Evolucija se vodi jednostavnim, genijalnim principom u osnovnom postulatu – preživljavanju najsposobnijih. Radi se o tome da se živa bića međusobno privlače i reproduciraju prema formi – a ne suštini – koja ih privlači. Drugim riječima, jebeš ono što te na prvi pogled uzbudi (čovjek je u svojoj osnovi promiskuitetno biće), potom brineš o potomstvu, a još kasnije vidiš da nisi samo jeb'o već se i zajeb'o (oko trećina brakova se raskida!). Istina kasno, mnogima nikad ne dolazi odozdo do mozga. Ženama se nemam što ispričavati, jer – uostalom – one hoće isto što i mi. Sasvim dovoljno za „ispriku“, ako je baš zahtijevaju. Evolucija nikako nije pravocrtna, a povijest - kojom navodno upravljamo mi - također. Dovoljno je podsjetiti kako nakon napredne starogrčke filozofije, slijedi „mračni srednji vijek“ kršćana, koji su se odrekli duhovnog naslijeđa, ali ne i ratova koje su nastavili voditi. Pragmatizam, izražen robovanjem vlastitoj koristi naspram istine, morala, etike i činjenica, glavni je voditelj socijalne evolucije ljudskog roda, kojoj se gomila predaje bez propitivanja i kajanja, a htjeli ne htjeli - snagom (pri)sile većine - moraju je slijediti i njihovi učitelji morala, etike i ljudskosti. Snaga (ne isključivo fizička, ali uglavnom uz njenu podršku) caruje, um suze roni. Što se pragmatizma tiče, toj vodećoj kapitalističkoj (američkoj) mudroliji - krajnjom ignorancijom morala i etike - izraženoj izrekom "Ne možeš li ih pobijediti, pridruži im se" - bi li se Amerikanci pridružili Hitleru da ih je ovaj pobijedio? Hrvati ponajbolje pokazuju svojom pasivnošću (pragmatizmom?), da bi baš tako napravili. Jer se sami pridružuju najgorem ološu u gradnji svoje države, istovremeno se glupavo snebivajući zašto ona propada. Uostalom, nisu li se i Nijemci, Japanci ili Rusi – pragamtično pridružili pobjednicima nad sobom, apsolutno ne propitujući njihove etičke temelje. Naprosto prihvaćajući diktat jačega, što ponekad – ne i uvijek - urodi i dobrim plodom. Dok su zemlje nastale raspadom bivše države, a napose Hrvatska, popljačkane od pripadnika vlastitih „elita“ više no ikada u povijesti, podržane fašističkim gubitnicima svjetskog rata, crkvom kojoj robuju nerazvijeni umovi i vlastitim egoizmom (nacionalizam nije nego subjektivni egoizam proširen do razine gomile koje se osjećamo pripadnici, a šovinizam prevlast želje da „susjedu krepa krava“) koji je zalud očekivao da će uspjeti što prigrabiti u otimačini, uz suparništvo vještijih mahera – nakon nekoliko desetljeća, kad se popljačkano sve više „zakonski“ utvrđuje, istina počinje difundirati i do mozgova malobrojnih „privatiziranih“ i „koncesionarih“ koji su još sposobni razmišljati.
Država se gradi od povijesnog i etičkog temelja. Ako narod nije sposoban - a to je "conditio sine qua non" - odlučiti između fašizma i antifašizma, postaviti u ispravnu povijesnu i etički perspektivu njihov međuodnos ugradivši ga u solidni ideološki temelj države, onda nije sposoban odlučiti ni o sistemu u kojem živi i koji mu nameće sporazume na korist onih u čije ime djeluje. Etika, koja se često definira kao teorija morala, od njega je mnogo općenitija. „Moral se, dakle, s vremenom mijenja i svojim smislenim opsegom i sadržajem, kao i usmjerenošću i određenim značenjem i ulogom što je igra u životu zajednice, društva ili kolektiva u odnosu na druge oblike svijesti. On je različit u različitim historijskim razdobljima, u skladu s potrebama i interesima specifičnog načina života.“, (Milan Kangrga, „Etika“). Previše bi bilo tražiti od većine neosviještenih, da učine misaoni napor kojim bi prevazišli svoje vlastite trenutačne interese, dok ih promjena istih ne prisili i na promjenu shvaćanja. Daklem bismo, ne zanovijetajući previše u odnosu na većinu impregniranu određenim povijesnim okolnostima, možda prije trebali govoriti o moralu nego etici, ali ćemo mi te termine ipak koristiti kao sinonime, značenje kojih treba iščitavati iz konteksta. Erich Fromm u knjigi „Čovjek za sebe“, reći će:
„Pod terminom 'univerzalna' etika podrazumijevam norme ponašanja kojima je cilj rast i razvitak čovjeka, a pod 'socijalno imanentnom' podrazumijevam takve kakve su potrebne za funkcioniranje i opstanak specifične vrste društva i ljudi koji u njemu žive… Nužno je za opstanak svakog društva da se njegovi članovi podvrgavaju pravilima koja su bitna za njegova poseban način proizvodnje i način života, Grupa mora težiti da uobliči karakternu strukturu svojih članova na takav način da oni žele činiti ono što moraju pod postojećim prilikama… Kvalitete koje visoko kotiraju u djelovanju jednog posebnog društva postaju dio njegova etičkog sistema. Svako društvo ima vitalni interes u tome da se njegova pravila i 'vrline' slijede, jer njegov opstanak ovisi o tome.“
Pojednostavljeno rečeno, elite „dresurom“ postižu da članovi društva žele činiti ono što moraju činiti, pa oni to nesvijesno prihvaćaju kao izraz svoje slobodne volje. To je pragmatizam preživljavanja! Zar je onda čudno što je tako teško revolucionarno promijeniti strukture društava, kad se tome ne samo elite (iz razumljivih razloga) protive, već - uvjerivši ih da im je dobro - to čine i oni koje iskorištavaju. Uvjereni da žive u najboljem od sviju svjetova! Iz latentnog sukoba koji tinja između svijesnijih i inertnijih članova zajednice (pritom ne mislim na elitu) – koji se „osvješćuju“ tek kad ih lično pogodi isto što je već i druge pored njih – rađaju se etički najdramatičnije situacije, u vidu nerazumijevanja, raskida prijateljstava, potkazivanja, izdaja,… Jesmo li svijesni kakvim nas glupostima i kvazidilemama sistem involvira (arbitraža, fašizam ili antifašizam, preimenovanje ulica, abortusi, demografska obnova, definicija braka, gay parade, umjetna oplodnja, saborska cirkusiranja,…), a elite u relativnoj tišini, bez pretjeranih protesta, ostvaruju svoje ciljeve (1, 2) dok se ljudi iseljavaju ili kopaju po kontejnerima.
Primjerice, pogledajmo institut nacionalizacije. U osnovi, nakon osamostaljenja Hrvatske – sasvim svejedno kojim to imenom nazivali – izvršena je nacionalizacija društvenog vlasništva (podržavljenje), da bi se u nastavku to pretvorilo u novu privatizaciju. Dok su partizani (komunisti) izveli nacionalizaciju privatnog vlasništva (strani, privatni kapital je u industriji i rudarstvu učestvovao sa oko 50%), današnje elite prepuštaju cijeli narod u ruke besramnih privatnika (bez stranih investicija i evropskih fondova kao da domaći ne mogu baš ništa samostalno napraviti). Postupak je znan i najsuvremnijim kapitalističkim zemljama:
„U raznim su zemljama zabilježeni i različiti oblici nacionalizacije, osobito prema načinu preuzimanja nacionalizirane imovine od strane države. Najzanimljiviji primjer svakako predstavlja Francuska u kojoj su uz naknadu u državno vlasništvo nakon Drugoga svjetskog rata prešli ugljenokopi, elektrane, osiguravajući zavodi, a od tri zrakoplovna poduzeća stvoreno je jedno s državom kao većinskim vlasnikom. Sudbinu navedenih dijelio je i Louis Renault, samo kada je riječ o oduzimanju imovine, no ne i naknade za imovinu zbog, kako je odredio francuski sud, suradnje s okupatorom. Mjere nacionalizacije također su poduzele Velika Britanija, SR Njemačka, Austrija, Švedska i Norveška. Nacionalizaciju stranih privrednih poduzeća i prirodnih bogatstava u pravilu je vodila vlada netom oslobođena stege kolonijalizma u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Vlade tih zemalja primjenu mjere nacionalizacije branile su tvrdnjom kako je “nacionalizacija stranih poduzeća jedno od sredstava pomoću kojih se vrši emancipacija od dominacije stranog kapitala i stvaraju uvjeti za izgradnju nacionale industrije i privrede uopće.”, (T.Anić, „Normativni okvir podržavljenja imovine u Hrvatskoj/Jugoslaviji 1944.-1946.“)
Mate Kapović kaže:
„Kako a priori odbijanje bilo kakve nacionalizacije (a nacionalizacije su ključnih poduzeća i industrije, podsjetimo, bile dio čak i ekonomskih programa klasične socijaldemokracije, npr. britanskih laburista ili francuskih socijalista) čak i na načelnoj razini može biti išta drugo doli prihvaćanje upravo tuđmanističke politike ko je jamio, jamio? Kakva bi to bila ljevica koja prihvaća da je ono što je pokradeno u pretvorbi i privatizaciji i zauvijek izgubljeno? Ako su prokapitalističke snage vršile „povrat imovine“ nakon 45 i više godina od nacionalizacije/socijalizacije, zašto se mi moramo pomiriti s idejom da je sve izgubljeno samo 26 ili manje godinâ od privatizacije? Ideja nekakve „lijeve“ politike koja bi se borila protiv nacionalizma, ali ne bi dirala ono što je jamljeno je veća utopija od socijalizma. Nacionalizam i fetišizacija „samostalnosti“ (koja zapravo ne postoji, s obzirom da se Hrvatskom upravlja iz Washingtona, Bruxellesa i stranih korporacija) je jedino što je razvlaštenim samoupravljačima ostalo kao „utjeha“ (iako je, paradoksalno, ljevica jedina koja im zapravo može donijeti koliku-toliku realnu neovisnost) – kako će odustati od nje ako im i ljevica govori da je čuvena Rojsova maksima vječna i nedodirljiva? Što će im uopće takva ljevica?“
Britanski su Laburisti u predizbornom programu (mada su dobili manje glasova od Konzervativaca, većina ih smatra izbornim pobjednicima, s obzirom da su spriječili istima dobijanje apsolutne većine u pralamentu) istakli potrebu nacionalizacije 13 važnih industrijskih sektora, a u devet od njih podržali su ih građani! Dakako da je važno voditi računa kako „cilj ne posvećuje sredstva“, mada način dostizanja ne utječe na njegove intrinsične karakteristike. O čemu poslijeratni komunisti nisu vodili previše računa, no – jesu li o tome brinuli republički „očevi zločina“, nasuprot Markovićevih humanijih nastojanja uvođenja sustava u kojem živimo? Odabrali su u ostvarenju svojih ciljeva desetine tisuća mrtvih, za kojima potom licemjerno cmizdre – zna se tko „žalosnicama“, a tko „sretnicama“ rad koristi koje su im donijeli. S druge strane, ode koje se pjevaju privatizaciji, kako državno (društveno) vlasništvo bespogovorno nikad nije tako efikasno kao privatno, padaju u vodu čim se krupni kapital nađe u neprilici – odjednom zahtijeva intervenciju države (cijelog društva), koje se do tada gnušalo. Time apriori priznajući relativnost sasvim potisnute vrline – odgovornosti prema vlastitoj imovini, daklem i prema ljudima koje upotrebljava u njenom korišćenju. Imovina meni, odgovornost za nju vama – reklo bi se. U Hrvatskoj je najsvježiji primjer „Agrokor“, stvoren što direktnim, što indirektnim pljačkaškim metodama (zakonskim i kreditnim podilaženjima neodgovornom, megalomanskom vlasniku), da bi od „svojih ustiju oteto“ građani sad još morali sanirati vlastitim novcima pod izuzetno sumnjivim okolnostima (kao što su to, primjerice, učinili sa propalim podržavljenim bankama, pa ih potom budzašto prepustili stranom kapitalu). Čak se i zakon donosi zbog spasavanja privatne firme, s opravdanjem „brige za zaposlene“. Zašto bismo svi brinuli za zaposlene, a ne vlasnik koji je cijelo vrijeme vrlo dobro brinuo o sebi, ali ne i o njima - paradoks je sistema koji on ni ne pokušava objasniti. Primjerice, „1991. godine Jugoslavija je bila 24. u svijetu što se BDP-a tiče. Bosna i Hercegovina je danas 112. i situacija se pogoršava. Hrvatska je 76, mada ju je “Blumberg” nedavno stavio na listu deset najgorih na svijetu. Makedonija je 130. Crna Gora je 149. Slovenija je 81. Srbija je 87. i čini se da je stabilnija od svih ostalih.“, (noviji podaci ovdje).
Država se gradi od povijesnog i etičkog temelja. Ako narod nije sposoban - a to je "conditio sine qua non" - odlučiti između fašizma i antifašizma, postaviti u ispravnu povijesnu i etički perspektivu njihov međuodnos ugradivši ga u solidni ideološki temelj države, onda nije sposoban odlučiti ni o sistemu u kojem živi i koji mu nameće sporazume na korist onih u čije ime djeluje. Etika, koja se često definira kao teorija morala, od njega je mnogo općenitija. „Moral se, dakle, s vremenom mijenja i svojim smislenim opsegom i sadržajem, kao i usmjerenošću i određenim značenjem i ulogom što je igra u životu zajednice, društva ili kolektiva u odnosu na druge oblike svijesti. On je različit u različitim historijskim razdobljima, u skladu s potrebama i interesima specifičnog načina života.“, (Milan Kangrga, „Etika“). Previše bi bilo tražiti od većine neosviještenih, da učine misaoni napor kojim bi prevazišli svoje vlastite trenutačne interese, dok ih promjena istih ne prisili i na promjenu shvaćanja. Daklem bismo, ne zanovijetajući previše u odnosu na većinu impregniranu određenim povijesnim okolnostima, možda prije trebali govoriti o moralu nego etici, ali ćemo mi te termine ipak koristiti kao sinonime, značenje kojih treba iščitavati iz konteksta. Erich Fromm u knjigi „Čovjek za sebe“, reći će:
„Pod terminom 'univerzalna' etika podrazumijevam norme ponašanja kojima je cilj rast i razvitak čovjeka, a pod 'socijalno imanentnom' podrazumijevam takve kakve su potrebne za funkcioniranje i opstanak specifične vrste društva i ljudi koji u njemu žive… Nužno je za opstanak svakog društva da se njegovi članovi podvrgavaju pravilima koja su bitna za njegova poseban način proizvodnje i način života, Grupa mora težiti da uobliči karakternu strukturu svojih članova na takav način da oni žele činiti ono što moraju pod postojećim prilikama… Kvalitete koje visoko kotiraju u djelovanju jednog posebnog društva postaju dio njegova etičkog sistema. Svako društvo ima vitalni interes u tome da se njegova pravila i 'vrline' slijede, jer njegov opstanak ovisi o tome.“
Pojednostavljeno rečeno, elite „dresurom“ postižu da članovi društva žele činiti ono što moraju činiti, pa oni to nesvijesno prihvaćaju kao izraz svoje slobodne volje. To je pragmatizam preživljavanja! Zar je onda čudno što je tako teško revolucionarno promijeniti strukture društava, kad se tome ne samo elite (iz razumljivih razloga) protive, već - uvjerivši ih da im je dobro - to čine i oni koje iskorištavaju. Uvjereni da žive u najboljem od sviju svjetova! Iz latentnog sukoba koji tinja između svijesnijih i inertnijih članova zajednice (pritom ne mislim na elitu) – koji se „osvješćuju“ tek kad ih lično pogodi isto što je već i druge pored njih – rađaju se etički najdramatičnije situacije, u vidu nerazumijevanja, raskida prijateljstava, potkazivanja, izdaja,… Jesmo li svijesni kakvim nas glupostima i kvazidilemama sistem involvira (arbitraža, fašizam ili antifašizam, preimenovanje ulica, abortusi, demografska obnova, definicija braka, gay parade, umjetna oplodnja, saborska cirkusiranja,…), a elite u relativnoj tišini, bez pretjeranih protesta, ostvaruju svoje ciljeve (1, 2) dok se ljudi iseljavaju ili kopaju po kontejnerima.
Primjerice, pogledajmo institut nacionalizacije. U osnovi, nakon osamostaljenja Hrvatske – sasvim svejedno kojim to imenom nazivali – izvršena je nacionalizacija društvenog vlasništva (podržavljenje), da bi se u nastavku to pretvorilo u novu privatizaciju. Dok su partizani (komunisti) izveli nacionalizaciju privatnog vlasništva (strani, privatni kapital je u industriji i rudarstvu učestvovao sa oko 50%), današnje elite prepuštaju cijeli narod u ruke besramnih privatnika (bez stranih investicija i evropskih fondova kao da domaći ne mogu baš ništa samostalno napraviti). Postupak je znan i najsuvremnijim kapitalističkim zemljama:
„U raznim su zemljama zabilježeni i različiti oblici nacionalizacije, osobito prema načinu preuzimanja nacionalizirane imovine od strane države. Najzanimljiviji primjer svakako predstavlja Francuska u kojoj su uz naknadu u državno vlasništvo nakon Drugoga svjetskog rata prešli ugljenokopi, elektrane, osiguravajući zavodi, a od tri zrakoplovna poduzeća stvoreno je jedno s državom kao većinskim vlasnikom. Sudbinu navedenih dijelio je i Louis Renault, samo kada je riječ o oduzimanju imovine, no ne i naknade za imovinu zbog, kako je odredio francuski sud, suradnje s okupatorom. Mjere nacionalizacije također su poduzele Velika Britanija, SR Njemačka, Austrija, Švedska i Norveška. Nacionalizaciju stranih privrednih poduzeća i prirodnih bogatstava u pravilu je vodila vlada netom oslobođena stege kolonijalizma u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Vlade tih zemalja primjenu mjere nacionalizacije branile su tvrdnjom kako je “nacionalizacija stranih poduzeća jedno od sredstava pomoću kojih se vrši emancipacija od dominacije stranog kapitala i stvaraju uvjeti za izgradnju nacionale industrije i privrede uopće.”, (T.Anić, „Normativni okvir podržavljenja imovine u Hrvatskoj/Jugoslaviji 1944.-1946.“)
Mate Kapović kaže:
„Kako a priori odbijanje bilo kakve nacionalizacije (a nacionalizacije su ključnih poduzeća i industrije, podsjetimo, bile dio čak i ekonomskih programa klasične socijaldemokracije, npr. britanskih laburista ili francuskih socijalista) čak i na načelnoj razini može biti išta drugo doli prihvaćanje upravo tuđmanističke politike ko je jamio, jamio? Kakva bi to bila ljevica koja prihvaća da je ono što je pokradeno u pretvorbi i privatizaciji i zauvijek izgubljeno? Ako su prokapitalističke snage vršile „povrat imovine“ nakon 45 i više godina od nacionalizacije/socijalizacije, zašto se mi moramo pomiriti s idejom da je sve izgubljeno samo 26 ili manje godinâ od privatizacije? Ideja nekakve „lijeve“ politike koja bi se borila protiv nacionalizma, ali ne bi dirala ono što je jamljeno je veća utopija od socijalizma. Nacionalizam i fetišizacija „samostalnosti“ (koja zapravo ne postoji, s obzirom da se Hrvatskom upravlja iz Washingtona, Bruxellesa i stranih korporacija) je jedino što je razvlaštenim samoupravljačima ostalo kao „utjeha“ (iako je, paradoksalno, ljevica jedina koja im zapravo može donijeti koliku-toliku realnu neovisnost) – kako će odustati od nje ako im i ljevica govori da je čuvena Rojsova maksima vječna i nedodirljiva? Što će im uopće takva ljevica?“
Britanski su Laburisti u predizbornom programu (mada su dobili manje glasova od Konzervativaca, većina ih smatra izbornim pobjednicima, s obzirom da su spriječili istima dobijanje apsolutne većine u pralamentu) istakli potrebu nacionalizacije 13 važnih industrijskih sektora, a u devet od njih podržali su ih građani! Dakako da je važno voditi računa kako „cilj ne posvećuje sredstva“, mada način dostizanja ne utječe na njegove intrinsične karakteristike. O čemu poslijeratni komunisti nisu vodili previše računa, no – jesu li o tome brinuli republički „očevi zločina“, nasuprot Markovićevih humanijih nastojanja uvođenja sustava u kojem živimo? Odabrali su u ostvarenju svojih ciljeva desetine tisuća mrtvih, za kojima potom licemjerno cmizdre – zna se tko „žalosnicama“, a tko „sretnicama“ rad koristi koje su im donijeli. S druge strane, ode koje se pjevaju privatizaciji, kako državno (društveno) vlasništvo bespogovorno nikad nije tako efikasno kao privatno, padaju u vodu čim se krupni kapital nađe u neprilici – odjednom zahtijeva intervenciju države (cijelog društva), koje se do tada gnušalo. Time apriori priznajući relativnost sasvim potisnute vrline – odgovornosti prema vlastitoj imovini, daklem i prema ljudima koje upotrebljava u njenom korišćenju. Imovina meni, odgovornost za nju vama – reklo bi se. U Hrvatskoj je najsvježiji primjer „Agrokor“, stvoren što direktnim, što indirektnim pljačkaškim metodama (zakonskim i kreditnim podilaženjima neodgovornom, megalomanskom vlasniku), da bi od „svojih ustiju oteto“ građani sad još morali sanirati vlastitim novcima pod izuzetno sumnjivim okolnostima (kao što su to, primjerice, učinili sa propalim podržavljenim bankama, pa ih potom budzašto prepustili stranom kapitalu). Čak se i zakon donosi zbog spasavanja privatne firme, s opravdanjem „brige za zaposlene“. Zašto bismo svi brinuli za zaposlene, a ne vlasnik koji je cijelo vrijeme vrlo dobro brinuo o sebi, ali ne i o njima - paradoks je sistema koji on ni ne pokušava objasniti. Primjerice, „1991. godine Jugoslavija je bila 24. u svijetu što se BDP-a tiče. Bosna i Hercegovina je danas 112. i situacija se pogoršava. Hrvatska je 76, mada ju je “Blumberg” nedavno stavio na listu deset najgorih na svijetu. Makedonija je 130. Crna Gora je 149. Slovenija je 81. Srbija je 87. i čini se da je stabilnija od svih ostalih.“, (noviji podaci ovdje).
