Ljutio sam se kad je Leslie Holmes Hrvatsku svrstao u propale države (kvarne države, rotten states). S jednim novinarom iz Freedom Housea sam se ozbiljno posvađao jer sam mislio da je takav izraz, samo blago prikriven akademskom formom, izraz bahatog nerazumijevanja.
Što oni znaju kakva je zemlja u kojoj se stoljećima vojni rok služio godinama, u kojoj su povremene pljačke bile razonoda, u zemlji u kojoj se hvalimo da smo među zadnjima prestali spaljivati vještice.
Naša prošlost nije baš sjajna, a toga se sjetimo kad treba objasniti zašto ekonomki kasnimo, zašto politički ludujemo i zašto se svađamo oko prošlosti.
Netko izvana tko ne poznaje detalje naše političke povijesti i kulture ne razumije zašto imamo kravat pukovnije, a ne i ozbiljnu vojsku, zašto je gađanje koluta kopljem viteška disciplina ili zašto vjerujemo u Gospin zagovor, a ne u lobiranje.
Pa i oni imaju svoje gluposti, a smatraju ih tradicijom kojom se ponose, imaju: svoje smjene straže, konjanike s kopljima u paradi, svoje smiješne protokole u kojima se oblače frakovi, sviraju valceri. Razvijene zemlje su, paradoksalno, monarhije. Mogli bismo se smijati njihovim praznim ceremonijama.
Malo me tišti zabrinutost našom navikom imitiranja. No naše su imitacije naivne i prazne, paradni korak smjene straže (samo Grci imaju smješniji) kao da je koreografirao Monty Python. One su karikature originala. Mi tako imitiramo i demokratske političke institucije; one su fasade i prazne školjke. Nedostaje im sadržaj, volja i duh koji jamči postizanje svrhe. Tako je i nastao izraz za kvarne i prividne demokracije – rotten democracies.
Propale (kvarne) zemlje su one u kojima postoji sistemska korupcija. Korupcija nije slučajna pojava ni obilježje ličnosti, već društvena situacija. Takve zemlje nazivaju se demokracijama i same se svrstavaju u kapitalistički blok.
No one nisu ni demokratske – izbori su namješteni, vlast neodgovorna, mediji pod kontrolom, niti su zemlje poduzetničkog kapitalizma – radna etika je slaba, troši se na luksuz i ne štedi, živi od države koja je najveći dužnik. Uzima da bi davala.
Holmes spominje Bugarsku, Mađarsku, Poljsku, ali i Rusiju i Kinu. One se razlikuju po veličini, vjeri, povijesti, etničkoj homogenosti, ali su iste po načinu konstituiranja društva, položaju političke elite i slabostima institucija.
To su države niske legitimnosti vlasti, nestabilnih institucija, neupravljane zakonima, već prikrivenim prijetnjama. Upozorava da neoliberalističke mjere – privatizacija, prijenos državnih funkcija na poduzetnike (outsourcing), privatizacija zdravstva i školstva, zatvora i monopolizacija dijelova javnih poslova (npr. bilježnici) – nemaju one učinke kakve imaju u stabilnim društvima.
Njegov pristup je zaokružena teorija, ali ne i paradigma. Postoje i drugačija tumačenja i termini.
Jednom je Zoran Milanović rekao da je Hrvatska slučajna država. Malo se čitao kontekst te izjave, ali su se kritičari uzbudili u nastojanju da pokažu da je to uvreda. Mislim da smo svi svjesni da su raspad socijalizma i autoritarnog dogmatskog vladanja više pomogli stvaranje Hrvatske od zavjereničkih sastanaka u zadimljenim gostionicama i patriotskih budnica. Pa i kaže se: nismo smjeli propustiti tu priliku.
Neki pak govore o Hrvatskoj kao o zemlji ”duboke države” – pa ma što to značilo. Referira se na postojanje manje vidljivih klanova, klika i lobističkih skupina, tajnih službi, medijskih kartela.
Ja sam ubacio u raspravu pojam ”predatorskog kapitalizma” koji dobro opisuje narav prividnog kapitalizma i pljačkaške varijante koju imamo u Hrvatskoj.
Crony kapitalizam, ortački kapitalizam, a ranije i rodijački kapitalizam, kampanilizam. Sve su to dobri opisi; izvedeni iz opisa života izražavaju zgroženost razlikom između proklamacija, zakona i stvarnosti. Zato ih apologeti diskvalificiraju kao jednostrane, kritizerske, neprijateljske i politički motivirane.
Ja sad mislim da je pravi termin nazvati Hrvatsku djetinjastom državom. Ne propalom, ne slučajnom, već djetinjastom.
Ne bi nas trebao ljutiti taj izraz.
On je opisuje s puno dobrodušnosti, opraštanja za sitne ludorije i pretjeranosti. Ne bi trebalo nikoga smetati da pretjerujemo s igranjem, da ne volimo mučne dužnosti već ushit uspjeha.
U svakom od nas živi dijete, pa ma koliko bili stari. Djetinja razigranost je temelj inventivnosti. Svoj životni uspjeh intimno smatramo važnim kad ispunjavamo svoje djetinje snove i ambicije. Naši dječji snovi ne nestaju. Nema u njima ništa loše.
Mi se onda pronalazimo u tuđim stvarnim uspjesima, stvaramo idole i iluzije, obožavamo pjevače, balerine, modne ikone, nogometaše i glumce jer su ono što mi nismo, a voljeli bismo biti. U tome ima nešto djetinjasto i dobrodušno.
Ovo oko nas, doček ”vatrenih”, je trijumf infantilizma. I ranije je bilo fantastičnih dočeka sportaša s medaljama, ali je ovaj puta stvorena klima kataklizme.
Premijer je pozivao poslodavce da zaposlenima daju slobodan dan. Već tri dana ne čitam novine, iako ih kupujem. Nemam što čitati – sve su same slike. Predsjednica odjednom u sebi pronalazi fanatičnu navijačicu, prenavlja se i glumata.
Njeni osmijesi skrivaju prazninu, iako priznajem da više volim osmijehe od zazivanja izvanrednih stanja, čemu je isto sklona. No ne volim glumljene osjećaje, egzaltiranost koja je sama sebi važna i stvarnu vulgarnost.
Padanje u euforiju divna je stvar i ugodan osjećaj za svakoga. No samo privremeno i samo za onoga tko se izgubio u stanjima mase. Norme i razum ne vrijede, nema dopuštenog ni sramotnog. To je sjajno subjektivno, ali po definiciji prolazno stanje.
Nije čudno da djeca ponekad i češće od odraslih zapadaju u takvo raspoloženje. Dapače, odrasli im kupuju karte za vlakove smrti i lude vožnje, zovu klaunove na rođendane, potiču ludorije i kreveljenje.
No infantilnost odraslih ne raduje. Odrasli i odgovorni imaju osjećaj srama i pristojnosti, djeci zabranjuju treću ili četvrtu vožnju, a djeca na to cendraju i dure se.
Ne smiju se osuđivati oni koji zazivaju umjerenost i ravnotežu baš kad nam je najslađe maštati o slavi i radovati se igri.
Nije stvar sasvim bezazlena. Ne bi vas zamarao, jer i ja volim biti navijač, da mogu previdjeti dvije stvari:
Prva je to da je prvenstvo u nogometu spasilo Vladu. Agrokor i dugovi, sve više slabosti ekonomije otkrivaju da su prijetnje stvarne i strukturne (nakon Agrokora dolazi Uljanik, nakon toga Petrokemija, LNG terminal, INA), da se ne radi o sitnim incidentima nego o bolesti koja zahtijeva bolne rezove, stvarne promjene, promjene sistema, a ne nekog akta. Nije sve igra.
Druga i ozbiljnija je emfatično pozivanje na jedinstvo. Tko ne obožava ”vatrene” je sumnjiv. Onaj tko ne dijeli navijačku vatru proglašava se sumnjivim i otpadnikom, čak i izdajnikom. Što takav misli, u što vjeruje?
Društvene mreže su pune takvih patetičnih parola o pronađenom jedinstvu i zajedništvu, snazi nacionalnog duha, svi dišemo k’o jedan. Kao što se možemo složiti oko nogometa, složimo se i oko regionalne politike, podignimo svima mirovine, uvedimo obvezni vojni rok, ukinimo pravosuđe i Sabor. Zlatka Dalića za predsjednika. Ćorluku u Europski parlament (zapravo i nije loša ideja!), Modrića za premijera (a Maminja za ministra financija – što je loša ideja).
To me podsjeća na omiljenu rečenicu mog prijatelja Zlatka kada se okupimo u vrtu nad pečenim janjetom, kad nam se cijedi loj niz bradu, grabimo mladi luk i pijemo gemište. Tad on kaže: ”Lako je okupiti ljude na dobrom programu”. Vlada veselje i jedinstvo, razdraganost i tolerancija. Kao djeca smijemo se starim anegdotama, najjači smo na svijetu, pjevamo u raštimanim harmonijama i znamo riječi samo najglupljih pjesama (nešto poput ”vatrenih”).
Lako se složiti oko janjetine i nogometa, ali stvari su drukčije kad dođemo do ozbiljnih tema: plaće, mirovine, zaposlenja, školovanje, nabavke zrakoplova. Nakon ponosa i slave dolaze dani buđenja i jave.
Država nije dječja igračka. Infantilnost, vulgarnost i poziranje vladara obično koštaju. Nije to razdraganost, već nepatvoreno dječje prenemaganje.
Nismo mi trula država, crony kapitalizam, nismo slučajna država, država karnevala, već narod koji više voli veselja od rada, slavi čuda i očekuje da će se to nagraditi. To nije loše, ali nije ozbiljno, već djetinjasto.
Hrvatska je djetinjasta država. Kad bi svi ljudi na svijetu….
autograf
Što oni znaju kakva je zemlja u kojoj se stoljećima vojni rok služio godinama, u kojoj su povremene pljačke bile razonoda, u zemlji u kojoj se hvalimo da smo među zadnjima prestali spaljivati vještice.
Naša prošlost nije baš sjajna, a toga se sjetimo kad treba objasniti zašto ekonomki kasnimo, zašto politički ludujemo i zašto se svađamo oko prošlosti.
Netko izvana tko ne poznaje detalje naše političke povijesti i kulture ne razumije zašto imamo kravat pukovnije, a ne i ozbiljnu vojsku, zašto je gađanje koluta kopljem viteška disciplina ili zašto vjerujemo u Gospin zagovor, a ne u lobiranje.
Jednom je Zoran Milanović rekao da je Hrvatska slučajna država. Malo se čitao kontekst te izjave, ali su se kritičari uzbudili u nastojanju da pokažu da je to uvreda. Mislim da smo svi svjesni da su raspad socijalizma i autoritarnog dogmatskog vladanja više pomogli stvaranje Hrvatske od zavjereničkih sastanaka u zadimljenim gostionicama i patriotskih budnica. Pa i kaže se: nismo smjeli propustiti tu priliku
Pa i oni imaju svoje gluposti, a smatraju ih tradicijom kojom se ponose, imaju: svoje smjene straže, konjanike s kopljima u paradi, svoje smiješne protokole u kojima se oblače frakovi, sviraju valceri. Razvijene zemlje su, paradoksalno, monarhije. Mogli bismo se smijati njihovim praznim ceremonijama.
Malo me tišti zabrinutost našom navikom imitiranja. No naše su imitacije naivne i prazne, paradni korak smjene straže (samo Grci imaju smješniji) kao da je koreografirao Monty Python. One su karikature originala. Mi tako imitiramo i demokratske političke institucije; one su fasade i prazne školjke. Nedostaje im sadržaj, volja i duh koji jamči postizanje svrhe. Tako je i nastao izraz za kvarne i prividne demokracije – rotten democracies.
Propale (kvarne) zemlje su one u kojima postoji sistemska korupcija. Korupcija nije slučajna pojava ni obilježje ličnosti, već društvena situacija. Takve zemlje nazivaju se demokracijama i same se svrstavaju u kapitalistički blok.
No one nisu ni demokratske – izbori su namješteni, vlast neodgovorna, mediji pod kontrolom, niti su zemlje poduzetničkog kapitalizma – radna etika je slaba, troši se na luksuz i ne štedi, živi od države koja je najveći dužnik. Uzima da bi davala.
Holmes spominje Bugarsku, Mađarsku, Poljsku, ali i Rusiju i Kinu. One se razlikuju po veličini, vjeri, povijesti, etničkoj homogenosti, ali su iste po načinu konstituiranja društva, položaju političke elite i slabostima institucija.
To su države niske legitimnosti vlasti, nestabilnih institucija, neupravljane zakonima, već prikrivenim prijetnjama. Upozorava da neoliberalističke mjere – privatizacija, prijenos državnih funkcija na poduzetnike (outsourcing), privatizacija zdravstva i školstva, zatvora i monopolizacija dijelova javnih poslova (npr. bilježnici) – nemaju one učinke kakve imaju u stabilnim društvima.
Njegov pristup je zaokružena teorija, ali ne i paradigma. Postoje i drugačija tumačenja i termini.
Jednom je Zoran Milanović rekao da je Hrvatska slučajna država. Malo se čitao kontekst te izjave, ali su se kritičari uzbudili u nastojanju da pokažu da je to uvreda. Mislim da smo svi svjesni da su raspad socijalizma i autoritarnog dogmatskog vladanja više pomogli stvaranje Hrvatske od zavjereničkih sastanaka u zadimljenim gostionicama i patriotskih budnica. Pa i kaže se: nismo smjeli propustiti tu priliku.
Neki pak govore o Hrvatskoj kao o zemlji ”duboke države” – pa ma što to značilo. Referira se na postojanje manje vidljivih klanova, klika i lobističkih skupina, tajnih službi, medijskih kartela.
Što oni znaju kakva je zemlja u kojoj se stoljećima vojni rok služio godinama, u kojoj su povremene pljačke bile razonoda, u zemlji u kojoj se hvalimo da smo među zadnjima prestali spaljivati vještice
Ja sam ubacio u raspravu pojam ”predatorskog kapitalizma” koji dobro opisuje narav prividnog kapitalizma i pljačkaške varijante koju imamo u Hrvatskoj.
Crony kapitalizam, ortački kapitalizam, a ranije i rodijački kapitalizam, kampanilizam. Sve su to dobri opisi; izvedeni iz opisa života izražavaju zgroženost razlikom između proklamacija, zakona i stvarnosti. Zato ih apologeti diskvalificiraju kao jednostrane, kritizerske, neprijateljske i politički motivirane.
Ja sad mislim da je pravi termin nazvati Hrvatsku djetinjastom državom. Ne propalom, ne slučajnom, već djetinjastom.
Ne bi nas trebao ljutiti taj izraz.
On je opisuje s puno dobrodušnosti, opraštanja za sitne ludorije i pretjeranosti. Ne bi trebalo nikoga smetati da pretjerujemo s igranjem, da ne volimo mučne dužnosti već ushit uspjeha.
U svakom od nas živi dijete, pa ma koliko bili stari. Djetinja razigranost je temelj inventivnosti. Svoj životni uspjeh intimno smatramo važnim kad ispunjavamo svoje djetinje snove i ambicije. Naši dječji snovi ne nestaju. Nema u njima ništa loše.
Mi se onda pronalazimo u tuđim stvarnim uspjesima, stvaramo idole i iluzije, obožavamo pjevače, balerine, modne ikone, nogometaše i glumce jer su ono što mi nismo, a voljeli bismo biti. U tome ima nešto djetinjasto i dobrodušno.
Ovo oko nas, doček ”vatrenih”, je trijumf infantilizma. I ranije je bilo fantastičnih dočeka sportaša s medaljama, ali je ovaj puta stvorena klima kataklizme.
Premijer je pozivao poslodavce da zaposlenima daju slobodan dan. Već tri dana ne čitam novine, iako ih kupujem. Nemam što čitati – sve su same slike. Predsjednica odjednom u sebi pronalazi fanatičnu navijačicu, prenavlja se i glumata.
Ljutio sam se kad je Leslie Holmes Hrvatsku svrstao u propale države (kvarne države, rotten states). S jednim novinarom iz Freedom Housea sam se ozbiljno posvađao jer sam mislio da je takav izraz, samo blago prikriven akademskom formom, izraz bahatog nerazumijevanja
Njeni osmijesi skrivaju prazninu, iako priznajem da više volim osmijehe od zazivanja izvanrednih stanja, čemu je isto sklona. No ne volim glumljene osjećaje, egzaltiranost koja je sama sebi važna i stvarnu vulgarnost.
Padanje u euforiju divna je stvar i ugodan osjećaj za svakoga. No samo privremeno i samo za onoga tko se izgubio u stanjima mase. Norme i razum ne vrijede, nema dopuštenog ni sramotnog. To je sjajno subjektivno, ali po definiciji prolazno stanje.
Nije čudno da djeca ponekad i češće od odraslih zapadaju u takvo raspoloženje. Dapače, odrasli im kupuju karte za vlakove smrti i lude vožnje, zovu klaunove na rođendane, potiču ludorije i kreveljenje.
No infantilnost odraslih ne raduje. Odrasli i odgovorni imaju osjećaj srama i pristojnosti, djeci zabranjuju treću ili četvrtu vožnju, a djeca na to cendraju i dure se.
Ne smiju se osuđivati oni koji zazivaju umjerenost i ravnotežu baš kad nam je najslađe maštati o slavi i radovati se igri.
Nije stvar sasvim bezazlena. Ne bi vas zamarao, jer i ja volim biti navijač, da mogu previdjeti dvije stvari:
Prva je to da je prvenstvo u nogometu spasilo Vladu. Agrokor i dugovi, sve više slabosti ekonomije otkrivaju da su prijetnje stvarne i strukturne (nakon Agrokora dolazi Uljanik, nakon toga Petrokemija, LNG terminal, INA), da se ne radi o sitnim incidentima nego o bolesti koja zahtijeva bolne rezove, stvarne promjene, promjene sistema, a ne nekog akta. Nije sve igra.
Druga i ozbiljnija je emfatično pozivanje na jedinstvo. Tko ne obožava ”vatrene” je sumnjiv. Onaj tko ne dijeli navijačku vatru proglašava se sumnjivim i otpadnikom, čak i izdajnikom. Što takav misli, u što vjeruje?
Društvene mreže su pune takvih patetičnih parola o pronađenom jedinstvu i zajedništvu, snazi nacionalnog duha, svi dišemo k’o jedan. Kao što se možemo složiti oko nogometa, složimo se i oko regionalne politike, podignimo svima mirovine, uvedimo obvezni vojni rok, ukinimo pravosuđe i Sabor. Zlatka Dalića za predsjednika. Ćorluku u Europski parlament (zapravo i nije loša ideja!), Modrića za premijera (a Maminja za ministra financija – što je loša ideja).
Netko izvana tko ne poznaje detalje naše političke povijesti i kulture ne razumije zašto imamo kravat pukovnije, a ne i ozbiljnu vojsku, zašto je gađanje koluta kopljem viteška disciplina ili zašto vjerujemo u Gospin zagovor, a ne u lobiranje
To me podsjeća na omiljenu rečenicu mog prijatelja Zlatka kada se okupimo u vrtu nad pečenim janjetom, kad nam se cijedi loj niz bradu, grabimo mladi luk i pijemo gemište. Tad on kaže: ”Lako je okupiti ljude na dobrom programu”. Vlada veselje i jedinstvo, razdraganost i tolerancija. Kao djeca smijemo se starim anegdotama, najjači smo na svijetu, pjevamo u raštimanim harmonijama i znamo riječi samo najglupljih pjesama (nešto poput ”vatrenih”).
Lako se složiti oko janjetine i nogometa, ali stvari su drukčije kad dođemo do ozbiljnih tema: plaće, mirovine, zaposlenja, školovanje, nabavke zrakoplova. Nakon ponosa i slave dolaze dani buđenja i jave.
Država nije dječja igračka. Infantilnost, vulgarnost i poziranje vladara obično koštaju. Nije to razdraganost, već nepatvoreno dječje prenemaganje.
Nismo mi trula država, crony kapitalizam, nismo slučajna država, država karnevala, već narod koji više voli veselja od rada, slavi čuda i očekuje da će se to nagraditi. To nije loše, ali nije ozbiljno, već djetinjasto.
Hrvatska je djetinjasta država. Kad bi svi ljudi na svijetu….
autograf
