Kao pripremu za skore parlamentarne izbore, vlada je odlučila nagraditi radnike slabljenjem pritiska na radna prava te je donijela novu mjeru o skraćivanju radnog vremena. No, budući da se ovome vesele sve tripartitne strane, nužno je postaviti pitanje pod kojim se obavezama radnicima nudi ovo pravo i koga sve obuhvaća.
Objava hadezeovog ministra rada i mirovinskog sustava Josipa Aladrovića o uvođenju navodno nove mjere vezane uz skraćivanje radnog vremena primjer je tipične predizborne ujdurme, da ne kažemo spina kojim bi stranka na vlasti, pokazivanjem svoje tobožnje socijalne osjetljivosti, da se pred javnošću i potencijalnim biračkim tijelom ispromovira i isproducira boljim nego što u stvarnosti jest. Od najave ministra da će država domaćim tvrtkama u problemima nastalima zbog pada poslovne aktivnosti sufinancirati radnikove neradne dane, a sve s ciljem da se sačuvaju radna mjesta i plaće, nije prošlo dugo, a već su prilježni novinari otkrili da nam HDZ jednu staru mjeru zapravo podvaljuje kao novu. Naime, prema objavi na stranicama Zavoda za zapošljavanja, potpora iste vrste i s manje-više istim ciljem može se upotrebljavati od početka godine. Istinabog, nitko se njom još nije koristio, kako kaže statistički bilten Zavoda, a Faktografova kolegica je to prenijela, ali ona je ipak već tu.
Pride, Zavodska se potpora sufinancira nekreditnim sredstvima iz Europskog socijalnog fonda, dok bi Aladrovićeva, kad stupi na snagu uoči izbora, trebala biti sufinancirana iz kredita preko programa SURE. Riječ je o programu koji je Europska unija lansirala usred sanitarne krize ne bi li se nekako sanirale situacije u zemljama s problemima nelikvidnosti. Mjera je, konkretno u nas, ciljana, prije svega, prema radnicima i poslodavcima u prerađivačkoj industriji i, kako stoji u dokumentu, odnosila bi se na “maksimalno do 40 posto skraćenja radnog vremena”, iznosila “maksimalno do 40 posto iznosa bruto I plaće”. Teško je reći u ovom trenutku hoće li ova mjera skraćenja radnog vremena, uopće imati ikakvih bitnijih efekata i ako hoće, o kakvim će to efektima biti riječ. Ona je, nota bene, privremenog karaktera, u okolnostima u kojima je odlazak u mirovinu već ionako produžen za nekoliko godina i u kojima je generalno govoreći radno vrijeme – shvaćeno na konvencionalan i manje konvencionalan način – zapravo posve prekrilo ono slobodno, posebno u povremenim i privremenim poslovima, a takvih je sve više
Nije jasno zašto hadezeovska vlast nije ranije propagirala jednu ovakvu mjeru, jer domaća privreda odavno ima problema s održavanjem isplative razine poslovne aktivnosti. Isto tako, nije do kraja jasno ni zašto Europska unija duplicira politike. Najprije je prije pola godine aktivirala fond za sufinanciranje programa skraćenja radnog vremena u pojedinim industrijama, a sad radi sve to isto, samo preko zajmova. Tako da nije fer prigovarati samo domaćoj politici na besmislenom trošenju resursa jer nekoordiniranosti, rasipništva i javašluka ima i vani. U svakom slučaju, vidimo po medijima da se oko tog pitanja spremaju tripartitni pregovori, vjeruje se da će biti učinkoviti i brzi jer su i poslodavci i sindikati, hvala Bogu, s prijedlogom Vlade zadovoljni. Radnike nitko ništa nije pitao. Baš kao što ni trgovkinje nitko ništa nije pitao oko neradne nedjelje.
Sad tu dobivamo zanimljivu dinamiku. Najprije je Vlada neradnu nedjelju u okviru antikoronskih poteza radnom narodu velikodušno poklonila, da bi po svršetku krize, a uz histerično drukanje svojevrsnih antiradničkih partnera – poslodavaca i blaziranih potrošača – neradnu nedjelju istom tom radnom narodu oduzela. Sad opet nudi sufinanciranje slobodnog vremena. Tko zna, možda baš zato da se taj jedan dan viška tjedno provede u nedjeljnom kompulzivnom kupovanju ne bi li se tim viškom iz potrošnje nadoknadio onaj manjak radnih sati. Ipak, tu ne treba suviše moralizirati, slobodno vrijeme treba moći provesti kako se želi – u veblenovskoj dokonoj znatiželji, u letargičnom gubljenju vremena, u lutanju svijetom luksuza koji si ne možemo priuštiti, u spavanju, štogod. Samo nek’ nam se dopusti da ljenčarimo, kako kaže Gotthold Ephraim Lessing. Dakako, prema danas dominirajućoj veberijanskoj dogmi o neopozivosti rada i njegovom asketskom karakteru, predloženim bi se pristupom uvijek riskiralo da u očima drugih završite diskreditirajuće bijedno, kao recimo “lijeni Grci”, kako su ih prije koju godinu počastili njemački mediji i političari.
Svaka mjera je prilika
Inače, HDZ nije prvi koji je, po njihovom, donio takve mjere. Godine 2014. tadašnja SDP-ova vlada donijela je čak Zakon o potporama za očuvanje radnih mjesta, da bi isti bio ukinut tri godine kasnije po dolasku HDZ na vlast. Ako ovo nije dokaz da u današnjim javnim politikama nije moguće ostvariti ni minimalni kontinuitet u bilo kojoj politici, niti je moguće osmisliti ikakvu dugoročniju i trajniju politiku, onda ne znamo što jest. Dakle, najprije je navodno socijalno osjetljiva socijaldemokratska vlada donijela zakon o skraćenju radnog vremena. Kažemo, navodno socijalno osjetljivi SDP, jer je samo nešto ranije isti taj SDP i njegov tadašnji ministar Mirando Mrsić propagirao produljenje rada na 56 sati tjedno, jer, eto, vremena su se promijenila, pa je potrebno raditi više. “Ali ne cijele godine”, dodao je tada cinično ministar. Samo koju godinu poslije socijalno manje osjetljiva hadezeovska vlada isti taj zakon je ukinula da je navodno kriza prošla, pa jedna takva antikrizna mjera više nije potrebna. Onda je ta ista hadezeovska vlada socijalnu mjeru tog tipa ponovno vratila, iako je kriza navodno prošla, ali je nije javno promovirala, valjda zato što joj to nije bilo politički oportuno. Ni tri mjeseca kasnije, opet ista hadezeovska vlast poduplava jednu takvu mjeru, dakako u predizborne svrhe. Tu se više ne zna se ni tko pije ni tko plaća, kako bi rekao naš narod, ali je dokaz političkog adhokizma i improvizacije.
Inače, hadezeovoj predizbornoj podvali ravan je samo cinizam vanjskih i domaćih, uglavnom liberalnih proponenata nekonvencionalnog odnošenja prema radnom vremenu, a takvi su danas u većini, koji u svemu pa i u ovome vide samo šanse za nove investicijske sheme i priliku za novu akumulaciju. Dovoljno je samo se sjetiti nedavnog prijedloga Emila Tedeschija o skraćenju radnog tjedna u njegovom Atlanticu pa da stvar odmah poprimi novi kontekst. On u toj mjeri vidi priliku povećanja produktivnosti radnika. Kao ni političari, ni on skraćenje radnog vremena ne vidi – a i kako bi uopće to mogli vidjeti – primarno kao način zaštite radnika i način povećanja njihovih prava, nego prije kao nešto što će dodatno, a to je vjerojatno ono najvažnije, u konačnici smanjiti korporativne troškove. Sve pod motom svakom nekoliko sati rada tjedno manje, ali samo zato da bi se utržilo više. Naravno, danas je teško i zamisliti politiku koja bi zagovarala koncept u kojemu bi cilj da se smanji broj sati izloženosti radnica i radnika tupoj šljaci i mučnoj tlaci već sam po sebi bio dovoljan razlog za ovakve i slične mjere. Kao što je danas isto tako teško zamisliti politiku koja čovjeka može tretirati ikako drukčije osim kao dominantno utilitarno biće koje bespogovorno treba pristati na nemilosrdnu ekonomiju. Svakako, nema nijedne koja bi ga doživljavala kao biće dokolice, odmora i nerađenja ništa. Tako da nije neobično da ovakve i slične mjere uvijek treba legitimirati dodatnim benefitima koje iz takvih i sličnih poteza mogu iscijediti neki od partnera iz gore spomenutog socijalnog dijaloga.
I korona-kriza doprinijela je “kreativnosti” glede predlaganih rješenja o tome kako posložiti radne uvjete u “novoj normalnosti”, odnosno kako ionako sve nejasnije granice između svijeta rada i svijeta odmora dodatno zamutiti. Upravo su menadžeri, konzultanti i savjetnici raznih fela ti koji uvelike predlažu nove aranžmane u vezi radnog vremena jer, kako kaže Alex Soojung-Kim Pang, autor knjige “Shorter: Work Better, Smarter, and Less – Here’s How”, gazda ne plaća sate, nego rezultate. Radimo kraće, ali zato intenzivnije i produktivnije, kaže nova dogma. U istom se pravcu predlagao, a predlaže se i dalje vremenski diskontinuitet ili u vidu fleksibilizacije radnog vremena (tzv. klizno radno vrijeme) ili pak, po novom, u vidu rada od kuće, koji bi se također mogao pokazati za poslodavce isplativim.
Ispada da će pojedini radnik sve te nove, naoko obećavajuće okolnosti (višak slobodnog vremena), skupo platiti tako što će se od njega tražiti, dakako indirektno, u ugodnoj i poticajnoj atmosferi i friendly okruženju, da bude još konkurentniji, još asertivniji i još efikasniji. Ovakvi menadžerski savjeti samo govore da tu treba biti oprezan iz još jednog razloga, iako se tu, ruku na srce, ne da bog zna što učiniti. Naime, današnji visoko apsorpcijski kapitalistički sustav sve dosta lako kooptira. Ma kakvoj god se slobodnoj aktivnosti mi posvetili u ovom iznenadnom dodatnom slobodnom vremenu, svaka se početna neortodoksnost s vremenom pripitomi i kao takva se lakše kolonizira. Pa onda i to slobodno vrijeme, a da se ni ne okreneš, od bezinteresne dokone prakse postaje izvor profita. Carstvo nužnosti uvlači nam se u kuće, pod krinkom skraćenja broja radnih sati podvaljuje nam se zapravo deregulacija slobodnog vremena, svi nam se međuljudski odnosi okupiraju, čak i oni koji su dosad manje-više ostajali nedirnuti.
Isključeni radnici
Ako za potrebe ovog teksta zažmirimo na oba oka i na trenutak iz jednadžbe isključimo dominantno instrumentalni karakter Vladine politike, neki bi se pozitivni momenti možda ipak mogli naslutiti. Tako jedno recentno švedsko dvogodišnje istraživanje među medicinskim sestrama – koje smo izabrali nasumice, jer je takvih istraživanja dosta – donosi rezultate prema kojima je grupa medicinskih radnica kojima je radni tjedan za potrebe tog istraživanja bio skraćen sa 40 na 30 sati, imala manje izražen problem apsentizma, manji broj sati bolovanja, veći broj sati provedenih s obiteljima, zadovoljnije korisnike usluge, zdravije radnice. Ali bi, kako kaže istraživački zaključak, i poduzetnici iz zdravstvenog sektora “implementacijom ovakvih i sličnih mjera uštedjeli milijune eura troškova, ako bi mjere bile dugoročnijeg karaktera”. Kako je u ovakvim nalazima vrlo često nativno oglašavanje teško razlučiti od poštenog istraživačkog rada, prema svemu ovom treba iskazati zdravu rezervu.
U nas je problem i taj što će velik dio domaćeg radnog kontingenta, onaj koji je osuđen na tzv. agencijski rad, zapravo biti isključen iz ovakvih mjera. Rad preko agencija već je ionako kondicioniran prema “novoj normalnosti” pa ga se ni ova nova mjera, koliko god bila manjkava, po svemu sudeći neće ticati. Štoviše, status agencijskih radnika je posve opozitan ideji razlikovanja radnog od slobodnog vremena. To su radnici koji su praktički stalno na raspolaganju poslodavcu, oni nemaju baš nikakvu kontrolu nad svojim radnim i neradnim vremenom i nitko više ni u što nije siguran. Kao što se zna, Hrvatska ima vrlo visok udio agencijskih radnika i po tome je pri samom vrhu u Europi. Tako da na temi skraćenja radnog vremena, koja se može shvatiti kao parcijalna mjera usmjerena samo prema jednom dijelu radnog kontingenta, možemo očekivati nove polarizacije i nova dijeljenja na relaciji stalno zaposleni radnici – agencijski radnici.
Na mjere ne mogu računati ni oni koji su u nekoj vrsti prekarnog statusa. Oni su, kako smo već konstatirali, ionako odavno izgubili svaki pojam o klasičnom slobodnom vremenu, kod njih se te dvije vremenske dimenzije prelijevaju jedna u drugu. Tako da će se ove mjere o skraćenju radnog vremena uglavnom odnositi na stalno zaposlene, a takvih će, prema projekcijama, u budućnosti biti sve manje.
Ako bismo na kraju trebali nekako zaključiti i predložiti lijevim politikama kako da se postave prema ovom problemu, onda ih možemo podsjetiti na stare izborene pobjede kad je cilj od osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna izgledao također nemoguće za dostignuti. To bi se sada trebalo preokrenuti u zahtjev za skraćenjem radnog vremena za sve radnike i mjera bi u tom smislu trebala postati permanentna, koji se, možda u ovom trenutku također čini nedostižnim ciljem. Međutim, kriza bi mogla biti šansa.
