Pranje savjesti u Mediteranskom moru

Među 28 preživjelih iz najveće nesreće na Mediteranu u kojoj je u nedjelju poginulo više od 800 migranata, migranti su iz Malija, Eritreje, Bangladeša, Sierra Leonea, Gambije, Obale Bjelokosti, Senegala i Somalije.

Odakle su oni koji su u četvrtak položeni u zajedničku grobnicu na Malti, ne zna se.

Uz muslimanski i kršćanski obred pokopani su posmrtni ostaci 24 osobe nepoznatog identiteta. Svi ostali potonuli su u more.

Prije tog tragičnog putovanja, mjesec su dana čekali na jednoj farmi u okolici Tripolija, a krijumčarima su za prijevoz platili između 700 i 7000 dolara po osobi. Gužva s priljevom migranata tolika je da se čeka tjednima, pa i mjesecima. Procjene o onima koji će u narednim mjesecima krenuti prema Europi kreću se od pola do jednog milijuna.

Najtranzitniji put je onaj preko Libije, ali mnogi od njih dobro se iskeširaju prije nego se dokopaju Libije jer se duž raznih ruta razvio biznis, često jedini funkcionirajući način zarade. I u danima nakon nedjelje izbjeglice su nastavile tonuti na putu sa sjevera Afrike prema Europi. U zadnjih 10 dana poginulo ih je ukupno tisuću. a nekoliko stotina ih je i spašeno na putu za Italiju i Grčku.

Šokirani medijskim prikazima katastrofe, čelnici Europske unije u četvrtak su održali žurni krizni summit na koji je svaki od europskih vođa došao s nekim obećanjem. Postojećim operacijama koje djeluju uz obalu Italije i Malte u sklopu nadzora vanjskih granica Unije - Tritonu i Posejdonu obećan je trostruko veći budžet, ali njihov mandat nije promijenjen iz nadzora granica u spasilačku misiju.

Umjesto tri milijuna, sada bi im na raspolaganju trebalo mjesečno biti gotovo 10 milijuna eura, što je red veličine prošle godine ugašene talijanske misije Mare Nostrum koja se kretala bliže libijske obale i na taj način uspijevala spasiti više ljudi. Ta operacija ugašena je jer je Europska unija nije htjela financirati, a kao opravdanje navodio se takozvani "pull" efekt - tvrdilo se da više migranata kreće na opasan put ako znaju da ih čekaju brodovi sa spasiteljima. Operacija je ugašena u listopadu, a ova godina bilježi isti priljev, samo uz više smrtnih slučajeva. Od početka godine u Mediteranu se, prema procjenama UN-a, utopilo oko 1776 ljudi, u usporedbi s 56 stradalih u istom razdoblju prošle godine.

Uz povećanje budžeta, čelnici brojnih zemalja isprsili su se najavama da će u misiju poslati svoje brodove i helikoptere. Među njima i hrvatski premijer Zoran Milanović koji je najavio slanje broda obalne straže Andrija Mohorovičić. Njemačka je obećala fregatu i 10 brodova, Francuska brod i avion za nadzor iz zraka, Belgija i Irska po jedan brod, Velika Britanija obećala je nosač helikoptera s tri letjelice te još dva broda. Ali premijer David Cameron požurio se naglasiti kako nijedan od migranata koje oni spase neće doći u doticaj s Velikom Britanijom, nego će ih ti brodovi prebaciti do najbližeg odredišta, vjerojatno Italije i ostaviti ih, naravno, na daljnju brigu toj zemlji.

I tu leži osnovni problem  Naglasak summita i opet je bio na dogradnji tvrđave Europe i zaustavljanju "priljeva", a ne na pomoći jadnicima koji se na krajnje rizično putovanje upućuju zbog rata, progona i nevolje, ne da bi kvarili političke odnose između europskih zemalja ili unutar europskih zemalja kojima za dva tjedna predstoje izbori.

Riječ je, naravno, o pranju europske savjesti i brzopoteznom saniranju posljedica, ne o rješavanju problema (koji ni ne može biti riješen bez kraja rata u Siriji i Iraku, funkcionalne vlasti u Libiji, razvoja afričkih zemalja...). Upravo je tragikomično koliko je toga izrečeno o krijumčarima koji koriste gužvu i zarađuju na "organizaciji" puta prema Europi. U izjavama europskih  političara oni su proglašeni trgovcima ljudima, kao da su te ljude protiv njihove volje i bez razloga pohvatali, zatočili i upakirali u čamce, pa se protiv njih najavljuje ni manje ni više nego vojna akcija, za koju tek treba vidjeti kako će se uskladiti s međunarodnim pravom i treba li za to ili ne pristanak Vijeća sigurnosti UN-a, a ako da, hoće li na to dobiti veto od Rusije....

Planira se identifikacija i uništavanje krijumčarskih središta te njihovih brodica po uzoru na akciju kakva je s dosta uspjeha vođena protiv somalskih pirata, samo što ne postoje sličnosti između gusarskih brodova i brodova ispunjenih muškarcima, ženama i djecom koji plutaju na pučini, često bez ikakve posade i prepušteni sami sebi. Ako će brodice uništavati prije isplovljavanja, koliko je preciznosti potrebno da bi se razlučili brodovi za krijumčarenje ljudi od broda za, primjerice, ribolov? Diplomatski izvori navode kako će se u tu svrhu koristiti najsuvremeniji helikopteri koji će gađati brodove u radijusu do 2 kilometara te da neće slati snage na tlo Libije.

U sklopu mjera predviđena je i brža repatrijacija onih koji su se uspjeli dokopati Europe, ali se ne mogu kvalificirati za dobivanje azila, natrag u zemlje iz kojih su došli. Europljani će uputiti i dodatnu pomoć Tunisu, Egiptu, Sudanu i Maliju kako bi te zemlje bolje kontrolirale vlastite granice i tako spriječile pritok migranata na mediteransku obalu.

Uoči summita, UN-ove agencije te Međunarodna organizacija za migracije ponovo su apelirale da se na prvo mjesto stave ljudi, ne zaustavljanje njihova dolaska, a kao glavnu mjeru za odvraćanje od krijumčara oni, gle čuda, ne navode vojnu akciju, nego kreiranje kanala za sigurnu migraciju.

Kada bi se s druge strane mora otvorili uredi u kojima bi izbjeglice na licu mjesta dobile humanitarne vize ili vidjele ispunjavaju li uvjete za azil te novce potrošili na sigurni način putovanja sve bi bilo puno normalnije. Ali tada bi ih se trebalo i rasporediti po Europi, zar ne?

Uoči summita procurilo je da bi brojka onih koje treba ravnopravno primiti po EU trebala biti "bar 5000". Samo prošle godine u Italiju je stiglo 150.000, a u prvim mjesecima ove godine put preko Mediterana preživjelo je 36 000 ljudi.  Poslije medijskih napada nakon objave da će ih primiti samo 5000, a ostale poslati kući, europski čelnici odustali su uopće se obvezivati na neke kvote.

Što se tiče Hrvatske, mi smo još uvijek uglavnom tranzitna zemlja, a ne poželjno odredište. Tijekom prošle godine, prema podacima MUP-a, azil su zatražile 394 osobe iz 40-ak zemalja, među kojima ih je bilo najviše iz Sirije - 64,  Alžira - 49, Afganistana - 30,  Pakistana - 23, Nigerije - 21 te  po 20 osoba  iz Egipta i Maroka. Na rješenja se čeka dugo. U sklopu kvota raspravljalo se, saznajemo, da bi Hrvatska mogla prihvatiti 50 obitelji iz Sirije, ali to nije realizirano. Mala smo i jadna zemlja koja još trpi posljedice rata, kako je to poslije summita pojasnio premijer Milanović.

forum.tm