Sklanjali smo djecu u Austriju, druge dijelove Hrvatske, kod rodbine i prijatelja, poznate i potpuno nepoznate destinacije. Nismo se s njima mogli ni čuti ni dopisivati, reći riječi utjehe i ohrabrenja. Jedino dijete koje je ostalo u stambenoj zgradi od trideset stanova bilo je svojevrsni „nadomjestak“ za drugu djecu sklonjenu na „sigurno“, i maza svih stanara. Preko tog djeteta gledali smo svoju djecu do koje smo mogli samo u mislima, a to je uvijek završavalo suzama.
Zato svaki normalan čovjek, gledajući vrlo dobru emisiju o 24. godišnjici stradanja u Vukovaru i Škabrnji, nije mogao ne osjetiti i tugu, bol i suosjećanje sa svima koji su izgubili svoje najmilije, a pogotovo s onima koji još ne znaju gdje su njihovi najmiliji završili. I sada dok pišem ove retke, ne mogu se suzdržavati, suze mi naviru na oči i steže u grlu, jednako kao i onda.
Riječi sudionika u emisiji, koji su opisivali svoje i tuđe stradanje, bolne gubitke i zvjerstva divljaka koji su pušteni kao divlji psi s lanca, ne mogu vas ostaviti hladnokrvnim i bezosjećajnim.
Prateći na ekranu cijeli program, nisam mogao ne odati priznanje i organizatorima ovih događanja, kao ni HTV čiji su izvjestitelji vrlo profesionalno odradili svoj zadatak, prateći istovremeno dva događaja: Vukovar i Škabrnju.
Jedna kolona, velika kolona tihih, ili šutljivih ljudi, koji su se došli pokloniti onima koji to zaslužuju. Besprijekorno!
“Samo onaj doista tuguje tko tuguje bez svjedoka.”
(Marcus Valerius Martialis Marcial)
I taman kad sam mislio kako je sve prošlo u savršenom redu, pojavi se vijest o incidentu na Memorijalnom groblju u Vukovaru, kada predsjednik Vlade ispraćen zvižducima i kada su Glavaševiću mlađem upućene neugodne riječi.
Na stranu pokazana neukost, primitivizam, nedovoljni civilizacijski i odgojni dosezi svih koji su pljeskali kada je glavni voditelj protokola pozivao delegacije koje su polagale vijence, i izostanak tog aplauza kada je vijenac polagao premijer. Na stranu i ne baš državničko ponašanje predsjednice koja je mahala i smiješila se onima koji su je pozdravljali, jer eto, nije mogla savladati osjećaj ugode što je netko pozdravlja, pa je kao red odzdraviti.
Ostaje činjenica da je organizacija (barem kako smo je mogli doživjeti s ove strane ekrana) bila besprijekorna. Nikoga se po protokolu nije posebno isticalo i imenovalo, sudionici kolone bili su u istoj razini, bez obzira na trenutne funkcije, jer je tako i trebalo biti. Netko je dobro sve zamislio i odradio zadatak na najvišoj razini.
Upravo zato, ne mogu se ne prisjetiti zadnjih dviju obljetnica, kada su, ne mogu ih drugačije nazvati, bolesni umovi vršili podjelu, razbijanje kolone, uz popratne ružne postupke. Pitam se, čemu je to trebalo poslužiti, osim da se u svijet pošalje ružna, neukusna i sramotna slika o Hrvatskoj.
Uspoređujući ovogodišnju povorku, ne mogu ne odati priznanje organizatorima (ma koji god bili), na sofisticiranom i civiliziranom neutraliziranju ondašnjih „remetlija“ reda. Ako im je još i malo ostalo pameti i dostojanstva, trebali bi shvatiti da ovakve događaje nikako ne treba koristiti za svoje sirove strasti, neostvarene ideološke porive, jer ljudima treba omogućiti da budu zajedno u tuzi i boli, da se u miru i dostojanstvu poklone svim žrtvama ovih stravičnih događaja naše nedavne prošlosti.
„Ima tišina kojih se sjećam više nego lijepih riječi“ (Đorđe Balašević)
Čovjek koji je došao pokloniti se svojim najmilijima, članovima obitelji, prijateljima, suborcima, žrtvama bezdušnog zvjerstva, ne trebaju trpjeti još i nečije neizživljene, nasilničke pobude. Njihova bol im je sasvim dovoljna.
Zato se i sada pitam; Kakove su to spodobe, nakarade ljudskog roda, koje ne mogu suzdržati nečovječno u sebi, mržnju prema neistomišljenicima, dok desetine tisuća sudionika pokazuje pijetet, duboko poštovanje prema stradalnicima? Mnogi u suzama ili bolom u prsima.
Gdje im je obiteljski, „građanski“, crkveni odgoj?
Ovaj, gotovo savršeni način prisjećanja na tužna vremena, nepotrebne žrtve i patnje, ipak ukazuje na to da naš narod više ne želi sukobe i ratove, huškače i manipulatore, drsko poigravanje s onim što je ljudima sveto.
Ako je ove godine moglo mirno i dostojanstveno, moglo je i prije, a moći će i ubuduće.