Prije više godina poljski predsjednik, u pratnji potpredsjednika baltičkih zemalja, poletio je u posjet Gruziji, tada ugroženoj napadom ruske vojske. Tijekom leta pojavile su se sumnje u sigurnost slijetanja u Tbilisiju. Nad Gruzijom se pojavilo više ruskih aviona, te je pilot odlučio sletjeti na susjedni aerodrom, odakle je bio osiguran prijevoz kopnom.
Predsjednik je inzistirao na slijetanju u Tbilisiju. Pojavilo se pitanje tko tu zapovijeda. Predsjednik, njegov zapovjednik zrakoplovstva ili pilot. Predsjednik je inzistirao na tome da zapovijeda on, ali kad je pilot učinio po svom, naljutio se i zaprijetio smjenom. Sletjeli su sigurno. Pilot je smijenjen.
Nekoliko godina poslije toga isti predsjednik letio je za Smolensk u pratnji poljske političke i vojne elite. Povod je bila važna komemoracija žrtvama u Katynskoj šumi.
Aerodrom u Smolensku je pretežno vojni, tehnološki zastario, a bila je gusta magla. Prijedlog kontrolnog tornja je bio da se sleti drugdje. Predsjednik je inzistirao na preuzimanju rizika. Pilot je bio kopilot na ranijem letu s predsjednikom, svjestan što znači suprotstaviti mu se.
Poslušao je zapovijed i sletio u maglu. Zrakoplov se razbio. Poginuli su svi putnici. Tragedija Katyna dobila je strašan nastavak; vlada, vojska i društvo Poljske ostalo je bez vodstva.
Više je pouka ove priče.
Jedna je poruka predsjednicima: Ne igrajte se pilota. To može završiti loše. Predsjednici vole arbitrirati i u pitanjima u koja se uopće ne razumiju. Ocjenjuju nastavne programe informatike, postaju lideri modnih stilova, ali i mnogo ozbiljnije, upleću se u politiku kamata, urbanističko planiranje, racionalizaciju bolnica, književne nagrade i snimanje filmova, televizijski program i uređivanje vijesti. Vole biti suci pojmova nacionalni interes, domoljublje i geopolitika i vole na tome potvrditi svoj autoritet.
Naravno da se teško suzdržati komentara. Novinari nekad pitaju trivijalne stvari, traže mišljenje o svemu i svačemu, zadiru u privatni život i vrijednosti. Oni imaju pravo na takva pitanja, nekad neugodna i diletantska, a dužnosnici imaju obavezu na njih pristojno odgovoriti.
Pravilo je: Ne spuštati se ispod razine. Ne sudjelovati u žiriju za izbor ljepotica, dodjeljivanju nagrada za roman godine, djelatnika mjeseca.
Naravno da se teško suzdržati od komentara o tome kuda će ići cesta i koridor, kako će se graditi most i gdje će biti bolnica. Uostalom, politika i jest nastojanje da se vidi interes cjeline i preko pojedinačnih interesa, znanja i planova.
Politika pažljivo mora procijeniti što je, s gledišta cjeline i trenutka, dobro i izvedivo; dobro ne s gledišta uvjerljivosti ciljeva, već misleći o provedbi, izvedivo ako se uzme u obzir vrijednost ciljeva i veličina troška.
No kao u svakoj ljudskoj djelatnosti važno je zadržati mjeru: suditi razumno, ne miješati s u poslove koji prelaze znanja zdravog razuma. Nije se lako ni stručnjacima zadržati na čvrstoj zemlji svog specijalnog, znanja, a kamoli političarima koji su stručnjaci za sve i zagovornici posebnih interesa.
U razdoblju prije izbora političari podivljaju.
Predstavljaju se kao stručnjaci za zdravstvo, odgovaraju na pitanja o reformama uprave i decentralizacije, komentiraju kurikularnu reformu iako je nisu čitali, govore o globalizaciji iako znaju samo briškulu.
Vole ideološke stigme. Moderno je stigmatizirati nekoga jer je komunjara, udbaš ili ljevičar. Takva etiketiranja inflacijom optužbi gube vrijednost.
Osjećaj lakoće odlučivanja je to veći što je moć veća. Oko moćnih ljudi pletu se gomile ulizica koji žele postati uhljebi i uhljeba koji žele biti moćnici. Na svakoj razini je tako, moć je poput šalice meda koji privlači ose, muhe i druge ljubitelje slatkih stvari u kakvom god obliku bile. Zato u odrazu slike bahatih vlastohlepaca postoje odrazi stotina savitljivih podanika bez kičme i integriteta.
Pouka ove priče je poruka predsjednicima. Ne igrajte se pilota. Vas ne ograničava samo Ustav već vaše znanje. Ne igrajte se lošeg đaka koji gomilom riječi, ulizivanjem i izmišljanjem nebitnih stvari, frazama i demagogijom prikriva svoje neznanje.
I to može završiti loše. Zaluditi neuku publiku trikovima političke magije prikrivajući bit stvari tiradama o domoljublju, rodoljublju i čovjekoljublju, izdaji nacionalnih interesa ne može završiti dobro.
I ne radi se tu o eventualnoj šteti koja može nastupiti, već stvarnoj šteti, neiskrenosti i kvarenju zadnjih tragova morala.
U tome sada prednjači Predsjednica. Kompenzirajući loš dojam o putu u Ameriku, trudi se biti prisutna u vijestima. Nije važno o čemu se radi, već samo je li vijest pozitivna: riješi se problem zagađenja, pohvaljeni su pitomci, seli se Ured u Split, Varaždin ili Visoku ulicu.
Predsjednica govori da se ometaju njeni napori da očisti diplomaciju od nedomoljubnih kadrova i kaže da je smetaju već godinu dana. Tko? Orešković ili Plenković?
Onda se izvlači da se ne razlikuje bit od forme. Premda mi nije razjasnila što je to bit – osim njenog zadovoljstva vlastitim radom, ipak ostaje pitanje je li sve ipak urota nenarodne Vlade. Još će se pilot i kopilot sa dva zagrebačka brda ljubomorno boriti za upravljačku palicu.
Uvodna priča ima pouku i za pilote. Opasno je prepustiti pilotsku palicu premijeru ili predsjedniku, jer će pilot stradati prvi. To vrijedi i u svim mutacijama uvodne priče.
Doktori, ne dajte da nas diletantski moćnici liječe, ekonomisti, ne puštajte da bez glasa prođe vječito novo zaduženje ili pripisivanje zasluga za ekonomski rast. Pravnici, ne šutite kad Predsjednica krši Ustav, suci, ne žmirite kad odvjetnici zavlače suđenja (uskrata punomoći ne znači da prestaje obveza zastupanja stranke dok traži novog).
Jednostavno, svatko tko odgovorno radi svoj posao kriv je pred strukom i savjesti ako šuti kad zna i treba to reći. Nije dosta opravdati se strahom.
Ne mogu ne primijetiti da se broj diletanata i idiota (ne vrijeđam nikoga tko se u ovom ne prepoznaje) u politici ubrzano povećava, da grozničavo grabe pilotske palice i kormila. Pitam se ima li pilota u avionu. Na vlasti su kopiloti.
Čekaju svoj red za slijetanje.
autograf
Predsjednik je inzistirao na slijetanju u Tbilisiju. Pojavilo se pitanje tko tu zapovijeda. Predsjednik, njegov zapovjednik zrakoplovstva ili pilot. Predsjednik je inzistirao na tome da zapovijeda on, ali kad je pilot učinio po svom, naljutio se i zaprijetio smjenom. Sletjeli su sigurno. Pilot je smijenjen.
Nekoliko godina poslije toga isti predsjednik letio je za Smolensk u pratnji poljske političke i vojne elite. Povod je bila važna komemoracija žrtvama u Katynskoj šumi.
Aerodrom u Smolensku je pretežno vojni, tehnološki zastario, a bila je gusta magla. Prijedlog kontrolnog tornja je bio da se sleti drugdje. Predsjednik je inzistirao na preuzimanju rizika. Pilot je bio kopilot na ranijem letu s predsjednikom, svjestan što znači suprotstaviti mu se.
Poslušao je zapovijed i sletio u maglu. Zrakoplov se razbio. Poginuli su svi putnici. Tragedija Katyna dobila je strašan nastavak; vlada, vojska i društvo Poljske ostalo je bez vodstva.
Više je pouka ove priče.
Jedna je poruka predsjednicima: Ne igrajte se pilota. To može završiti loše. Predsjednici vole arbitrirati i u pitanjima u koja se uopće ne razumiju. Ocjenjuju nastavne programe informatike, postaju lideri modnih stilova, ali i mnogo ozbiljnije, upleću se u politiku kamata, urbanističko planiranje, racionalizaciju bolnica, književne nagrade i snimanje filmova, televizijski program i uređivanje vijesti. Vole biti suci pojmova nacionalni interes, domoljublje i geopolitika i vole na tome potvrditi svoj autoritet.
Aerodrom u Smolensku je pretežno vojni, tehnološki zastario, a bila je gusta magla. Prijedlog kontrolnog tornja je bio da se sleti drugdje. Predsjednik je inzistirao na preuzimanju rizika. Pilot je bio kopilot na ranijem letu s predsjednikom, svjestan što znači suprotstaviti mu se. Poslušao je zapovijed i sletio u maglu. Zrakoplov se razbio. Poginuli su svi putnici
Naravno da se teško suzdržati komentara. Novinari nekad pitaju trivijalne stvari, traže mišljenje o svemu i svačemu, zadiru u privatni život i vrijednosti. Oni imaju pravo na takva pitanja, nekad neugodna i diletantska, a dužnosnici imaju obavezu na njih pristojno odgovoriti.
Pravilo je: Ne spuštati se ispod razine. Ne sudjelovati u žiriju za izbor ljepotica, dodjeljivanju nagrada za roman godine, djelatnika mjeseca.
Naravno da se teško suzdržati od komentara o tome kuda će ići cesta i koridor, kako će se graditi most i gdje će biti bolnica. Uostalom, politika i jest nastojanje da se vidi interes cjeline i preko pojedinačnih interesa, znanja i planova.
Politika pažljivo mora procijeniti što je, s gledišta cjeline i trenutka, dobro i izvedivo; dobro ne s gledišta uvjerljivosti ciljeva, već misleći o provedbi, izvedivo ako se uzme u obzir vrijednost ciljeva i veličina troška.
No kao u svakoj ljudskoj djelatnosti važno je zadržati mjeru: suditi razumno, ne miješati s u poslove koji prelaze znanja zdravog razuma. Nije se lako ni stručnjacima zadržati na čvrstoj zemlji svog specijalnog, znanja, a kamoli političarima koji su stručnjaci za sve i zagovornici posebnih interesa.
U razdoblju prije izbora političari podivljaju.
Predstavljaju se kao stručnjaci za zdravstvo, odgovaraju na pitanja o reformama uprave i decentralizacije, komentiraju kurikularnu reformu iako je nisu čitali, govore o globalizaciji iako znaju samo briškulu.
Vole ideološke stigme. Moderno je stigmatizirati nekoga jer je komunjara, udbaš ili ljevičar. Takva etiketiranja inflacijom optužbi gube vrijednost.
Predsjednica govori da se ometaju njeni napori da očisti diplomaciju od nedomoljubnih kadrova i kaže da je smetaju već godinu dana. Tko? Orešković ili Plenković? Onda se izvlači da se ne razlikuje bit od forme. Premda mi nije razjasnila što je to bit – osim njenog zadovoljstva vlastitim radom
Osjećaj lakoće odlučivanja je to veći što je moć veća. Oko moćnih ljudi pletu se gomile ulizica koji žele postati uhljebi i uhljeba koji žele biti moćnici. Na svakoj razini je tako, moć je poput šalice meda koji privlači ose, muhe i druge ljubitelje slatkih stvari u kakvom god obliku bile. Zato u odrazu slike bahatih vlastohlepaca postoje odrazi stotina savitljivih podanika bez kičme i integriteta.
Pouka ove priče je poruka predsjednicima. Ne igrajte se pilota. Vas ne ograničava samo Ustav već vaše znanje. Ne igrajte se lošeg đaka koji gomilom riječi, ulizivanjem i izmišljanjem nebitnih stvari, frazama i demagogijom prikriva svoje neznanje.
I to može završiti loše. Zaluditi neuku publiku trikovima političke magije prikrivajući bit stvari tiradama o domoljublju, rodoljublju i čovjekoljublju, izdaji nacionalnih interesa ne može završiti dobro.
I ne radi se tu o eventualnoj šteti koja može nastupiti, već stvarnoj šteti, neiskrenosti i kvarenju zadnjih tragova morala.
U tome sada prednjači Predsjednica. Kompenzirajući loš dojam o putu u Ameriku, trudi se biti prisutna u vijestima. Nije važno o čemu se radi, već samo je li vijest pozitivna: riješi se problem zagađenja, pohvaljeni su pitomci, seli se Ured u Split, Varaždin ili Visoku ulicu.
Predsjednica govori da se ometaju njeni napori da očisti diplomaciju od nedomoljubnih kadrova i kaže da je smetaju već godinu dana. Tko? Orešković ili Plenković?
Onda se izvlači da se ne razlikuje bit od forme. Premda mi nije razjasnila što je to bit – osim njenog zadovoljstva vlastitim radom, ipak ostaje pitanje je li sve ipak urota nenarodne Vlade. Još će se pilot i kopilot sa dva zagrebačka brda ljubomorno boriti za upravljačku palicu.
Doktori, ne dajte da nas diletantski moćnici liječe, ekonomisti, ne puštajte da bez glasa prođe vječito novo zaduženje ili pripisivanje zasluga za ekonomski rast. Pravnici, ne šutite kad Predsjednica krši Ustav, suci, ne žmirite kad odvjetnici zavlače suđenja (uskrata punomoći ne znači da prestaje obveza zastupanja stranke dok traži novog)
Uvodna priča ima pouku i za pilote. Opasno je prepustiti pilotsku palicu premijeru ili predsjedniku, jer će pilot stradati prvi. To vrijedi i u svim mutacijama uvodne priče.
Doktori, ne dajte da nas diletantski moćnici liječe, ekonomisti, ne puštajte da bez glasa prođe vječito novo zaduženje ili pripisivanje zasluga za ekonomski rast. Pravnici, ne šutite kad Predsjednica krši Ustav, suci, ne žmirite kad odvjetnici zavlače suđenja (uskrata punomoći ne znači da prestaje obveza zastupanja stranke dok traži novog).
Jednostavno, svatko tko odgovorno radi svoj posao kriv je pred strukom i savjesti ako šuti kad zna i treba to reći. Nije dosta opravdati se strahom.
Ne mogu ne primijetiti da se broj diletanata i idiota (ne vrijeđam nikoga tko se u ovom ne prepoznaje) u politici ubrzano povećava, da grozničavo grabe pilotske palice i kormila. Pitam se ima li pilota u avionu. Na vlasti su kopiloti.
Čekaju svoj red za slijetanje.
autograf
