U utorak, 16. lipnja Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je odluku prema kojoj nije bilo povrede članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima, u slučaju u kojem je nadležni sud u Estoniji presudio protiv tamošnjeg portala Delfi. Smisao presude mogao bi se svesti na dvije konstatacije. Prva: ako su ispod autorskih, urednički obrađenih članaka na komercijalnom portalu dopušteni komentari čitatelja, onda je redakcija portala u potpunosti odgovorna za njihov sadržaj, jednako kao što je odgovorna za sadržaj samih članaka. I druga: u slučajevima klevete, govora mržnje ili iznošenja ekstremističkih stavova opravdano je razmjerno ograničavanje slobode izražavanja. Dakle, komercijalni portal nema pravo komentare čitatelja tretirati kao javni trg, forum, prostor za čiju su kontrolu, eventualno, zadužena javna odvjetništva ili policija jer, kako piše u presudi, osim što su ti komentari objavljeni pod istom internetskom adresom kao i ostali sadržaji portala, oni su dio istoga komercijalnog prostora. Ako im čitateljski komentari povećavaju čitanost, a time, posredno, utjecaj i cijenu reklamnog prostora unutar portala, tada nema nikakvog razloga da za njih uredništvo portala ne snosi jednaku odgovornost kao i za sve druge objavljene sadržaje.

Delfi je, koliko se može vidjeti, relativno benigni informativni portal, s razmjerno manje senzacionalističkih ili treš sadržaja nego što ih se nađe na ozbiljnijim i najčitanijim hrvatskim portalima. U siječnju 2006. objavili su članak u kojemu se raspravljalo o promjeni rute lokalne trajektne tvrtke, koja će dovesti do promjene režima u neusporedivo jeftinijem cestovnom prometu. Uglavnom, bila je to jedna od onih tipičnih komunalnih tema oko kakvih se normalni svijet zna pošteno zakrviti. Ali jao, ispod članka su se počeli mrijestiti i množiti bijesni komentari koji su, naravno, sadržavali uvrede i prijetnje na račun vlasnika i djelatnika trajektne kompanije.

U travnju 2006. vlasnik trajektne kompanije je preko odvjetnika zahtijevao uklanjanje komentara, što mu je udovoljeno, a onda je i tužio portal. U lipnju 2008. sud je donio pravorijek po kojem su inkriminirani komentari bili klevetnički te da portal Delfi za njih snosi potpunu odgovornost, i presuđeno je da vlasniku kompanije moraju isplatiti odštetu. (Možda za hrvatske prilike nije nezanimljiva visina odštete: 5000 kruna ili oko 320 eura.) Presudu je potvrdio i estonski Vrhovni sud, nakon čega se Delfi 4. prosinca 2009. žalio Europskome sudu za ljudska prava. I na kraju, nakon niza procesa, koji su vođeni s principijelnih stanovišta – jer niti je presuda estonskog suda ugrožavala materijalni opstanak portala, niti je vlasnik trajektne kompanije nastupao kao bezobzirni tajkun spreman da uništi onoga tko je o njemu ružno pisao – u Strasbourgu je donesen konačni pravorijek koji, opet, ni na što neće imati izravnog učinka – jer odluke ovog suda nisu obavezujuće – ali će, sasvim sigurno, utjecati na sudsku praksu i buduće zakonodavstvo u civiliziranijim dijelovima Europe. Uredništva portala odgovorna su za svaku riječ, potpisanu ili nepotpisanu, koja je na portalu objavljena. I gotovo.
Na svim najčitanijim hrvatskim informativnim portalima postoji mogućnost anonimnih (registriranih ili neregistriranih, to je, zapravo, svejedno) komentara. Ponegdje se jednokratno ograničavaju ispod objava kolumnističkih tekstova, a nema ih ni ispod napisa o vlasniku portala i o njegovim poslovnim odlukama. Sve drugo je komentirano, a ponekad i tempirano da bi se povećao broj anonimnih komentara. Vijest je, obično, neutralno postavljena: obilježena je godišnjica proboja logoraša iz koncentracijskog logora u Jasenovcu, bili su prisutni ti i ti…

I onda slijedi nekoliko stotina komentara, često od istih komentatora, koji mijenjaju ili ne mijenjaju svoje nickove (ili tajna imena), u kojima se predočavaju stavovi vrlo širokog spektra: od toga da su Srbi i Židovi dobili ono što su zaslužili, preko toga da koncentracijski logor nije ni postojao, nego su ga izmislili Srbi i komunisti, sve da napakoste Hrvatima, pa do toga da će se ustaše uskoro vratiti i obračunati s preostalima. Osim takvih načelnih stavova, koji se ponavljaju s portala na portal, praktično na svim najvažnijim i najozbiljnijim internetskim mainstream stranicama u Hrvatskoj redovito se ispod takve, neutralno intonirane, vijesti nađu pozivi na protjerivanje, ubojstvo, silovanje konkretnih ljudi, čija se imena i prezimena opet ponavljaju iz komentara u komentar.

Povod, ili mamac, električni zec, za ovakvu vrstu anonimnih reakcija ne mora biti vijest o proboju iz Jasenovca ili o komemoraciji u Auschwitzu. Dovoljan je i napis o kazališnoj predstavi, čiju režiju potpisuje javno stigmatizirana osoba (Oliver Frljić, ali i ne samo on), ili redatelj čije ime i prezime zvuče nedovoljno hrvatski i katolički, pa da se cijela stvar ponovi. Protjerivanje, ubojstvo, silovanje. Negiranje ili relativiziranje zločina iz prošlosti. Rasna, vjerska i nacionalna mržnja.

Ideja o čitateljskim komentarima kao o prostoru javne rasprave, iznošenja i konfrontacije različitih stavova ili slobode govora, odavno je napuštena. Nema onog koji bi u takvo što vjerovao. U Hrvatskoj ti su komentari isključivi prostor govora mržnje, zazivanja progona, uvreda i kleveta, i nitko ih drukčije i ne doživljava. Pritom, ne postoji razlika u političkom profilu komentara s obzirom na politički profil samog portala.

Postoje vrlo jasni i očigledni razlozi zbog kojih ti komentari i nisu nikad mogli biti prostor javne rasprave. Da bi se razgovaralo o svejedno čemu, sugovornici moraju jedni drugima vidjeti lica ili znati im imena i prezimena. Za razgovor je nužan identitet osobe, koji onda podrazumijeva i osobnu odgovornost. Primjerice, čak i oni koji dangube po društvenim mrežama, jedni prema drugima nastupaju razotkrivenih lica. Čovjek ne želi komunicirati s nekim koji mu se obraća iz mraka. Već i zato što ga je strah. Prostor čitateljskih komentara na hrvatskim web portalima, onakav kakav je danas, savršeno je virtualno ostvarenje one Krležine balkanske krčme, u kojoj su se pogasila svjetla pa ljudi mogu činiti što im na um padne. Uključujući i to da povade kalašnjikove i zapucaju po onima koji imaju tu nezgodu da budu pod svjetlima neke, svejedno koje i čije, pozornice. Tko je odgovoran za atmosferu balkanske krčme? Odgovoran je, prema presudi Europskoga suda za ljudska prava u slučaju Delfi, sam krčmar.

Kada se ljudi odaju užitku dark rooma po internetskim bespućima, na otvorenim ili zatvorenim forumima, u Facebook grupama po kojima raspravljaju o tome kako se sastavlja atomska bomba, kako se grade plinska komora i krematorij i gdje bi se mogli otvoriti logori za pedere, oni se koriste prostorom slobode. Istina, njihova je sloboda degenerirana, sociopatska, određena neslobodom ili istrebljenjem drugih, ali to je nešto čime bi se već po službenoj dužnosti trebala baviti policija. Naravno, u zemljama u kojima policajci i sami ne razmišljaju o logorima za, recimo, pedere. Ali ako se dark room formira unutar prostora komercijalnih medija na internetu, i ako netko koristi prostor određenog portala da bi podigao klikabilnost svoje klevete ili poziva na nečiju likvidaciju, tada je odgovornost na uredništvu portala, koje jednako supotpisuje stavove svoga kolumnista, kao i stavove svakoga svog animnog komentatora. Tako je barem zaključio Europski sud za ljudska prava.

Ograničava li ovakva presuda slobodu izražavanja? Naravno da ograničava, jer zašto bi netko bio slobodan da iz dana u dan poziva na protjerivanja, ubojstva i silovanja, kao što se to događa u Hrvatskoj, ili zašto bi netko bio slobodan da prijeti čestitom vlasniku trajekta i da ga vrijeđa jer je promijenio red plovidbe, kao što se to dogodilo u Estoniji?
Ograničavanje ove vrste slobode izražavanja na internetu, ili sankcioniranje javnog govora pod tajnim imenom na javnom mjestu, ne razlikuje se od ograničenja brzine vožnje automobilom u centru Graza, gdje je neki dan neki manijak izgazio i autom pobio nedužan svijet. Nema tu razlike.

jergović