaslužuje napor dva, tri ili više ekonomskih i pravnih znanstvenih instituta, da istraže posljedice i uzroke nasilne promjene političkog i pravnog uređenja Republike Hrvatske 1991. godine.
"Tada je došlo do promjene iz radničko-klasnog u vlasničko-klasni odnos kao temelja društva i takozvane države, koju očito ni danas nemamo. Obzirom na tu promjenu, došlo je do podržavljenja društvenog vlasništva, pa i društvenih poduzeća, bez utemeljenja, i doktrinarnog, i filozofsko-teoretskog", tvrdi Kulić.
"Prvo je pitanje je li ta pretvorba i privatizacija, koja je tekla istodobno s procesom re-feudalizacije i nove kristijanizacije hrvatskog društva, dovela do stanja u kojem mi danas jesmo? Privatizacija takozvanog državnog vlasništva povlaštenim pojedincima i strukturama projekt je koji je doveo do uklanjanja stvaralačke proizvodne orijentacije i nametanja trgovačke orijentacije, pod širokom frontom liberalne i kasnije novoliberalne doktrine, koja je forsirala trgovačku, umjesto stvaralačke orijentacije. Prvi rezultati pustošenja onog što smo znali stvarati bili su bogaćenje pojedinaca bez znanja i bez rada, veća nezaposlenost, manja proizvodnja, veći uvoz i tako dalje. Dakle, suprotno priči koju su pričale političke strukture da će promjenom radničko-klasnog u vlasničko-klasno doći do većih investicija, veće proizvodnje, većeg izvoza i zaposlenosti, kvalitetnijeg života... Rezultat raskoraka između onoga što se obećavalo i cilja koji je ostvaren pod tim obećanjima je – povijesna obmana naroda", objašnjava dr. Slavko Kulić.
Naš sugovornik ukazuje i na ulogu Katoličke crkve, koja je s tadašnjim HDZ-ovim vlastodršcima imala svojevrsni dogovor: "vi sebi punite džepove, a nama punite crkve".
"U drugoj fazi od 1995. do 2000. godine, u tadašnjem autoritarnom polupredsjedničkom sustavu vladanja, dogodio se još niz pljački, posebno kada je u pitanju priprema banaka i povrat imovine Crkvi. Paralelno s re-feudalizacijom događa se kristijanizacija, sve jači utjecaj Crkve na upravljanje državom, koji traje do dana današnjeg. Obećanje Vatikanu da će se vratiti imovina Katoličkoj crkvi ako prizna Hrvatsku bio je uvjet i dogovor još od 1990. godine, ili možda čak i prije. 'Priznat ćemo vas prvi, ako nam vratite imovinu', na što je predsjednik Franjo Tuđman i pristao. To je jedan problem o kojem gotovo ništa ne znamo", upozorava Kulić koji napominje i kako su u toj drugoj fazi pretvorbe i privatizacije domaće banke sanirane s 87 milijardi kuna, a prodane su strancima za pet milijardi, bez ikakve odgovornosti, čak i bez javne rasprave o tome,
"Domaće banke sanirane su s 87 milijardi kuna, a prodane strancima za pet milijardi, bez ikakve odgovornosti", kaže Slavko Kulić (FOTO: Lupiga.Com)
"Domaća akumulacija, koja se penje i do 500 milijardi kuna, sad se nalazi na računima stranih banaka. Mislim da se tu radi o kaznenim djelima protiv naroda, a da nitko ništa nije poduzeo u korist ovog obespravljenog, osiromašenog, razvlaštenog i razoružanog naroda. Ni danas nama nisu toliko sporne naše mogućnosti, već to što nemamo monetarne vlasti s jedne strane, a s druge strane nemamo državno odvjetništvo sposobno procesuirati ta zlodjela. Ako mi u ovoj tzv. državi možemo imati predsjednika Sabora koji upravlja Saborom, a da nikad ništa nije o tome učio, ako imamo pet potpredsjednika Sabora koji o tome ništa ne znaju, jer nisu pravnici, onda više nije problem u predsjedniku i potpredsjednicima Sabora, nego u onima koji od takvih nešto očekuju", razočaran je profesor Kulić nekompetentnošću ljudi u gotovo svim javnim tijelima.
"Ova nezaposlenost je posljedica grube privatizacije, otpuštanja radnika i bogaćenja pojedinaca, te kasnije preprodaje imovine. Ispušni ventil za nezaposlene je odlazak u inozemstvo, događa se raseljavanje i razognjištavanje onih produktivnih snaga rada koje su trebale biti nositelj razvoja života na ovom prostoru. A nekadašnje građane, koje je neoliberalna doktrina pretvorila u današnje potrošače, hranimo uvoznom hranom, kojom, kako vidimo u posljednje vrijeme, truju narod, koja je zaražena bakterijama od salmonele na dalje i nejestiva je. No, i potrošači su sve manje potrošači, jer ih je ta doktrina dovela do neoliberalne eutanazije, uskraćujući im sve, počevši od sve niže nadnice za rad, do sve skuplje potrošnje. Ni ti potrošači, kao zombiji, nemaju perspektive opstati na tuđoj moći. Uvozni lobi je uz pomoć države kao nabavne službe uspio održati sustav vladanja na dug i uvoz svega i svačega umjesto domaće proizvodnje. Mi u Hrvatskoj imamo teške probleme za čije rješavanje političke strukture, bez obzira iz koje stranke dolazile, ne poduzimaju ništa", zaključuje Slavko Kulić, naš jedini filozofski ekonomist.
I naš drugi sugovornik iz reda ekonomskih stručnjaka, profesor Ljubo Jurčić, smatra da je učinak pretvorbe i privatizacije devedesetih godina katastrofalan po hrvatsko društvo i državu, te da posljedice trpimo i danas.
INTERVJU – LJUBO JURČIĆ: Pogrešnom politikom vlast gura narod u siromaštvo i bijedu, vratili smo se stoljeće unatrag
"Privatizacija je trebala stvoriti poduzetnike tržišnog tipa, ili imati sustav selekcije tih poduzetnika koji će preuzeti poduzeća i nastaviti dalje raditi. Na tome počiva tržišna ekonomija. To proces pretvorbe u najvećoj mjeri nije omogućio, nego je stvorio rentijere i špekulante, koji su prije ili kasnije nestajali s tržišta. Upropaštavali su poduzeća, odnosno tehnologiju, imovinu, organizaciju i tako dalje, jer nisu bili proizvodni poduzetnici, nego uglavnom rentijeri i špekulanti koji su se htjeli dočepati neke imovine u bescjenje pa je skuplje prodati, dočepati se imovine pa je rentati, dočepati se imovine pa poslovati s državom, ili četvrta skupina, dočepati se imovine i poslovati u Hrvatskoj, ali uz zaštićenost hrvatskog tržišta od konkurencije. Mi nemamo značajnije poduzeće koje bi veći, ili bar značajan dio svog prometa ostvarivalo na inozemnom tržištu. Ukratko, rezultat pretvorbe i privatizacije je anti-tržišni i anti-poduzetnički sustav. Proizvodnja po jedinici kapitala je kod nas puno manja nego u zemljama u okruženju, a još manja nego u razvijenim tržišnim ekonomijama. Biblija kaže 'ako ne poznate voćku po stablu, poznate je po plodu'. Tako i u hrvatskoj privatizaciji, plodovi su vrlo loši, nedopustivo loši", kaže profesor Jurčić.
"U hrvatskoj privatizaciji plodovi su nedopustivo loši" - Ljubo Jurčić (FOTO: Lupiga.Com)
Dodaje da bismo, ako se usporedimo sa susjednom Slovenijom, trebali biti nekih desetak posto iza zapadnih susjeda po BDP-u po glavi stanovnika, u normalnim okolnostima, da nije bilo pljačkaške pretvorbe.
"Slovenija danas ima 17.000 eura po glavi stanovnika, a mi imamo 10.000, a trebali bismo imati barem 15.000 po stanovniku. Dakle, možemo reći da smo od 1990. godine naovamo svake godine gubili iznose od po 50 posto od ostvarenog BDP-a. Možemo polovicu tog gubitka do 2000. godine prepoloviti zbog rata, ali od 2000. godine tog opravdanja više nema. Mi smo danas na razini 2005. godine, u deset godina nismo imali nikakav rast, a do 2005. godine sanirane su banke, pokrivena većina ratnih šteta, obnovljene razrušene kuće, sanirani PIK-ovi i brodogradilišta, sve je to bilo odavno završeno, tako da nije bilo izdataka s te strane, a rast je nula posto", primjećuje Jurčić.
Zorislav Antun Petrović, najpoznatiji hrvatski stručnjak za borbu protiv korupcije i bivši predsjednik Transparency Internationala Hrvatska, kaže kako je cijeli postupak pretvorbe i privatizacije otpočetka bio izložen visokom riziku od korupcije, osobito nakon što je od 1993. godine uvedeno diskrecijsko odlučivanje Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju o javnim ponudama za kupnju poduzeća. Petrović je u vrijeme pretvorbe bio novinar koji je pratio gospodarstvo, pa se svakodnevno susretao s privatizacijskim malverzacijama.
"Poduzeća su prodavana praktički bez ikakvih kriterija. Tako je otvorena Pandorina kutija. Prvo, tu se stvorio prostor za političke pritiske, a drugo, za koruptivne rizike. Kriterij za prihvaćanje ponude za privatizaciju poduzeća nikad nije bio definiran, je li, primjerice, najpovoljnija ona ponuda koja jamči nekakav razvoj i radna mjesta, ili jednostavno financijski najizdašnija ponuda, ili nešto treće", kaže Petrović. Dodaje da su još problematičniji bili udjeli u poduzećima koje su posjedovali mirovinski fondovi.
"Ti udjeli prodavani su na još netransparentniji način, bez ikakvih natječaja, nego je onaj tko je imao dobre veze izravno s mirovinskim fondom dogovarao kupnju dionica", objašnjava bivši predsjednik Transparency Internationala i bivši član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.
"Važno je bilo imati dobre veze" - Zorislav Antun Petrović (FOTO: Facebook)
Petrović drži kako je jedan od najbitnijih problema u privatizaciji bio taj što su imatelji dionica kupljenih na otplatu mogli koristiti upravljačka prava kao da su dionice otplaćene, tako da je privatizacijskim maherima bilo prihvatljivo i isplativo da čim prije rasprodaju imovinu poduzeća čije neotplaćene dionice posjeduju, i da onda s tim kapitalom idu u daljnja osvajanja. To ponašanje u nekim je krugovima nazvano "Kutlin bicikl", po najpoznatijem od privatizacijskih mešetara.
S Petrovićem se slaže još jedan novinar, Saša Paparella, koji zadnjih mjeseci širom Hrvatske promovira dokumentarni film i knjigu "Gazda", u kojima je suautor i u kojima se progovara o usponu najbogatijeg hrvatskog tajkuna, Ivice Todorića.
FILM O DINASTIJI TODORIĆ: Kako se u Hrvatskoj postaje gazda
IZ KNJIGE “GAZDA”: Kako je Ivica osvetio oca
"Na natječajima Hrvatskog fonda za privatizaciju bilo je bitno dobiti tvrtku i izboriti obročnu otplatu većinskog paketa dionica, i pritom obećavati ulaganja u tehnologiju i očuvanje radnih mjesta. Novi vlasnici su brzo zaboravljali sva ta obećanja, pitanje je i jesu li uredno plaćali rate za dionice. Umjesto očuvanja radnih mjesta tvrtke su zatvarali kako bi se dočepali nekretnina, a vlast nije provjeravala što se s prodanom tvrtkom događalo", kaže koautor "Gazde".
Paparella, koji je također kao novinar intenzivno pisao o mnogim privatizacijskim aferama i njihovim protagonistima, kaže kako je devedesetih godina jedan od poželjnih, ali, naravno, neslužbenih uvjeta za uspješno sudjelovanje u privatizaciji, bila bliskost sa HDZ-om.
"Vrijedne tvrtke uglavnom su pripale ljudima koji su nečim zadužili stranku, a ta ih je činjenica također kasnije amnestirala od kaznenog progona. Kao novinar sam nazočio sjednici Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju na kojoj je otvorenim zalaganjem tadašnjeg ministra Borislava Škegre odlučeno da atraktivni hotel Dubrovnik, smješten na glavnom zagrebačkom trgu, neće biti prodan najboljem ponuđaču, nego predsjedniku američkog HDZ-a, Ivanu Nogalu. Iako sam o tome objavio tekst na naslovnici Globusa, Nogalo je ipak dobio željeni hotel", svjedoči Paparella.
"Umjesto očuvanja radnih mjesta tvrtke su zatvarali kako bi se dočepali nekretnina" - Saša Paparella (SCREENSHOT: YouTube)
Cijeli proces pretvorbe i privatizacije bio je osmišljen tako da sve više-manje bude po zakonu i da nitko ne ide u zatvor, "izuzev nekoliko najglupljih kriminalaca", tvrdi Ljubo Jurčić, koji se, osim kao ekonomist, privatizacijom bavio i neposredno, kao ministar gospodarstva 2002. i 2003. godine.
"Kad je to vlada Ivice Račana otkrila 2000. godine, nije znala kako promijeniti sustav da djela kojom je učinjena šteta u tom procesu privatizacije budu kažnjena. Ako pogledamo izvještaj glavne državne revizorice Šime Krasić, nepravilnosti u pretvorbi i privatizaciji pronađene su u gotovo svim poduzećima privatiziranim po Zakonu o pretvorbi, ali u pravnom sustavu nisu bile predviđene sankcije za većinu tih nepravilnosti", zaključuje profesor Jurčić.
"Državni ured za reviziju odavno je iznio kritike na cijeli niz provedenih privatizacija, no malo što je od toga procesuirano – u ono doba, kružila je priča da takvi slučajevi mahom završavaju u ladici istaknutog HDZ-ovca Vladimira Šeksa. Uz stranačke prvoborce, štitilo se i one koji su pomagali stranku, a o čemu u filmu Gazda svjedoči ne samo neuvjerljivi Šeks, koji 'ne zna' je li tajkun Ivica Todorić pomagao njegovu stranku, već i bivši glavni tajnik HDZ-a Stjepan Mesić, koji u filmu otvoreno priznaje da se to radilo", objašnjava Saša Paparella.
Dodaje da čak i kad je bilo političke volje da se neki slučaj istraži do kraja, rezultat bi izostao. Tako se u "Gazdi" spominje i prvo saborsko istražno povjerenstvo, koje se bavilo slučajem tzv. pšenične afere, a čiji je glavni akter bio Todorićev Agrokor.
"I dok nas Šeks u filmu zadovoljno uvjerava kako je taj slučaj okončan nizom kaznenih prijava, tadašnji ravnatelj Državnog ravnateljstva za robne zalihe Krešimir Beno kaže da doduše jeste smijenjen, no prošao je bez sankcija i odmah potom dobio sinekuru u Ini", podsjeća koautor "Gazde".
lupiga
