Ideal svake agrarne politike jest proizvodnja što većeg udjela hrane koja se pojede u dotičnoj zemlji – računajući i goste – odnosno približavanje stanju poljoprivredne i prehrambene neovisnosti. Hrvatska u odnosu na taj cilj stoji jako loše – već dugo se uvozi više od polovice namirnica, a pokrivenost tog minusa izvozom hrane također nije niti približno zadovoljavajuća. Izuzev povremenih sezonskih obrata, neumoljivi dugoročni trend ukazuje na još crnju budućnost i zaglavljenost Hrvatske u stanju pasivnog potrošača.
Slobodna trgovina na tanjuru
Kao i u svakoj drugoj analizi upornih naopakih politika, dobro je započeti s osvrtom na enigmu: kome takvo stanje odgovara? Tko ubire korist urušavanjem ukupne proizvodnosti i potplaćenošću radništva u agrarnom sektoru? Kojim subjektima ide na ruku da jedemo loše i skupo?
Skupo – jer ekonomija u agraru jasno kaže da smo sumarno na gubitku čak i onda kad kupujemo izrazito jeftinu hranu koja je proizvedena drugdje. Loše – jer takva hrana nema pouzdano porijeklo i ne zna se kako je točno proizvedena, s koliko pesticida i antibiotika te genetskih modifikacija, a o padu nutritivnih svojstava uslijed skladištenja i transporta da ne govorimo.
Ekonomsko-politička strategija koja upravlja svim industrijskim i trgovinskim tokovima u Hrvatskoj, međutim, zadana je po globalnim centrima moći u korist financijskog sektora, banaka i osiguravajućih društava. A njima odgovara, veoma jednostavno, da najveći dio svijeta uvozi svakovrsnu robu i kreditno se zadužuje, dok manjina politički jačih država može svom stanovništvu priuštiti kvalitetniji život.
Pravocrtni udes hrvatske poljoprivrede može se stoga pratiti još od famoznog liberalno-ekonomskog aranžmana sa Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO) potkraj devedesetih, pa do pristanka na krajnje dubiozne kriterije Europske unije s početka ovog desetljeća. Jedan od glavnih efekata potonjeg okvira, recimo, bio je gubitak povoljnih eksportno-importnih okolnosti koje je za RH dotad godinama osiguravao regionalni Srednjoeuropski ugovor o slobodnoj trgovini (CEFTA).
Tajkuni i umjetno gnojivo
Oni koji vode tu igru u podređenim zemljama, uz financijaše, jesu veliki trgovci, uvoznici, prekupci. Kad je riječ o Hrvatskoj, neupitni simbol te kategorije je Ivica Todorić, vlasnik Agrokora i Konzuma, ujedno korisnik najvećeg postotka državnih poticaja u poljoprivredi. Naime, on je oko svojih dućana okupio najvitalniji dio proizvođača čiji plasman presudno ovisi o njemu, uz još nekoliko većih otkupljivača.
Ali, umjesto da se pozicija neposrednih proizvođača u sistemu unapređuje, ona konstantno slabi; mislimo pritom u prvom redu na seljačka imanja kao specifičnu jedinicu u ovom sektoru. Takva obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG) zamišljena su načelno kao temelj domaćeg agrara, no pokazat će se da je nasuprot njima favoriziran upravo notorni tajkunski sloj koji ubire profit.
Neovisni agrarni analitičar Darko Znaor stavio je oštar naglasak na rast društvene nejednakosti u hrvatskoj poljoprivredi, u izjavi za portal Deutsche Welle početkom ove godine: “Taj sektor je ʻnajhrvatskijiʼ jer su praktično svi resursi u rukama hrvatskih državljana, ali raspodjela tih resursa izgleda gore nego igdje u EU, s iznimkom Rumunjske."
Znaor navodi kako 1% najvećih gazda ubire oko 35% sveukupnih javnih potpora, dok samo 6% njih obrađuje oko 60% iskorištenih površina. “Mali ne mogu tome konkurirati, ne mogu opstati u poljoprivredi, pa ni općenito opstati u ruralnim područjima”, zaključuje on, te dodaje kako nema alternative drastičnom zaokretu u tretmanu dviju strana – tajkunske i seljačke – ako se želi spasiti domaći agrar. Nije riječ samo o distribuciji subvencija iz hrvatskog javnog budžeta i EU-programa za ruralni razvoj, nego i o načinima dodjele državnog obradivog zemljišta.
Generalno, danas se u RH obrađuje svega oko jedna trećina zemljišta od površine koja se ovdje iskorištavala za vrijeme SFR Jugoslavije. U međuvremenu je na toj trećini u velikoj mjeri značajno iscrpljen gornji humusni sloj tla – zbog nekritičkog korištenja pesticida i umjetnih gnojiva te zbog nepoštivanja klasičnih, ekološki primjerenih plodorednih izmjena vrste usjeva, budući da ekonomski diktat određuje izbor kultura. A od osamdesetih godina 20. stoljeća nije ulagano u velike infrastrukturne projekte melioracija, o čemu svjedoče i učestale katastrofalne poplave u novije doba.
Gašenje OPG-ova
No vratimo se položaju OPG-ova, kao centralnom problemu agrara danas. Čini se da hrvatske državne vlasti, ne samo aktualne, nisu u stanju odoljeti pritisku krupnog kapitala na drugoj strani. Izostaju fiskalne olakšice u korist malih, kakve su standard u zemljama centra EU-a te uspijevaju zaštititi agrar. Iako ni tamo, s obzirom na više objektivnih, globalnih razloga, već neko vrijeme baš ne cvatu sasvim dobro ruže, kao ni ostale biljke iz porodice Rosaceae iliti ružovke (jabuke, kruške, jagode, maline, šljive, trešnje, breskve...).
Goran Đulić, ekonomist iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, napisao je na portalu Slobodni Filozofski, neposredno uoči ulaska Hrvatske u članstvo Europske unije: “Poljoprivredna politika u EU bazirana je na zaštiti dohotka dok se kod nas traži proizvodnost, konkurentnost i tržišnost. Sustavom poticaja dolazi se samo do malverzacija, na način da svake godine dolazi do promjene iznosa koji država plaća za svaku pojedinačnu kulturu.” A do danas, u tri protekle godine, nije se u tome promijenilo ništa, barem ne nabolje.
Najčešći primjer za takvu konstataciju tiče se mljekarstva, kao zacijelo najvažnije grane u domaćoj poljoprivredi. Kroz posljednjih nekoliko godina ono je doslovce bačeno na koljena te bi u dogledno vrijeme moglo potpuno iščeznuti. Mljekarsko-stočarski OPG-ovi gase se na dnevnoj bazi, a otkupne cijene već prelaze iz neodrživih u apsurdne. Naspram toga, francuski mljekarsko-prerađivački gigant Lactalis progutao je, s preuzimanjem hrvatskog Dukata, najveći dio pripadajućeg tržišta u RH i preplavio ga jeftinom uvoznom sirovinom.
Podvučemo li crtu, doima se kako država još uvijek može spasiti osnovu za razvoj agrara, premda u to zaista malo tko vjeruje. Jer, trebalo bi ispuniti nekoliko zahtjeva: provesti komasaciju (okrupnjavanje) zemljišnih cjelina u korist manjih proizvođača, osnovati valjanu agro-banku koju se prije pola godine najavljivalo, odustati od privatizacije nekoliko strateških poduzeća poput Podravke i Petrokemije, te nizom manjih mjera izaći ususret preostalim i novim OPG-ovima.
Ako dotad Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (TTIP) ne uništi i posljednje nade poljoprivrednicima u RH, ostaje im i pokušaj da sami aktivno poduzmu nešto više za obranu vlastitog rada: izrazitije okupljanje u zadruge kao najveće garante prosperiteta u sektoru. Ali, to neće ići bez rigoroznog pritiska na državne vlasti koje moraju izgraditi bolji legislativni kontekst za njihovo lakše funkcioniranje.
lupiga
Slobodna trgovina na tanjuru
Kao i u svakoj drugoj analizi upornih naopakih politika, dobro je započeti s osvrtom na enigmu: kome takvo stanje odgovara? Tko ubire korist urušavanjem ukupne proizvodnosti i potplaćenošću radništva u agrarnom sektoru? Kojim subjektima ide na ruku da jedemo loše i skupo?
Skupo – jer ekonomija u agraru jasno kaže da smo sumarno na gubitku čak i onda kad kupujemo izrazito jeftinu hranu koja je proizvedena drugdje. Loše – jer takva hrana nema pouzdano porijeklo i ne zna se kako je točno proizvedena, s koliko pesticida i antibiotika te genetskih modifikacija, a o padu nutritivnih svojstava uslijed skladištenja i transporta da ne govorimo.
Ekonomsko-politička strategija koja upravlja svim industrijskim i trgovinskim tokovima u Hrvatskoj, međutim, zadana je po globalnim centrima moći u korist financijskog sektora, banaka i osiguravajućih društava. A njima odgovara, veoma jednostavno, da najveći dio svijeta uvozi svakovrsnu robu i kreditno se zadužuje, dok manjina politički jačih država može svom stanovništvu priuštiti kvalitetniji život.
Pravocrtni udes hrvatske poljoprivrede može se stoga pratiti još od famoznog liberalno-ekonomskog aranžmana sa Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO) potkraj devedesetih, pa do pristanka na krajnje dubiozne kriterije Europske unije s početka ovog desetljeća. Jedan od glavnih efekata potonjeg okvira, recimo, bio je gubitak povoljnih eksportno-importnih okolnosti koje je za RH dotad godinama osiguravao regionalni Srednjoeuropski ugovor o slobodnoj trgovini (CEFTA).
Tajkuni i umjetno gnojivo
Oni koji vode tu igru u podređenim zemljama, uz financijaše, jesu veliki trgovci, uvoznici, prekupci. Kad je riječ o Hrvatskoj, neupitni simbol te kategorije je Ivica Todorić, vlasnik Agrokora i Konzuma, ujedno korisnik najvećeg postotka državnih poticaja u poljoprivredi. Naime, on je oko svojih dućana okupio najvitalniji dio proizvođača čiji plasman presudno ovisi o njemu, uz još nekoliko većih otkupljivača.
Ali, umjesto da se pozicija neposrednih proizvođača u sistemu unapređuje, ona konstantno slabi; mislimo pritom u prvom redu na seljačka imanja kao specifičnu jedinicu u ovom sektoru. Takva obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG) zamišljena su načelno kao temelj domaćeg agrara, no pokazat će se da je nasuprot njima favoriziran upravo notorni tajkunski sloj koji ubire profit.
Neovisni agrarni analitičar Darko Znaor stavio je oštar naglasak na rast društvene nejednakosti u hrvatskoj poljoprivredi, u izjavi za portal Deutsche Welle početkom ove godine: “Taj sektor je ʻnajhrvatskijiʼ jer su praktično svi resursi u rukama hrvatskih državljana, ali raspodjela tih resursa izgleda gore nego igdje u EU, s iznimkom Rumunjske."
Znaor navodi kako 1% najvećih gazda ubire oko 35% sveukupnih javnih potpora, dok samo 6% njih obrađuje oko 60% iskorištenih površina. “Mali ne mogu tome konkurirati, ne mogu opstati u poljoprivredi, pa ni općenito opstati u ruralnim područjima”, zaključuje on, te dodaje kako nema alternative drastičnom zaokretu u tretmanu dviju strana – tajkunske i seljačke – ako se želi spasiti domaći agrar. Nije riječ samo o distribuciji subvencija iz hrvatskog javnog budžeta i EU-programa za ruralni razvoj, nego i o načinima dodjele državnog obradivog zemljišta.
Generalno, danas se u RH obrađuje svega oko jedna trećina zemljišta od površine koja se ovdje iskorištavala za vrijeme SFR Jugoslavije. U međuvremenu je na toj trećini u velikoj mjeri značajno iscrpljen gornji humusni sloj tla – zbog nekritičkog korištenja pesticida i umjetnih gnojiva te zbog nepoštivanja klasičnih, ekološki primjerenih plodorednih izmjena vrste usjeva, budući da ekonomski diktat određuje izbor kultura. A od osamdesetih godina 20. stoljeća nije ulagano u velike infrastrukturne projekte melioracija, o čemu svjedoče i učestale katastrofalne poplave u novije doba.
Gašenje OPG-ova
No vratimo se položaju OPG-ova, kao centralnom problemu agrara danas. Čini se da hrvatske državne vlasti, ne samo aktualne, nisu u stanju odoljeti pritisku krupnog kapitala na drugoj strani. Izostaju fiskalne olakšice u korist malih, kakve su standard u zemljama centra EU-a te uspijevaju zaštititi agrar. Iako ni tamo, s obzirom na više objektivnih, globalnih razloga, već neko vrijeme baš ne cvatu sasvim dobro ruže, kao ni ostale biljke iz porodice Rosaceae iliti ružovke (jabuke, kruške, jagode, maline, šljive, trešnje, breskve...).
Goran Đulić, ekonomist iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, napisao je na portalu Slobodni Filozofski, neposredno uoči ulaska Hrvatske u članstvo Europske unije: “Poljoprivredna politika u EU bazirana je na zaštiti dohotka dok se kod nas traži proizvodnost, konkurentnost i tržišnost. Sustavom poticaja dolazi se samo do malverzacija, na način da svake godine dolazi do promjene iznosa koji država plaća za svaku pojedinačnu kulturu.” A do danas, u tri protekle godine, nije se u tome promijenilo ništa, barem ne nabolje.
Najčešći primjer za takvu konstataciju tiče se mljekarstva, kao zacijelo najvažnije grane u domaćoj poljoprivredi. Kroz posljednjih nekoliko godina ono je doslovce bačeno na koljena te bi u dogledno vrijeme moglo potpuno iščeznuti. Mljekarsko-stočarski OPG-ovi gase se na dnevnoj bazi, a otkupne cijene već prelaze iz neodrživih u apsurdne. Naspram toga, francuski mljekarsko-prerađivački gigant Lactalis progutao je, s preuzimanjem hrvatskog Dukata, najveći dio pripadajućeg tržišta u RH i preplavio ga jeftinom uvoznom sirovinom.
Podvučemo li crtu, doima se kako država još uvijek može spasiti osnovu za razvoj agrara, premda u to zaista malo tko vjeruje. Jer, trebalo bi ispuniti nekoliko zahtjeva: provesti komasaciju (okrupnjavanje) zemljišnih cjelina u korist manjih proizvođača, osnovati valjanu agro-banku koju se prije pola godine najavljivalo, odustati od privatizacije nekoliko strateških poduzeća poput Podravke i Petrokemije, te nizom manjih mjera izaći ususret preostalim i novim OPG-ovima.
Ako dotad Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (TTIP) ne uništi i posljednje nade poljoprivrednicima u RH, ostaje im i pokušaj da sami aktivno poduzmu nešto više za obranu vlastitog rada: izrazitije okupljanje u zadruge kao najveće garante prosperiteta u sektoru. Ali, to neće ići bez rigoroznog pritiska na državne vlasti koje moraju izgraditi bolji legislativni kontekst za njihovo lakše funkcioniranje.
lupiga
