Ime jednoga trga može se promijeniti. Ime jednoga čovjeka može se zabraniti. Povijest – ne može. I zato će oni koji misle da su sada pobijedili, ipak u konačnici izgubiti
Hrvatski su desničari (neofašisti, da se ne zavaravamo!) uz pomoć gradonačelnika Zagreba postigli pobjedu kojoj streme još od godine 1990. Pomogao im je, dakle, čovjek kojega je sisačka gradonačelnica na proslavi Dana antifašističke borbe s mnogo razloga prozvala, upozoravajući kako se može biti ‘ili fašist, ili antifašist, sredine nema’. A otvoreno su ga ucijenili prijeteći kako će mu onemogućiti većinu u skupštini grada, ako ustraje na svojem, ionako kalkulantskom, prijedlogu da građani na referendumu odlučuju hoće li Trg maršala Tita zadržati svoje ime, ili će ga mijenjati. Suočen s mogućnošću da ne ostvari većinu (a ona mu je iz niza razloga itekako potrebna) spretni (da ne kažemo: prevrtljivi) gradonačelnik metropole koji se mjesecima kleo da će o ‘spornom’ imenu trga na kojemu su i Sveučilište, i Hrvatsko narodno kazalište, i Muzej umjetnosti i obrta, i Glazbena akademija, i Učiteljski dom, građani odlučiti na referendumu, naglo je izašao s ‘genijalnim’ prijedlogom: neka to bude Trg Republike Hrvatske. I nitko da se sjeti kako smo takav trg, i to onaj središnji, mogli imati odmah nakon uspostavljanja višestranačja, samo da je Trg Republike preimenovan u Trg Republike Hrvatske. No, tada smo bili zabavljeni vraćanjem Jelačića na konju, spomenika povijesne (svakako) figure koja je u najmanju ruku kontroverzna barem koliko i maršal Josip Broz Tito. A i prvi hrvatski predsjednik nikako nije bio sklon mijenjanju imena Trga maršala Tita, ma koliko se razni savjetnici iz vrha HDZ-a trudili objasniti kako bi on danas ‘sigurno’ bio za to. Imaju ljudi valjda neke samo njima znane veze s ‘onim svijetom’, pa pouzdano znaju što bi Franjo Tuđman, mrtav već gotovo dva desetljeća, u današnjim prilikama mislio i radio. Svoje fascinacije s Titom u čijoj je Armiji dogurao do čina generala, vrlo se vjerojatno ne bi odrekao. No, to je tek pretpostavka.
Radikalna, proustaška desnica postigla je pobjedu, zaokružila proces započet još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, proces bespoštednog falsificiranja hrvatske povijesti
Činjenica je, međutim, ovo: radikalna, proustaška desnica postigla je pobjedu, zaokružila proces započet još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, proces bespoštednog falsificiranja hrvatske povijesti, osobito one iz vremena Drugog svjetskog rata. Činjenica je potom i ovo: gradonačelnikovo ‘prosvjetljenje’ dogodilo se samo nekoliko dana nakon, ne toliko po broju sudionika, koliko po atmosferi i svemu izrečenome, impresivnog okupljanja upravo na Trgu maršala Tita. Ono je pokazalo da Zagreb, onaj iskonski Zagreb, svemu i svima usprkos, još uvijek ima potencijala oduprijeti se falsifikatorima povijesti koji negiraju značenje antifašističke borbe, koji poriču fašistički karakter ustaškog režima i koji definitivno žele izbrisati Tita iz kolektivnog sjećanja naroda, koliko zbog samoga Tita, toliko i zbog onoga što on predstavlja, a to je simbol herojskog, uspješnog i svjetski priznatog antifašističkog otpora. U svemu tome, a i to je činjenica, neupitno je pripomogla hrvatska politička scena, uključujući one koji se na sva usta hvale svojim evropejstvom, osobito one koji se kite imenom socijaldemokrata, a ne shvaćaju da se politikom nedopustivih ustupaka samo približavaju kraju kojega im priprema profašistička desnica, uz – na žalost – jasni blagoslov Crkve.
Naravno, gradonačelnikov prijedlog treba još proći određenu proceduru. Kada znamo da su u proteklih četvrt stoljeća ‘šutkom pale’ desetine, pa i stotine imena ulica i trgova, da je uništeno (najvećim brojem namjerno, i to s hrvatske strane) oko tri tisuće (!) spomenika i spomen obilježja što su podsjećali na antifašističke borce i žrtve fašizma, onda ne treba uopće sumnjati kako će taj proceduralni dio biti odrađen. Na puno zadovoljstvo onih koji kliču ‘Za dom – spremni’, koji se hvale svojim precima – ‘tvrdim’ ustašama ili pripadnicima Handžar divizije (a ne treba zaboraviti ni Prinz Eugen diviziju) i koji iz dana u dan buncaju o tome kako su u Hrvatskoj na svim ključnim mjestima djeca komunista, udbaša, kosovaca, sve sami jugonostalgičari i mrzitelji ‘Hrvatske i svega hrvatskoga’. Naravno, i osrednji srednjoškolski profesor povijesti ustanovio bi kako oni pojma nemaju o stvarima o kojima govore, kako izmišljaju, ili pak negiraju neporecive činjenice. No, u euforiji pobjede, a preimenovanje Trga maršala Tita nesumnjivo jest njihova pobjeda, nikoga za takve ‘sitnice’ neće biti briga. Niti će itko razmišljati o notornoj gluposti formulacije što ju je upotrijebila jedna komercijalna televizija: da Tito i njegovo ime napokon odlaze u povijest.
Tito i Titovo ime ušli su u povijest još za njegovoga života. Oni jesu dio povijesti. I nikakvi provincijalni političari ili kvazi-političari, da o bjelosvjetskim probisvjetima i ne govorimo, to ne mogu promijeniti. Da, oni će nedvojbeno upropastiti još nekoliko generacija mladih naraštaja građana Hrvatske, prisiljavajući ih – u zemlji u kojoj premijer poziva sve ministre na misu, kao da je to estradni događaj, a ne svjedočenje vjere – da prihvaćaju falsificiranu sliku povijesti. Opravdat će tako riječi američkog generala i kasnijeg predsjednika, Dwighta Eisenhowera, koji je godine 1945. naredio da se snimi sve na što se naiđe u koncentracionim logorima, uz obrazloženje: ‘Mogli bi se jednoga dana pojaviti neki gadovi koji će reći kako se to nikada nije dogodilo!’ E, Hrvatska je došla do stupnja na kojemu se otvoreno, nekažnjeno, uz šutnju onih koji bi trebali govoriti, uz sramotnu računicu onih koji misle da će tako osigurati svoje mjesto u povijesti, uz povlačenje – u strahu – u svoja četiri zida većine onih koji znaju da svjedoče pobjedi velike Laži nad Istinom, ‘revidira’ povijest. No, nije to nikakva revizija, to je – kratko i jasno rečeno – bezočno falsificiranje; dokumentima i izjavama svjedoka i sudionika usprkos. Pa čak da se ostave po strani svi izvori koje je koristila tzv. komunistička vlast, da se oslonimo samo na Savezničke izvore ali i one Sila osovine, došli bismo do zaključka što su ga dolaskom na posljednji ispraćaj u Beogradu, u svibnju godine 1980., potvrdili praktično svi značajni državnici svijeta. Josip Broz Tito bio je vođa najuspješnijeg pokreta antifašističkog otpora u okupiranoj Evropi, bio je političar koji je zemlju kojoj je bio na čelu znao povesti vlastitim, samostalnim putem, razvijajući je iz godine u godinu, koji je to mogao zahvaljujući vještini balansiranja između blokova i koji je - kao državnik - do svoje smrti imao vodeću ulogu u Pokretu nesvrstanih (u kojemu Jugoslavija nije bila jedina evropska zemlja i s kojim je uspješno surađivalo i nekoliko evropskih neutralnih zemalja – skupina NN). A taj je pokret u Titovo vrijeme bio toliko traženi i potrebni tampon između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država i njihovih satelita. To jest povijest. I ta je povijest dokumentirana u brojnim arhivima širom svijeta. Naši ‘prosvjetitelji’ mogu tvrditi da su svi ovdašnji povijesni izvori ‘komunistička propaganda’, mogu uništavati izvore i knjige – ali samo u Hrvatskoj, u svijetu – ne. I to je jamstvo njihovog poraza. Jednom.
Ime jednoga trga može se promijeniti. Ime jednoga čovjeka može se zabraniti. Povijest – ne može. I zato će oni koji misle da su sada pobijedili, ipak u konačnici izgubiti. Ljude se može varati, neko vrijeme – naravno, povijest – ne može. I u toj povijesti i Tito i antifašistička borba za koje oni misle da su ih prognali iz svijesti i memorije naroda, imaju svoje mjesto, mjesto što im ga nitko, ama baš nitko, ne može oduzeti. A kakve će table visjeti na Trgu, to je zaista potpuno svejedno. Jer, Zagreb zna čiji je to trg. I zašto.
