Dvije godine nakon što se, ogorčen osuđujućom presudom, ubio u haškoj sudnici, Slobodan Praljak uglavnom je potisnut iz kolektivne memorije da se Hrvati ne bi morali suočiti s istinom o ratovanju u Bosni i Hercegovini i s time kako se moglo postati generalom i vojskovođom u Tuđmanovoj Hrvatskoj
U selu Turčinovićima kod Širokog Brijega pojavio se, prije mjesec dana, ‘mural’ s likovima Slobodana Praljka i Blage Zadre. Ono što lokalni mediji zovu muralom ustvari su nacrtani portreti Praljka i Zadre na vanjskim zidovima neobične omanje građevine usred hercegovačkog krša, makije i ničega. Na jednom dijelu fasade betonskog objekta nejasne namjene – najviše sliči trafostanici – uz Praljkov portret stoje njegove zadnje riječi izgovorene 29. studenoga 2017. u sudnici Haškog suda, nakon što mu je žalbeno vijeće potvrdilo osudu na dvadeset godina zatvora zbog učešća u udruženom zločinačkom pothvatu protiv Bošnjaka i BiH te zapovjedne odgovornosti za konkretne ratne zločine: ‘Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!’ Poslije tih riječi, kao što je poznato, ispio je cijanid iz prokrijumčarene bočice i ubrzo preminuo. Ovdje ćemo ostaviti po strani skarednost združivanja Praljka i Zadre na istom ‘muralu’ ili u bilo kakvom zajedničkom kontekstu: to samo svjedoči o moralnoj izgubljenosti autora te likovne intervencije. Elem, zid u Turčinovićima jedini je, ili jedan od vrlo rijetkih, javnih i fizički nešto trajnijih spomena na generala Praljka u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Prije dvije godine mogao se steći dojam da neće biti tako: u Hrvatskom saboru za nj se odšutjela jedna minuta, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović i Vlada oprostili su se od njega biranim riječima, upriličena je velika komemoracija u ‘Lisinskom’, tugovala je šokirana nacija, paljene su svijeće po trgovima, ispisivani dirljivi nekrolozi ispunjeni neistinama i parolama. Paljene su svijeće i prije godinu dana, na prvu obljetnicu smrti, bit će nešto svijeća i patetičnih sjećanja po Hrvatskoj i Hercegovini i ovih dana, ali Praljkova slava i herojski status sveli su se na mjeru onog zida u Turčinovićima i na akcije nacionalekshibicionista. Brzo je propala čak i agresivno najavljivana monodrama Božidara Alića po tekstu Slobodana Prosperova Novaka – ‘Ja, Slobodan Praljak’.
Ono što se s Praljkom događalo od jeseni 1992. do jeseni 1993. potpuno je pomračenje uma kako kod Tuđmana i Šuška, koji se nisu znali oduprijeti njegovom navaljivanju da ga se pošalje u rat protiv Armije BiH, tako i kod Praljka koji je povjerovao da je zaista general
Uz ogradu da može biti da nam je promaklo nešto što ipak ne utječe bitno na krajnju ocjenu, u protekle dvije godine Hrvati su Praljka sasvim potisnuli u zaborav: ni jedne ozbiljnije i dublje knjige, ni jednog dokumentarnog i igranog filma, ni jednog suvislog znanstvenog rada, premda je Praljak vrlo zahvalna tema za istraživače raznih specijalnosti, gotovo ni jednog opsežnijeg i sveobuhvatnijeg novinarskog teksta… Dosad vjerojatno najbolji prikaz Praljkove biografije i ratne uloge dali su Zoran Solomun i Jerko Bakotin u gotovo jednosatnom radiodokumentarcu emitiranom na njemačkom jeziku na javnoj stanici WDR. Hrvati su prešutno odlučili zatajiti Praljka kao što se po provincijskim i malograđanskim kućama taje mentalno oboljeli članovi obitelji. Ne taje ga samo od komšiluka i od svijeta, nego ponajprije od samih sebe, e da se ne bi morali suočavati em s neuspješnom i u Haagu drastično osuđenom vojnom intervencijom protiv Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, em s potpuno nevjerojatnom činjenicom da je do čina aktivnog general-pukovnika i zapovjednika glavnog stožera jedne vojske – Hrvatskog vijeća obrane koje je brojalo oko 50 tisuća vojnika – dogurao čovjek bez ijednog dana bilo kakvog vojnog obrazovanja, uključujući i to da je bio ocijenjen nesposobnim za služenje vojnog roka u JNA, što mnogo govori o Praljku, ali i o odnosu Zagreba, to jest Franje Tuđmana i Gojka Šuška prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
A da je pameti, život i smrt Slobodana Praljka mogli bi ovoj naciji poslužiti da počne realnije i objektivnije doživljavati samu sebe, da sa zrnom soli počne sagledavati svojih posljednjih osamdeset godina, naročito razdoblje od 1990. do 1995., da shvati u kojoj je mjeri vođenje rata za nezavisnost bilo prožeto improvizacijom i šarlatanstvom te do koje su mjere osobni kompleksi i snažna volja za isticanjem utjecali na krupne odluke i na konkretne ljudske živote. Praljkova priča, naravno, ne objašnjava sve i ne daje odgovore na sva pitanja, ali itekako može pomoći da se osvijetli jedan od modela ljudske transformacije u vrijeme kad su propali socijalizam i Jugoslavija i kad su savezne republike postajale samostalnim državama, model koji je imao viđene predstavnike među svim ovdašnjim narodima i koji je nanio veliku količinu zla. Riječ je o modelu to bezglavije i bezobzirnije potrebe za nacionalističkim dokazivanjem što je bila veća privilegiranost unutar upravo zbrisanog poretka. Slučaj Slobodana Praljka izuzetan je i poučan po tome što pokazuje dokle je ljudsko biće spremno otići u iracionalnost i destrukciju pod utjecajem egocentričnosti i koliko može biti društveno opasna volja za pripadanjem, želja da se bude prihvaćen bez obzira na cijenu.
Kad je počeo rat, Praljak je imao četrdeset i šest godina, i s obzirom na to da je bio nesposoban za služenje JNA, ali ne samo zbog toga, sigurno je da ne bi dobio mobilizacijski poziv. Politički je, međutim, već bio uspio promašiti odmetnuvši se od Franje Tuđmana i HDZ-a, pa je rat bio jedini način da se upiše među pravovjerne i zaštićene, među one kojima će sve biti dopušteno. Rat i zato što je ondje imao odličnu vezu – ministra obrane Šuška, svog kolegu iz širokobriješke gimnazije. Rat i zato što se u četrdeset i šestoj osjećao nerealiziranim, s nikad težim teretom očeve biografije na leđima. Mirko Praljak, pripadnik Narodnooslobodilačke vojske tokom Drugog svjetskog rata, poslije svibnja 1945. godine bio je jedan od glavnih predvodnika Ozninih potraga za skrivenim ustaškim grupama po zabitima zapadne Hercegovine. Premda je umirovljen ranih šezdesetih godina, otprilike kad se mladi Slobodan spremao na studij u Zagreb, glas o okrutnosti i osvetničkoj ostrašćenosti Mirka Praljka nastavio je živjeti u tom kraju još desetljećima poslije. Njegov sin toga je bio svjestan, ali nikad nije smogao hrabrosti i pameti da se s time nosi na zreo i pošten način. ‘Moj je otac radio za službu, a također je kao mlad penzioniran 1962. – 1963. Bio je vrlo pravedan čovjek’, rekao je general Praljak u svjedočenju na Haškom sudu.
Posljedice Praljkovog jednogodišnjeg komandovanja HVO-om, i neformalnog i formalnog, bile su strašne. Zločini i logori za Bošnjake, izgubljene bitke i velike žrtve, masovno dezerterstvo i demotiviranost vojnika, ubojstva, razbojništva, pljačke…
Umjesto suočavanja i distance prema očevim poslovima, Praljak je odabrao ratno iskupljivanje očevih poratnih grijeha. Da je ostao običan vojnik, kao što je bio u Sunji u jesen 1991., možda je moglo ispasti i simpatično, no njemu je trebala moć i vlast, trebalo mu je da se vidi da je njegovo prebacivanje na pravu stranu dobilo pečat s najvišeg mjesta, da su izravnani računi njegove obitelji s hrvatstvom. Moglo bi se prijeći i preko toga što je nagrađen generalskim činom poslije svega šest-sedam mjeseci u uniformi, ali da je pritom ostao u nekoj zagrebačkoj kancelariji i da je svoju režimsku važnost demonstrirao isključivo po zagrebačkim šankovima i restoranima. No ono što se s Praljkom događalo od jeseni 1992. do jeseni 1993. potpuno je pomračenje uma kako kod Tuđmana i Šuška, koji se nisu znali oduprijeti Praljkovom navaljivanju da ga se pošalje u rat protiv Armije BiH, e da bi se sin Mirka Praljka u zavičaju pojavio s generalskim oznakama, pištoljem za pojasom i tjelesnom stražom, tako i kod Praljka koji je povjerovao da je zaista general te da je za upravljanje najvećim vojnim formacijama i za vođenje ratnih operacija dovoljno imati nezdravu volju za domoljubnim dokazivanjem i Šuškovu preporuku. To, naravno, otkriva i kakav je bio karakter HVO-a i Herceg Bosne: nitko ondje nije se usudio ni primijetiti da je nelogično da glavnu riječ u vojsci vodi čovjek bez ikakvog vojnog znanja i obrazovanja, a uvjeren u svoju ratničku genijalnost i nezainteresiran za živote, uključujući i vlastiti. Od srpnja do studenoga 1993. takav čovjek bio je zapovjednik Glavnog stožera HVO-a. Ta jedinstvena situacija u povijesti modernog ratovanja nikome nije bila problematična, jer je politički poslušni Praljak bio produžena ruka Tuđmana i Šuška.
Posljedice Praljkovog jednogodišnjeg komandovanja HVO-om, i neformalnog i formalnog, bile su strašne. Zločini i logori za Bošnjake, izgubljene bitke i velike žrtve, masovno dezerterstvo i demotiviranost vojnika, ubojstva, razbojništva, pljačke, silovanja, ozbiljne kriminalne grupe pod firmom specijalnih jedinica, šverc, otmice… Dovoljno je samo pročitati opsežni izvještaj Ive Lučića, tada šefa SIS-a Herceg Bosne, a danas analitičara i povjesničara u Zagrebu, tadašnjem ravnatelju HIS-a Miroslavu Tuđmanu iz prosinca 1993. godine. Taj izvještaj o ratnom kriminalu i totalnoj anarhiji u samoproglašenoj Herceg-Bosni jedna je od najboljih ilustracija onoga što su Tuđman, Šušak i Praljak proizveli u Bosni i Hercegovini i među Hrvatima u BiH, s negativnim efektima koji se vide i danas, ili se danas vide najjasnije. Sad bi Lučić, usprkos dokumentima, vjerojatno rekao da nije sve bilo tako grozno ili barem da za taj kaos nisu bili krivi Tuđman, Šušak i Praljak, nego da se radilo o stjecaju okolnosti u kojem su, eto, neki izginuli ili ostali bez svega, dok su neki drugi postali generali i tajkuni. Bolje je, uostalom, o tome ne govoriti, zatajiti, skloniti pod tepih. Kao da ništa nije bilo.
Još trojica izdržavaju kazne
Od šestorice osuđenih čelnika Herceg-Bosne i HVO-a, još trojica izdržavaju zatvorske kazne. Jadranko Prlić, bivši predsjednik HVO-a i Vlade Herceg-Bosne, osuđen je na 25 godina i leži u zatvoru u Velikoj Britaniji. Bruno Stojić, bivši ministar obrane Herceg-Bosne, osuđen je na 20 godina i nalazi se u zatvoru u Austriji, dok Milivoj Petković, nekoć načelnik Glavnog stožera HVO-a, dvadesetogodišnju robiju još uvijek izdržava u Haagu. S obzirom na to da su se Haškom sudu predali 2004. godine, sva trojica će se relativno uskoro naći na slobodi jer imaju pravo na prijevremeni otpust nakon isteka dviju trećina kazne. Valentin Ćorić, zapovjednik Vojne policije HVO-a, i Berislav Pušić, upravitelj HVO-ovih zatočeničkih centara i šef komisije za razmjenu zarobljenika, odležali su svoje kazne
portalnovosti
U selu Turčinovićima kod Širokog Brijega pojavio se, prije mjesec dana, ‘mural’ s likovima Slobodana Praljka i Blage Zadre. Ono što lokalni mediji zovu muralom ustvari su nacrtani portreti Praljka i Zadre na vanjskim zidovima neobične omanje građevine usred hercegovačkog krša, makije i ničega. Na jednom dijelu fasade betonskog objekta nejasne namjene – najviše sliči trafostanici – uz Praljkov portret stoje njegove zadnje riječi izgovorene 29. studenoga 2017. u sudnici Haškog suda, nakon što mu je žalbeno vijeće potvrdilo osudu na dvadeset godina zatvora zbog učešća u udruženom zločinačkom pothvatu protiv Bošnjaka i BiH te zapovjedne odgovornosti za konkretne ratne zločine: ‘Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!’ Poslije tih riječi, kao što je poznato, ispio je cijanid iz prokrijumčarene bočice i ubrzo preminuo. Ovdje ćemo ostaviti po strani skarednost združivanja Praljka i Zadre na istom ‘muralu’ ili u bilo kakvom zajedničkom kontekstu: to samo svjedoči o moralnoj izgubljenosti autora te likovne intervencije. Elem, zid u Turčinovićima jedini je, ili jedan od vrlo rijetkih, javnih i fizički nešto trajnijih spomena na generala Praljka u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Prije dvije godine mogao se steći dojam da neće biti tako: u Hrvatskom saboru za nj se odšutjela jedna minuta, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović i Vlada oprostili su se od njega biranim riječima, upriličena je velika komemoracija u ‘Lisinskom’, tugovala je šokirana nacija, paljene su svijeće po trgovima, ispisivani dirljivi nekrolozi ispunjeni neistinama i parolama. Paljene su svijeće i prije godinu dana, na prvu obljetnicu smrti, bit će nešto svijeća i patetičnih sjećanja po Hrvatskoj i Hercegovini i ovih dana, ali Praljkova slava i herojski status sveli su se na mjeru onog zida u Turčinovićima i na akcije nacionalekshibicionista. Brzo je propala čak i agresivno najavljivana monodrama Božidara Alića po tekstu Slobodana Prosperova Novaka – ‘Ja, Slobodan Praljak’.
Ono što se s Praljkom događalo od jeseni 1992. do jeseni 1993. potpuno je pomračenje uma kako kod Tuđmana i Šuška, koji se nisu znali oduprijeti njegovom navaljivanju da ga se pošalje u rat protiv Armije BiH, tako i kod Praljka koji je povjerovao da je zaista general
Uz ogradu da može biti da nam je promaklo nešto što ipak ne utječe bitno na krajnju ocjenu, u protekle dvije godine Hrvati su Praljka sasvim potisnuli u zaborav: ni jedne ozbiljnije i dublje knjige, ni jednog dokumentarnog i igranog filma, ni jednog suvislog znanstvenog rada, premda je Praljak vrlo zahvalna tema za istraživače raznih specijalnosti, gotovo ni jednog opsežnijeg i sveobuhvatnijeg novinarskog teksta… Dosad vjerojatno najbolji prikaz Praljkove biografije i ratne uloge dali su Zoran Solomun i Jerko Bakotin u gotovo jednosatnom radiodokumentarcu emitiranom na njemačkom jeziku na javnoj stanici WDR. Hrvati su prešutno odlučili zatajiti Praljka kao što se po provincijskim i malograđanskim kućama taje mentalno oboljeli članovi obitelji. Ne taje ga samo od komšiluka i od svijeta, nego ponajprije od samih sebe, e da se ne bi morali suočavati em s neuspješnom i u Haagu drastično osuđenom vojnom intervencijom protiv Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, em s potpuno nevjerojatnom činjenicom da je do čina aktivnog general-pukovnika i zapovjednika glavnog stožera jedne vojske – Hrvatskog vijeća obrane koje je brojalo oko 50 tisuća vojnika – dogurao čovjek bez ijednog dana bilo kakvog vojnog obrazovanja, uključujući i to da je bio ocijenjen nesposobnim za služenje vojnog roka u JNA, što mnogo govori o Praljku, ali i o odnosu Zagreba, to jest Franje Tuđmana i Gojka Šuška prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
A da je pameti, život i smrt Slobodana Praljka mogli bi ovoj naciji poslužiti da počne realnije i objektivnije doživljavati samu sebe, da sa zrnom soli počne sagledavati svojih posljednjih osamdeset godina, naročito razdoblje od 1990. do 1995., da shvati u kojoj je mjeri vođenje rata za nezavisnost bilo prožeto improvizacijom i šarlatanstvom te do koje su mjere osobni kompleksi i snažna volja za isticanjem utjecali na krupne odluke i na konkretne ljudske živote. Praljkova priča, naravno, ne objašnjava sve i ne daje odgovore na sva pitanja, ali itekako može pomoći da se osvijetli jedan od modela ljudske transformacije u vrijeme kad su propali socijalizam i Jugoslavija i kad su savezne republike postajale samostalnim državama, model koji je imao viđene predstavnike među svim ovdašnjim narodima i koji je nanio veliku količinu zla. Riječ je o modelu to bezglavije i bezobzirnije potrebe za nacionalističkim dokazivanjem što je bila veća privilegiranost unutar upravo zbrisanog poretka. Slučaj Slobodana Praljka izuzetan je i poučan po tome što pokazuje dokle je ljudsko biće spremno otići u iracionalnost i destrukciju pod utjecajem egocentričnosti i koliko može biti društveno opasna volja za pripadanjem, želja da se bude prihvaćen bez obzira na cijenu.
Kad je počeo rat, Praljak je imao četrdeset i šest godina, i s obzirom na to da je bio nesposoban za služenje JNA, ali ne samo zbog toga, sigurno je da ne bi dobio mobilizacijski poziv. Politički je, međutim, već bio uspio promašiti odmetnuvši se od Franje Tuđmana i HDZ-a, pa je rat bio jedini način da se upiše među pravovjerne i zaštićene, među one kojima će sve biti dopušteno. Rat i zato što je ondje imao odličnu vezu – ministra obrane Šuška, svog kolegu iz širokobriješke gimnazije. Rat i zato što se u četrdeset i šestoj osjećao nerealiziranim, s nikad težim teretom očeve biografije na leđima. Mirko Praljak, pripadnik Narodnooslobodilačke vojske tokom Drugog svjetskog rata, poslije svibnja 1945. godine bio je jedan od glavnih predvodnika Ozninih potraga za skrivenim ustaškim grupama po zabitima zapadne Hercegovine. Premda je umirovljen ranih šezdesetih godina, otprilike kad se mladi Slobodan spremao na studij u Zagreb, glas o okrutnosti i osvetničkoj ostrašćenosti Mirka Praljka nastavio je živjeti u tom kraju još desetljećima poslije. Njegov sin toga je bio svjestan, ali nikad nije smogao hrabrosti i pameti da se s time nosi na zreo i pošten način. ‘Moj je otac radio za službu, a također je kao mlad penzioniran 1962. – 1963. Bio je vrlo pravedan čovjek’, rekao je general Praljak u svjedočenju na Haškom sudu.
Posljedice Praljkovog jednogodišnjeg komandovanja HVO-om, i neformalnog i formalnog, bile su strašne. Zločini i logori za Bošnjake, izgubljene bitke i velike žrtve, masovno dezerterstvo i demotiviranost vojnika, ubojstva, razbojništva, pljačke…
Umjesto suočavanja i distance prema očevim poslovima, Praljak je odabrao ratno iskupljivanje očevih poratnih grijeha. Da je ostao običan vojnik, kao što je bio u Sunji u jesen 1991., možda je moglo ispasti i simpatično, no njemu je trebala moć i vlast, trebalo mu je da se vidi da je njegovo prebacivanje na pravu stranu dobilo pečat s najvišeg mjesta, da su izravnani računi njegove obitelji s hrvatstvom. Moglo bi se prijeći i preko toga što je nagrađen generalskim činom poslije svega šest-sedam mjeseci u uniformi, ali da je pritom ostao u nekoj zagrebačkoj kancelariji i da je svoju režimsku važnost demonstrirao isključivo po zagrebačkim šankovima i restoranima. No ono što se s Praljkom događalo od jeseni 1992. do jeseni 1993. potpuno je pomračenje uma kako kod Tuđmana i Šuška, koji se nisu znali oduprijeti Praljkovom navaljivanju da ga se pošalje u rat protiv Armije BiH, e da bi se sin Mirka Praljka u zavičaju pojavio s generalskim oznakama, pištoljem za pojasom i tjelesnom stražom, tako i kod Praljka koji je povjerovao da je zaista general te da je za upravljanje najvećim vojnim formacijama i za vođenje ratnih operacija dovoljno imati nezdravu volju za domoljubnim dokazivanjem i Šuškovu preporuku. To, naravno, otkriva i kakav je bio karakter HVO-a i Herceg Bosne: nitko ondje nije se usudio ni primijetiti da je nelogično da glavnu riječ u vojsci vodi čovjek bez ikakvog vojnog znanja i obrazovanja, a uvjeren u svoju ratničku genijalnost i nezainteresiran za živote, uključujući i vlastiti. Od srpnja do studenoga 1993. takav čovjek bio je zapovjednik Glavnog stožera HVO-a. Ta jedinstvena situacija u povijesti modernog ratovanja nikome nije bila problematična, jer je politički poslušni Praljak bio produžena ruka Tuđmana i Šuška.
Posljedice Praljkovog jednogodišnjeg komandovanja HVO-om, i neformalnog i formalnog, bile su strašne. Zločini i logori za Bošnjake, izgubljene bitke i velike žrtve, masovno dezerterstvo i demotiviranost vojnika, ubojstva, razbojništva, pljačke, silovanja, ozbiljne kriminalne grupe pod firmom specijalnih jedinica, šverc, otmice… Dovoljno je samo pročitati opsežni izvještaj Ive Lučića, tada šefa SIS-a Herceg Bosne, a danas analitičara i povjesničara u Zagrebu, tadašnjem ravnatelju HIS-a Miroslavu Tuđmanu iz prosinca 1993. godine. Taj izvještaj o ratnom kriminalu i totalnoj anarhiji u samoproglašenoj Herceg-Bosni jedna je od najboljih ilustracija onoga što su Tuđman, Šušak i Praljak proizveli u Bosni i Hercegovini i među Hrvatima u BiH, s negativnim efektima koji se vide i danas, ili se danas vide najjasnije. Sad bi Lučić, usprkos dokumentima, vjerojatno rekao da nije sve bilo tako grozno ili barem da za taj kaos nisu bili krivi Tuđman, Šušak i Praljak, nego da se radilo o stjecaju okolnosti u kojem su, eto, neki izginuli ili ostali bez svega, dok su neki drugi postali generali i tajkuni. Bolje je, uostalom, o tome ne govoriti, zatajiti, skloniti pod tepih. Kao da ništa nije bilo.
Još trojica izdržavaju kazne
Od šestorice osuđenih čelnika Herceg-Bosne i HVO-a, još trojica izdržavaju zatvorske kazne. Jadranko Prlić, bivši predsjednik HVO-a i Vlade Herceg-Bosne, osuđen je na 25 godina i leži u zatvoru u Velikoj Britaniji. Bruno Stojić, bivši ministar obrane Herceg-Bosne, osuđen je na 20 godina i nalazi se u zatvoru u Austriji, dok Milivoj Petković, nekoć načelnik Glavnog stožera HVO-a, dvadesetogodišnju robiju još uvijek izdržava u Haagu. S obzirom na to da su se Haškom sudu predali 2004. godine, sva trojica će se relativno uskoro naći na slobodi jer imaju pravo na prijevremeni otpust nakon isteka dviju trećina kazne. Valentin Ćorić, zapovjednik Vojne policije HVO-a, i Berislav Pušić, upravitelj HVO-ovih zatočeničkih centara i šef komisije za razmjenu zarobljenika, odležali su svoje kazne
portalnovosti
