Bilo bi dobro i važno da je onaj mladi poznati počinitelj imao vremena i prostora, pa da je na postolje Tuđmanova spomenika uz srp i čekić stigao sprejom napisati i obrazloženje. Recimo, štajaznam, o ‘Jugoslaviji kao rezultatu vjekovnih težnji’ ili o ‘revolucionarnoj borbi za uništenje ustaškog mrakobjesja’
A što da je onaj mladi poznati počinitelj imao vremena i prostora, pa da je na postolje Tuđmanova spomenika na onoj zagrebačkoj livadi uz srp i čekić stigao sprejom napisati i obrazloženje? Recimo, štajaznam: ‘Jugoslavija je nastala kao rezultat vjekovnih težnji i borbi svih južnoslavenskih naroda za oslobođenje, kako hrvatskog i slovenskog, koji su stoljećima bili pod austrougarskom vladavinom, tako i srpskog, crnogorskog i makedonskog, koji su stoljećima stradali u turskom ropstvu.’
Dobro, to je odveć, hm, jugoslavenski državotvorno, nešto manje hrvatski, a najmanje idejno i marksistički. Može li stoga nešto o zaslugama Komunističke partije? Na primjer, samo naglas razmišljam: ‘Historijska je i neprolazna zasluga Komunističke partije što je u tim, za hrvatski narod mračnim endehaovskim vremenima, kao savjest svog naroda i nosilac njegovih naprednih i revolucionarnih tradicija, ostala na visini svog zadatka. Komunisti Hrvatske pozvali su i vodili hrvatski narod u oslobodilačku borbu za uništenje ustaškog mrakobjesja, a njegov veliki dio odazvao se od samog početka tom pozivu i odlučno stao na stranu progonjenog srpskog stanovništva.’
Lijepo i bez sumnje točno, ali komunizam nije uski nacionalni koncept, socijalizam nije samo hrvatska ili jugoslavenska stvar. Može li nešto o ljepoti socijalističke revolucije kao takvoj, po mogućnosti u kontekstu suvremenog čovječanstva? Naravno da može, što ne bi moglo?
Idemo dakle ispočetka.
A što da je onaj mladi poznati počinitelj imao vremena i prostora, pa da je na postolje Tuđmanova spomenika na onoj zagrebačkoj livadi uz srp i čekić stigao sprejom napisati i obrazloženje? Recimo, štajaznam: ‘Veličinom i nepomućenom ljepotom svoje socijalističke revolucije, njenim historijskim pobjedama u borbi za slobodu i novim dostignućima u borbi za društveni napredak, za socijalističku demokraciju i humanizam, narodi Jugoslavije vinuli su se – kako to s pravom gordo bilježi Program Saveza komunista Jugoslavije – do vrhunskih moralno-političkih ostvarenja suvremenog čovječanstva.’
Svakako, bilo bi tada ponešto zanimljivije pratiti suđenje poznatom počinitelju.
Prkosno bi on na sudu priznao svaku pojedinu točku optužnice, svaku osim one da je na postolje spomenika – ispod odurne rečenice o ‘socijalističkoj revoluciji’ kao jednog od ‘vrhunskih ostvarenja suvremenog čovječanstva’ – preko spomeničkog natpisa ‘Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, 1922-1999’ crnim sprejom nažvrljao i simbol srpa i čekića. Jer tekst na postamentu ‘Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, 1922-1999’ nije spomenički natpis, već – autorov potpis.
I stravičnu rečenicu o ‘nepomućenoj ljepoti socijalističke revolucije’ – objasnio bi poznati počinitelj – baš kao i onu o ‘Jugoslaviji kao rezultatu vjekovnih težnji’, ili onu o ‘historijskoj zasluzi Komunističke partije’ i ‘mračnim endehaovskim vremenima’, od riječi do riječi napisao je, eto, i potpisao sam ‘Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, 1922-1999’, u svojoj knjizi ‘Stvaranje socijalističke Jugoslavije’ iz 1960. godine.
Na primjedbu pak državnog odvjetnika kako je tendenciozno Prvom Predsjedniku vaditi i citirati mladenačke zablude, poznati bi počinitelj kao dokazni materijal priložio i drugu, nešto poznatiju Tuđmanovu knjigu, ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’, objavljenu 1989., iste dakle one godine kad je osnovao HDZ. U toj knjizi, naime, ‘Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, 1922-1999’ i dalje izrijekom stoji iza stavova iznesenih u ‘Stvaranju socijalističke Jugoslavije’, sublimiranih kasnije u tekstu o Narodnooslobodilačkom ratu u Hrvatskoj, koji je napisao za Jugoslavensku vojnu enciklopediju: štoviše, u ‘Bespućima’ detaljno opisuje kako je zbog tih stavova – koje, još štovišije, amputiran od svake samozatajbe sam navodi kao ‘početke tuđmanovštine’ – onomad umalo mlad najebao od srpskih komunista. Iako je i sam Josip Broz Tito – eno 36. stranice ‘Bespuća’ – na tekst njegove enciklopedijske natuknice o NOR-u vlastoručno dopisao: ‘Nemam primjedaba, T.’
Ukratko, upravo iz tog idejnog svjetonazorja – potvrđenog, kako vidimo, još 1989., dakle u samo praskozorje hrvatske državnosti – ‘Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, 1922-1999’ je i stvorio hrvatsku državu: srp i čekić, trijumfalno bi završio poznati počinitelj, ugrađen je u same njene temelje. Jednom riječju – objasnio bi on na kraju – naš je narod, u tom najsudbonosnijem času svoje povijesti, imao takvog općenarodnog vođu i velikog čovjeka kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i povijesti uopće!
Bilo bi, kažem, ponešto zanimljivije tada pratiti suđenje poznatom počinitelju. ‘Što onda tu rečenicu niste ispisali sprejom?’ pitao bi, recimo, tužitelj, ‘koju?’ protupitao bi poznati počinitelj, ‘pa tu o Tuđmanu’, odgovorio bi tužitelj, ‘o našem narodu koji je, kako ste ono rekli, ‘u tom najsudbonosnijem času svoje povijesti imao takvog općenarodnog vođu i velikog čovjeka kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i povijesti uopće”. A poznati bi počinitelj odgovorio kako bi bilo neprimjereno na Tuđmanov spomenik pisati rečenicu koju je sam ‘Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, 1922-1999’ u istoj onoj svojoj knjizi posvetio Josipu Brozu, prvom jugoslavenskom predsjedniku, 1892-1980.
Bilo bi, eto, dobro i važno da je onaj mladi poznati počinitelj imao vremena i prostora, pa da je na postolje Tuđmanova spomenika na onoj zagrebačkoj livadi uz srp i čekić stigao sprejom napisati i obrazloženje, sa svim onim ‘historijskim pobjedama’ i prirodnim ‘ljepotama socijalističke revolucije’, ako već ne i ‘Jugoslaviji kao rezultatu vjekovnih težnji’, ‘historijskim zaslugama Komunističke partije u mračnim endehaovskim vremenima’ i ‘revolucionarnoj borbi za uništenje ustaškog mrakobjesja’.
Bilo bi to dobro i važno, jer bi se onda kao spomenik ‘Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku, 1922-1999’ – ali i kao spomenik hrvatskoj državi koju je srpom i čekićem stvarao, i narodu koji je vodio – računao valjda i svaki od tri hiljade ostalih spomenika hrvatskog antifašizma, jednako išaranih ili oštećenih, srušenih, miniranih ili sravnjenih nakon 1990.: svaki onaj kojemu simboli ‘ustaškog mrakobjesja’ nisu pristajali onako kako ‘Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku, 1922-1999’ pristaju srp i čekić kao simboli ‘historijske pobjede socijalističke revolucije’.
Preplavile bi valjda hrvatske medije u tom slučaju potjernice sa snimkama nadzornih kamera i fotografijama nepoznatih počinitelja, najbolji bi hrvatski policajci bili povučeni s tupavih slučajeva lažnih SMS-ova i fotomontaža, i razvučeni u strijelce tražeći nepoznate počinitelje, novine bi ponavljale pozive MUP-a i bogate nagrade očevicima, cijela bi država tražila mrakobjesne ustaše koji su oštetili ili uništili tri hiljade spomenika drugovima i suborcima ‘Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, 1922-1999’, i njihovoj ‘revolucionarnoj borbi za uništenje ustaškog mrakobjesja’.
Ne bi se tada zbunjeni narod – onaj ‘koji je u tom najsudbonosnijem času svoje povijesti imao takvog općenarodnog vođu i velikog čovjeka kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i povijesti uopće’ – pitao zašto se država mobilizira tek kad je ‘vandaliziran’ tri hiljade i prvi spomenik, i zašto od svih uništenih spomenika ‘Jugoslaviji kao rezultatu vjekovnih težnji’, ‘nepomućenoj ljepoti socijalističke revolucije’ i ‘historijskim pobjedama u borbi za slobodu’ policija štiti i čuva samo spomenik onome koji je te ‘historijske zasluge Komunističke partije’ zapisao?
Najzad, nije li ‘jedna od osnovnih, a vjerojatno i najsadržajnijih značajki njegove ličnosti kao općenarodnog vođe, političara i državnika, upravo ljepota sklada njegovih riječi i djela’? Dobro, to je – do tada biste i sami shvatili – napisao sam ‘Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, 1922-1999’, ovaj put u predgovoru monografije ‘Tito u Hrvatskoj 1945-1961’, u izdanju zagrebačke Epohe.
Vi biste, naime, shvatili, ali ne bi i hrvatska policija, što bi zbunjeno gledala postament spomenika na onoj zagrebačkoj livadi, i na njemu nažvrljane retke o ‘općenarodnom vođi, političaru i državniku’, te ‘ljepoti sklada njegovih riječi i djela’.
A ispod toga crnim sprejom i rukom nepoznatog počinitelja dopisano: ‘Nemam primjedaba, T.’
portalnovosti
A što da je onaj mladi poznati počinitelj imao vremena i prostora, pa da je na postolje Tuđmanova spomenika na onoj zagrebačkoj livadi uz srp i čekić stigao sprejom napisati i obrazloženje? Recimo, štajaznam: ‘Jugoslavija je nastala kao rezultat vjekovnih težnji i borbi svih južnoslavenskih naroda za oslobođenje, kako hrvatskog i slovenskog, koji su stoljećima bili pod austrougarskom vladavinom, tako i srpskog, crnogorskog i makedonskog, koji su stoljećima stradali u turskom ropstvu.’
Dobro, to je odveć, hm, jugoslavenski državotvorno, nešto manje hrvatski, a najmanje idejno i marksistički. Može li stoga nešto o zaslugama Komunističke partije? Na primjer, samo naglas razmišljam: ‘Historijska je i neprolazna zasluga Komunističke partije što je u tim, za hrvatski narod mračnim endehaovskim vremenima, kao savjest svog naroda i nosilac njegovih naprednih i revolucionarnih tradicija, ostala na visini svog zadatka. Komunisti Hrvatske pozvali su i vodili hrvatski narod u oslobodilačku borbu za uništenje ustaškog mrakobjesja, a njegov veliki dio odazvao se od samog početka tom pozivu i odlučno stao na stranu progonjenog srpskog stanovništva.’
Lijepo i bez sumnje točno, ali komunizam nije uski nacionalni koncept, socijalizam nije samo hrvatska ili jugoslavenska stvar. Može li nešto o ljepoti socijalističke revolucije kao takvoj, po mogućnosti u kontekstu suvremenog čovječanstva? Naravno da može, što ne bi moglo?
Idemo dakle ispočetka.
A što da je onaj mladi poznati počinitelj imao vremena i prostora, pa da je na postolje Tuđmanova spomenika na onoj zagrebačkoj livadi uz srp i čekić stigao sprejom napisati i obrazloženje? Recimo, štajaznam: ‘Veličinom i nepomućenom ljepotom svoje socijalističke revolucije, njenim historijskim pobjedama u borbi za slobodu i novim dostignućima u borbi za društveni napredak, za socijalističku demokraciju i humanizam, narodi Jugoslavije vinuli su se – kako to s pravom gordo bilježi Program Saveza komunista Jugoslavije – do vrhunskih moralno-političkih ostvarenja suvremenog čovječanstva.’
Svakako, bilo bi tada ponešto zanimljivije pratiti suđenje poznatom počinitelju.
Prkosno bi on na sudu priznao svaku pojedinu točku optužnice, svaku osim one da je na postolje spomenika – ispod odurne rečenice o ‘socijalističkoj revoluciji’ kao jednog od ‘vrhunskih ostvarenja suvremenog čovječanstva’ – preko spomeničkog natpisa ‘Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, 1922-1999’ crnim sprejom nažvrljao i simbol srpa i čekića. Jer tekst na postamentu ‘Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, 1922-1999’ nije spomenički natpis, već – autorov potpis.
I stravičnu rečenicu o ‘nepomućenoj ljepoti socijalističke revolucije’ – objasnio bi poznati počinitelj – baš kao i onu o ‘Jugoslaviji kao rezultatu vjekovnih težnji’, ili onu o ‘historijskoj zasluzi Komunističke partije’ i ‘mračnim endehaovskim vremenima’, od riječi do riječi napisao je, eto, i potpisao sam ‘Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, 1922-1999’, u svojoj knjizi ‘Stvaranje socijalističke Jugoslavije’ iz 1960. godine.
Na primjedbu pak državnog odvjetnika kako je tendenciozno Prvom Predsjedniku vaditi i citirati mladenačke zablude, poznati bi počinitelj kao dokazni materijal priložio i drugu, nešto poznatiju Tuđmanovu knjigu, ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’, objavljenu 1989., iste dakle one godine kad je osnovao HDZ. U toj knjizi, naime, ‘Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, 1922-1999’ i dalje izrijekom stoji iza stavova iznesenih u ‘Stvaranju socijalističke Jugoslavije’, sublimiranih kasnije u tekstu o Narodnooslobodilačkom ratu u Hrvatskoj, koji je napisao za Jugoslavensku vojnu enciklopediju: štoviše, u ‘Bespućima’ detaljno opisuje kako je zbog tih stavova – koje, još štovišije, amputiran od svake samozatajbe sam navodi kao ‘početke tuđmanovštine’ – onomad umalo mlad najebao od srpskih komunista. Iako je i sam Josip Broz Tito – eno 36. stranice ‘Bespuća’ – na tekst njegove enciklopedijske natuknice o NOR-u vlastoručno dopisao: ‘Nemam primjedaba, T.’
Ukratko, upravo iz tog idejnog svjetonazorja – potvrđenog, kako vidimo, još 1989., dakle u samo praskozorje hrvatske državnosti – ‘Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, 1922-1999’ je i stvorio hrvatsku državu: srp i čekić, trijumfalno bi završio poznati počinitelj, ugrađen je u same njene temelje. Jednom riječju – objasnio bi on na kraju – naš je narod, u tom najsudbonosnijem času svoje povijesti, imao takvog općenarodnog vođu i velikog čovjeka kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i povijesti uopće!
Bilo bi, kažem, ponešto zanimljivije tada pratiti suđenje poznatom počinitelju. ‘Što onda tu rečenicu niste ispisali sprejom?’ pitao bi, recimo, tužitelj, ‘koju?’ protupitao bi poznati počinitelj, ‘pa tu o Tuđmanu’, odgovorio bi tužitelj, ‘o našem narodu koji je, kako ste ono rekli, ‘u tom najsudbonosnijem času svoje povijesti imao takvog općenarodnog vođu i velikog čovjeka kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i povijesti uopće”. A poznati bi počinitelj odgovorio kako bi bilo neprimjereno na Tuđmanov spomenik pisati rečenicu koju je sam ‘Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, 1922-1999’ u istoj onoj svojoj knjizi posvetio Josipu Brozu, prvom jugoslavenskom predsjedniku, 1892-1980.
Bilo bi, eto, dobro i važno da je onaj mladi poznati počinitelj imao vremena i prostora, pa da je na postolje Tuđmanova spomenika na onoj zagrebačkoj livadi uz srp i čekić stigao sprejom napisati i obrazloženje, sa svim onim ‘historijskim pobjedama’ i prirodnim ‘ljepotama socijalističke revolucije’, ako već ne i ‘Jugoslaviji kao rezultatu vjekovnih težnji’, ‘historijskim zaslugama Komunističke partije u mračnim endehaovskim vremenima’ i ‘revolucionarnoj borbi za uništenje ustaškog mrakobjesja’.
Bilo bi to dobro i važno, jer bi se onda kao spomenik ‘Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku, 1922-1999’ – ali i kao spomenik hrvatskoj državi koju je srpom i čekićem stvarao, i narodu koji je vodio – računao valjda i svaki od tri hiljade ostalih spomenika hrvatskog antifašizma, jednako išaranih ili oštećenih, srušenih, miniranih ili sravnjenih nakon 1990.: svaki onaj kojemu simboli ‘ustaškog mrakobjesja’ nisu pristajali onako kako ‘Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku, 1922-1999’ pristaju srp i čekić kao simboli ‘historijske pobjede socijalističke revolucije’.
Preplavile bi valjda hrvatske medije u tom slučaju potjernice sa snimkama nadzornih kamera i fotografijama nepoznatih počinitelja, najbolji bi hrvatski policajci bili povučeni s tupavih slučajeva lažnih SMS-ova i fotomontaža, i razvučeni u strijelce tražeći nepoznate počinitelje, novine bi ponavljale pozive MUP-a i bogate nagrade očevicima, cijela bi država tražila mrakobjesne ustaše koji su oštetili ili uništili tri hiljade spomenika drugovima i suborcima ‘Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, 1922-1999’, i njihovoj ‘revolucionarnoj borbi za uništenje ustaškog mrakobjesja’.
Ne bi se tada zbunjeni narod – onaj ‘koji je u tom najsudbonosnijem času svoje povijesti imao takvog općenarodnog vođu i velikog čovjeka kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i povijesti uopće’ – pitao zašto se država mobilizira tek kad je ‘vandaliziran’ tri hiljade i prvi spomenik, i zašto od svih uništenih spomenika ‘Jugoslaviji kao rezultatu vjekovnih težnji’, ‘nepomućenoj ljepoti socijalističke revolucije’ i ‘historijskim pobjedama u borbi za slobodu’ policija štiti i čuva samo spomenik onome koji je te ‘historijske zasluge Komunističke partije’ zapisao?
Najzad, nije li ‘jedna od osnovnih, a vjerojatno i najsadržajnijih značajki njegove ličnosti kao općenarodnog vođe, političara i državnika, upravo ljepota sklada njegovih riječi i djela’? Dobro, to je – do tada biste i sami shvatili – napisao sam ‘Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, 1922-1999’, ovaj put u predgovoru monografije ‘Tito u Hrvatskoj 1945-1961’, u izdanju zagrebačke Epohe.
Vi biste, naime, shvatili, ali ne bi i hrvatska policija, što bi zbunjeno gledala postament spomenika na onoj zagrebačkoj livadi, i na njemu nažvrljane retke o ‘općenarodnom vođi, političaru i državniku’, te ‘ljepoti sklada njegovih riječi i djela’.
A ispod toga crnim sprejom i rukom nepoznatog počinitelja dopisano: ‘Nemam primjedaba, T.’
portalnovosti
