Ante Nazor povjesničar je s profesorskom titulom i doktoratom te ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Niie mu strano zloupotrebljavati svoju poziciju manipulativnm tumačenjem povijesnih činjenica. U najnovijem istupu na portalu Narod.hr zbog jedne rečenice o kardinalnu Alojziju Stepincu optužio je autore gimnazijskog udžbenika iz povijesti za čak tri grijeha: da sugeriraju kako je Stepinac bio zločinac, da vrijeđaju vjerske osjećaje učenika i da vrijeđaju čitavu Katoličku crkvu. Sporna rečenica je nedopustivo loše formulirana, ali nije faktografski netočna. No očito je svaki povod dobar za provođenje državnog projekta pretvaranja Stepinca u ono što nije bio. Kao i za očuvanje ideološkog-vjersko-nacionalističkog narativa kao dogme.
Ante Nazor je, po kriteriju formalne naobrazbe, svakako stručnjak za povijest.
To ga čini dodatno važnim čimbenikom u tumačenju bliže hrvatske povijesti.
Ali i one starije.
No, ono što naoko povjesničaru Anti Nazoru ide u prilog zapravo je otežavajuća okolnost.
Kad je riječ o njegovu znanstvenom integritetu.
Koji je nedjeljiv od općeljudskog.
Ukratko, kad Ante Nazor nekoga optuži za povijesnu netočnost to bi trebao činiti baveći se isključivo argumentiranim pobijanjem izrečenog ili napisanog.
A ne nametanjem narativa iz svog svjetonazorskog rova.
Također, trebao bi izbjegavati ‘gatati’ što je netko htio ili mislio kad je nešto izrekao ili napisao.
Morao bi se prestati baviti manipulativnim tumačenjem tuđih osjećaja.
No, Nazor je, uz još nekolicinu novohrvatskih ‘domoljubnih’ povjesničara, sklon zloupotrebi povijesti.
Na način da njegov odnos prema povijesnim činjenicama ponekad liči na intervencije u povijest kakve se mogu naći u hrvatskoj redakciji Wikipedije.
Ili u HRT-ovoj rubrici ‘Dogodilo se na današnji dan’.
Dakle na podvaljivanje.
Tako je Nazor prije prokomentirao i ono što je, po njemu, pogrešno u udžbeniku povijesti za četvrti razred gimnazije pod nazivom „Zašto je povijest važna?“.
Ukratko, prema iznesenim primjedbama, zasmetalo ga je što su mu se neki sadržaji učinili ‘projugoslavenskima’ umjesto ‘prohrvatskima’.
Nije to, naravno, napisao tim riječima, ali to je bit njegovih primjedbi.
Posebno se osvrnuo i na spominjanje kardinala Alojzija Stepinca.
Točnije, na rečenicu: “Županijski sud u Zagrebu 2016. g. poništio je presudu Stepincu. Presuda je poništena zbog nepravedno provedenoga ili montiranoga postupka, no to ne znači da je rehabilitiran.”
“Izjavom da Stepinac nije rehabilitiran, autori valjda poručuju učenicima da je Stepinac i dalje, u najmanju ruku, suspektan kao zločinac”, komentirao je Ante Nazor.
To su, naravno, s odobravanjem prenijeli mediji koji ‘pušu’ u isti ideologijski ‘rog’ kao i Nazor.
Ozbiljan znastvenik, kao uostalom i svaki prosječno inteligentan čitatelj koji pokušava s razumijevanjem čitati, tu bi (si) postavio osnovno pitanje.
Što točno znači poništenje presude?
Pa evo… Poništenje sudske presude znači da je pred zakonom dotadašnji osuđenik – nevin.
A nevinog se ne može rehabilitirati.
Stoga je tvrdnja da, unatoč poništenju presude, kardinal Stepinac nije rehabilitiran, pravno besmislena.
Ali je i činjenično točna.
Tko nije kriv ne može biti rehabilitiran
U kaznenom pravu rehabilitacija je institut primjenom kojega se osuđenik, nakon proteka određenoga vremena, smatra neosuđivanom osobom.
U Hrvatskoj je uspostavljen sustav tzv. automatske (zakonske) rehabilitacije, koja nastupa protekom zakonom određenih rokova, kojih trajanje ovisi o težini osude (3 do 15 godina).
To znači da zakonski rehabilitiran može biti samo onaj tko je odslužio zatvorsku kaznu.
A ne onaj čija je kazna poništena, pa je time – nevin.
Onoga za koga se zakonski utvrdi da je nevin se ne može zakonski rehabilitirati čak i ako je bio u zatvoru.
Za to i nema potrebe.
To bi Ante Nazor, iako obrazovanjem nije pravnik, trebao dobro znati.
No, Nazor se ne referira na pravnu besmislicu u nejasnoj rečenici.
Što bi bilo korektno.
Nego je iskorištava da bi optužio autore udžbenika da “valjda poručuju učenicima da je Stepinac i dalje, u najmanju ruku, suspektan kao zločinac.”
Da bi ‘podebljao’ svoju optužbu Nazor, kao svjedoke za svoju tezu, uvodi i povjesničare koji s njim ne dijele oduševljenje Stepincem.
“Čak i oni povjesničari koji mu nisu nimalo skloni (H. Klasić i I. Goldstein) te tvrde da on nije svetac i procjenjuju da je mogao učiniti više za zaštitu ugroženih skupina u NDH, znaju da Stepinac nije zločinac.”, kaže Nazor.
Međutim, u presudi kojom je 1946. godine Stepinac osuđen na 16 godina robije izrijekom mu uopće nije stavljen na teret – zločin.
Kao što se zločin ne spominje niti u spornoj udžbeničkoj rečenici.
Stepinac je zatvoru proveo pet godina, osuđen za više kaznenih djela suradnje s ustaškim režimom,
Prije nego je pušten u svoju župu u Kašiću,
Osuđen je po tadašnjem Zakonu o krivičnim djelima protiv naroda i države.
Ali nije niti optužen, a niti osuđen, da je počinio zločin.
Ante Nazor dakle izmišlja.
Poništenje presude Stepincu politički je motivirano koliko i sama presuda
Ne bi li što više ocrnio one koji ne pristaju na povijesnu rehabilitaciju kardinala Stepinca.
Koja se u Hrvatskoj besramno provodi.
Nije zgorega podsjetiti da je Alojzije Stepinac osuđen za: političku suradnju sa neprijateljem za vrijeme rata i neprijateljske okupacije, pomaganje naoružane vojničke formacije neprijatelja te za pomaganje na organizaciji oružanih bandi i njihovog ubacivanja na teritorij države nakon završetka rata, a u cilju da se ugrozi putem nasilja državno uređenje FNRJ.
U presudu su izrijekom uključeni i pozivanje svećenstva te poticanje vjernika na suradnju s NDH, kao i nabrojani konkretni primjeri osobne suradnje s ustaškim vlastima te njemačkim i talijanskim okupacijskim snagama.
Koliko god je suđenje 1946. godine bilo obilježeno političkom ‘dirigentskom palicom’ jednako tako je bilo politički rukovođeno poništenje presude 2016.
Može svog blaženika Stepinca Katolička crkva i milijun puta proglasiti svecem ako baš želi.
To je interna stvar Crkve.
Ali njegovo služenje u vrijeme i za korist NDH bilo je ozbiljno uprljano postupcima koji su daleko od onoga što je bit svećeničkog duhovnog poslanja.
I humanosti.
A svodi se na služenje marionetskom režimu koji je bio podređen naci-fašističkom okupatoru.
Tu istinu nije promijenila saborska ‘Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu’ iz 1992. godine.
Niti poništenje osuđujuće presude iz 1996. godine.
A neće je promijeniti niti podmetanja Ante Nazora.
I njemu sličnih.
Autorima udžbenika posao je da prenose povijesne činjenice, a ne da brinu za ičije osjećaje
Realno nije moguća povijesna rehabilitacija kardinala Alojzija Stepinca.
Činjenice o tome kako se ponašao u vrijeme NDH temeljito su poduprte dokazima.
Ali, ‘običan svijet’ povijest konzumira uglavnom kroz medije i društvene mreže, u ‘skraćenom’ i krajnje pojednostavljenom izdanju.
Stoga smo podložni manipulacijama.
Posebno opasnima kad se povjesničari umjesto znanstvene ozbiljnosti priklone ideološko-vjersko-nacionalističkoj interpretaciji povijesnih činjenica.
Sudjelujući tako u državnom projektu pretvaranja pokojnog kardinala u ono što nije bio.
Što uključuje i povjesničarsko ‘prostituiranje’.
“S obzirom na to da je Alojzije Stepinac proglašen blaženikom Katoličke Crkve, očito je da autori nisu vodili računa o vjerskim osjećajima učenika. Zar je vrijeđanje Katoličke Crkve kroz odnos prema Alojziju Stepincu i dan danas poželjno u školama?”, pita tako Ante Nazor.
Zbog čega bi se to što je Stepinac proglašen blaženikom trebalo ticati ikoga izvan Crkve?
I otkad je vrijeđanje Katoličke crkve nepristajanje na to da Crkva s nedodirljivog pijadestala upravlja i ‘zemaljskom’ stvarima?
Poput povijesti.
Te otkud Nazoru ideja da bi autori udžbenika povijesti trebali voditi računa o bilo čijim (vjerskim) osjećajima?
To nije njihov posao.
A ako se Ante Nazor baš želi baviti osjećajima može se slobodno pozabaviti i osjećajima ateista.
Koji u javnom prostoru trpe vjersko-političke eskapade.
Poput njegovih.
Ali neka se osjećajima i jednih i drugih bavi u svoje slobodno vrijeme.
Jer to nije niti posao povjesničara.
Posao povjesničara je da proučava povijest.
A ne da je zloupotrebljava kako mu se svidi.
Koliko god to godilo aktualnoj vlasti.
A očito joj godi.
Nakon objave Nazorovih kritika (među kojima je i ona vezana za Stepinca) objavljenih na portalu Narod.hr, kao i primjedbi koje su uputili ultra konzervativna političarka Marijana Petir te neimenovani “neki povjesničari”, Ministarstvo znanosti i obrazovanja pokrenulo je postupak brisanja udžbenika iz Kataloga odobrenih udžbenika.
Istog onoga što ga je prethodno uvrstilo na taj popis.
