Praznik rada, s jakim povijesnim temeljima i ozbiljnom tradicijom u radničkom pokretu, izgubio je, barem u našim krajevima, svaki smisao posljednjih godina.
Razgovarajući nedavno na jednoj kavi s prijateljima o nekim kratkoročnim planovima, netko je spomenuo spajanje dana u produženi vikend početkom svibnja. Drugi prijatelj za stolom nevino je upitao: „A što se tada slavi?“
To možda najbolje oslikava činjenicu koliko je nevažan postao Praznik rada. Nevažan ne zato što bi „radni ljudi“ to željeli, nego zato što su tako željeli oni koji bi te „radne ljude“ trebali predvoditi (sindikati) i oni koji su, uvjetno rečeno, na drugoj strani barikade (poslodavci).
Jasno je da je danas, čak i onim sretnicima koji rade, ili možda baš najviše njima, sama pomisao na slavljenje rada – degutantna. U Hrvatskoj, a i drugdje u okruženju, općenito govoreći postoje samo dvije skupine radnika. Oni koji rade malo ili ništa i oni koji rade previše i za taj su rad slabo plaćeni.
Sredine nema. Samim tim, jasno je da je ideal radničkog pokreta o takozvane tri osmice, u današnje vrijeme – deplasiran. Tako se obilježavanje Praznika rada svelo na ceremonijalno pripremanje roštilja u prirodi ili ogorčenu borbu za besplatni tanjur graha na nekim od gradskih trgova ili parkova poput Maksimira.
Jasno se sjećam da je još 2002. ili 2003. godine veliki prosvjed radnika Željezare Sisak izazivao kontroverzne reakcije. S jedne strane bili su oni koji su vidjeli da je to početak kraja radnika kao pojma u Hrvatskoj, dok su s druge strane bili oni koji su forsirali priču o tome kako, eto, „drugačije ne može“, te kako se moramo pomiriti s time da i u Željezari, a i drugdje u nekadašnjim velikim socijalističkim poduzećima mora doći do otpuštanja velike većine radnika.
Problem je ipak negdje drugdje. Spomenuta Željezara, a i mnoga druga poduzeća nisu uspela napraviti strateški zaokret iz planske ekonomije u model poslovanja okrenut tržištu.
Naravno, za to nisu odgovorni radnici, nego oni koji su upravljali tim poduzećima, a još više oni koji su vodili ekonomsku politiku u Hrvatskoj 90-ih godina.
Jer, tada su započeli svi naši ekonomski problemi kojima se ne vidi kraj.
Praznik rada je, dakle, još jedna žrtva loše ekonomske politike na čijoj su lomači sagorjeli radnici, a i njihovi životi. Danas smo na SEEbizu objavili tekst o tome kako čak i moćni njemački sindikati imaju problema sa članstvom i borbom za radnička prava. Sasvim je jasno da se, slijedom logike, ni radnici u Hrvatskoj nemaju čemu dobrome nadati.
Bez obzira na sve ovo, Praznik rada treba obilježavati kao simbol radničkog pokreta koji je nekad doista imao težinu i u lokalnim i u međunarodnim okvirima.
Ne bi bilo dobro da apatija koja vlada Hrvatskom i ovim dijelom Europe presudi jednoj tradiciji koja ima korijene i u našim krajevima. Praznik rada tako će ostati jedan od onih nostalgičnih praznika koji više služe kao pouka da bi odnos prema radnicima i radnička prava danas ipak morali zaslužiti bolji tretman u društvu.
Jer, s obzirom na to da je rad (za one koji imaju sreću da rade) postao pretežiti dio života, logično je da će nam, ako u tom procesu rada nismo zadovoljeni(e), i životi sličiti na kaos.
Nažalost, u tom bljutavom kaosu ima malo mjesta za dostojanstvo – radnika i čovjeka.
seebiz
