U atmosferi sve dubljeg uvjerenja građana da je američka država jedna oligarhija perpetuirana nasiljem za dobrobit nekoliko tisuća superbogataša počinju se polako odmotovati kampanje za predsjedničke izbore 2016. Sama činjenica da smo suočeni s mogućnošću da ponovno gledamo izbore između jednog Clintona i jednog Busha svjedoči koliko su SAD postale oligarhija, s monarhistički ustrojenim političkim super-obiteljima, poput Filipina ili Pakistana.
Prvi Kongres 2. Internacionale u Parizu 1889. odlučio je da se 1. maj ustanovi kao Praznik rada komemorirajući Haymarket masakr u Chicagu, 4. svibnja 1886. Na taj dan radnici u Chicagu štrajkali su i prosvjedovali zahtijevajući osmo-satni radni dan. Nepoznati počinitelj, anarhista vjerojatno, bacio je bombu i policija, koja je u Americi uvijek poslovično brza na obaraču, uzvratila je paljbom ubivši četvero radnika. Poslije su još sedmero povješali, sve po zakonu, naravno. I tako se od tada 1. svibanj slavi skoro svuda u svijetu kao Praznik rada, osim u SAD-u, žrtva čijeg se radništva istim praznikom komemorira, i gdje je, posebno otkako je 1. svibanj postao jedan od glavnih praznika u Sovjetskom Savezu, taj dan prvo 1921. proglašen Danom amerikanizacije, a 1949. Danom lojalnosti, i 1958. Danom zakona, tj. zapravo Danom nepobjedivosti kapitalizma, samo što se to ne može tako direktno reći.
Međutim, nezavisno od toga, u SAD-u se sindikati zalažu za Praznik rada kao i za osmosatni radni dan još od prije Haymarket masakra. Prijedlog je prvi iznio mašinist P.J. McGuire, sekretar Centralnog radničkog sindikata, na sjednici u New Yorku 8. svibnja 1882. Taj proces je doveo do toga da su države jedna po jedna usvajale taj prijedlog (prva država s Praznikom rada bila je Oregon 1887.) da bi na kraju 1894. Dan Rada predsjednik Groover Cleveland proglasio nacionalnim praznikom, valjda kao pokajanje što je upravo bio poslao 12 tisuća vojnika da krvavo uguše štrajk radnika u tvornici vagona Pullman – jedino što je isti praznik potpuno i moguće namjerno nepovezan s Haymarketom, bio od početka smješten na prvi ponedjeljak u mjesecu rujnu, kada se i danas slavi. Jesu li američki radnici trebali nakon odluke Internacionale inzistirati na svibnju? Iako su se sami izborili za rujan. Danas se praznik u rujnu doživljava vrlo apolitički. I mnogi radikaliziraniji lijevi progresivci bi da se i 1. svibanj obilježava. Prosvjedima i štrajkovima.
No u 19. stoljeću američki radnički pokret bio je najveći radnički pokret na svijetu i možda nisu puno pratili što se događa u Parizu, gdje su im se svi divili. Legalno organiziranje radnika radi kolektivnog dizanja plaća prvo i jest bilo moguće upravo u SAD-u nakon odluke suda u Massachussetsu 1842. u slučaju Commowealth vs. Hunt: ta presuda je baza za legalnost sindikalnog organiziranja. Do tada je englesko "opće pravo" (common law), koje se primjenjivalo i u postrevolucionarnim SAD, tretiralo udruživanje radnika da bi iznudili veće nadnice kolektivno od poslodavca, kao kriminalnu konspiraciju, ili udruženi zločinački poduhvat.
Sto godina kasnije međutim je Taft-Harley Act 1947, koji je i dalje na snazi, skresao krila sindikatima, ograničivši ih što mogu a što ne, i odonda sindikati u SAD-u polako gube članstvo i propadaju, da bi danas samo 6.6% radnika u privatnom sektoru u SAD-u bilo sindikalno organizirano – jedino su do sada bolje prošli sindikati javnih službenika jer ih je njujorški gradonačelnik Wagner tijekom 1950-tih izuzeo od obaveza nametnutih THA zakonom, a to su onda kopirali i drugi gradonačelnici (tako je sindikalna organiziranost radnika u javnom sektoru danas i dalje zavidnih 35%.
No, jasno se vidi da se od tada krivulja ekonomskog rasta i krivulja rasta nadnica počinju sistematski razilaziti u SAD-u, a taj trend se dalje zaoštrava i pogoršava nakon što je predsjednik Reagan naredio hapšenje i dovlačenje u lancima u sudnicu Stevea Wallaerta, vođe sindikata radnika kontrolora leta, koji su tada bili u štrajku. To je slomilo leđa radničkom pokretu u Americi i danas, prema grafikonima u Jacobin magazinu, baziranim na istraživanju Pikettya i Saeza, gornjih 1% bogataša u Americi je uspjelo ugrabiti više od 100% vrijednosti ekonomskog rasta tijekom "oporavka" nakon recesije 2008., što znači da je donjih 99% zapravo izgubilo novac tijekom "oporavka", pa je stoga "oporavak" ovdje u navodnicima. Ispravnije bi bilo reći: krađa.
Izvor: Jacobin
I sada se samo još treba osigurati da bogatstvo ostane u obitelji – stoga je jedna od glavnih točaka republikanskog političkog programa ukidanje poreza na nasljeđivanje (koji Piketty savjetuje da bi svaka zemlja morala uvesti) – argument je da taj šteti farmerima i obrtnicima – iako je obiteljsko nasljedstvo do 10 milijuna dolara oslobođeno tog poreza, a farme i obrti rijetko vrijede više – mladi republikanski kongresmeni su jednostavno plaćenici nekoliko stotina obitelji koje se osjećaju ugrožene i oštećene tim porezom.
U međuvremenu banke su “kažnjene” za krizu 2008. Iz odlične tabele, koju je Matt Taibbi sastavio za Rolling Stone prošlog studenog, vidimo kako: za pranje novca meksičkih narko-kartela i država koje podržavaju terorizam, HSBC je kažnjen novčanom kaznom ekvivalentnom profitu koji oni ostvare u 26 dana; za pružanje bankarskih usluga Sudanu i Iranu, BNP Paribas banka je kažnjena sa 290 dana njihovih profita; a za ulogu koju su igrale u masovnoj decepciji, koja je dovela do krize tržišta nekretnina 2008., i tek nakon svjedočenja zviždačice Alayne Fleischmann, JP Morgan Chase, Citigroup i, najprljavija od svih, Bank of America su kažnjene s po 104, 81 i 181 dan svojih profita: nitko, dakle, nije dobio niti godinu dana. Gore bi prošli da su ukrali kutiju cigareta u supermarketu.
Radnička borba nije prestala, niti neće dok je kapitalizma. Ono što je u 19. stoljeću bio osmosatni radni dan, danas je $15 (90 kuna) minimalna plaća za sat rada (trenutno je $7.25 na saveznoj razini, iako varira od države do države, pa je, recimo, minimalac u Wyomingu $5.15 a u Vermontu $9.15 na sat; Obama se zalaže za $10.10). U Brooklynu je baš pred dva tjedna bio veliki štrajk i prosvjed zaposlenika u fast-food restoranima zahtijevajući $15/sat. Mediji su uglavnom komentirali nestrpljivo i negativno, s užasom se grozeći kako su prosvjednici blokirali jednu od glavnih prometnica (Flatbush avenija) na prilazu mostu za Manhattan, ugrožavajući tako slobodu i komfor vlasnika automobila.
Prosvjed u Brooklynu bio je dio nacionalnog prosvjeda 15. travnja ove godine tijekom kojeg je 60 tisuća ljudi izašlo na cestu u 230 američkih gradova zahtijevajući $15/sat. U protest su se uključili i radnici iz kantine Senata: kuhari, čistačice, poslužavatelji američkog političkog rukovodstva jednako su slabo plaćeni kao i njihove kolege u McDonaldsu i Wal-Martu. I samo ih je jedan senator došao pozdraviti: Bernie Sanders. Većina komentatora se uglavnom s visoka moralizirajući obrušava na prosvjednike kao nezahvalne i/ili lude ljude koji traže da budu duplo plaćeni za šrot posao koji bi ubrzo mogli roboti brže, bolje i, možda čak ljubaznije obavljati od njih. Ne pomaže sigurno što su većina od njih imigranti i/ili obojeni, tamne kože, a materinji im nije engleski. Tako se borba za radnička prava danas u SAD-u odvija ruku pod ruku s borbom za prava imigranata i manjina.
Ovogodišnji prvomajski prosvjed fokusiraju se na ispreplitanje radničkih prava, građanskih prava i prava imigranata. Štrajk lučkih radnika u Kaliforniji, ove godine za Prvi maj zatvorio je sve kalifornijske luke, kao prosvjed protiv policijske brutalnosti. Policijska brutalnost, posebno prema crncima, zaista prelazi svaku mjeru. Američka policija tretira četvrti velikih gradova naseljene crncima kao što je Milošević tretirao Kosovo. Zadnjih petnaest godina američka policija u prosjeku svaka dva mjeseca ubija po jednog nenaoružanog mladog crnog muškarca bez valjanog razloga i uglavnom za to nitko ne biva kažnjen. Još prije friškog mučkog ubojstva Freddieja Graya u rukama baltimorske policije, portal Gawker objavio je listu fotografija 76 crnaca koje je policija nenaoružane i bez razloga ubila od 1999.-2014. Portal Gawker, usput, jedna dobra vijest, najavio je da će od 1. maja ove godine dozvoliti sindikalno organiziranje svojih zaposlenika, objašnjavajući da misle da nije dovoljno da samo pričaju o pravdi, nego da je vrijeme da je sami počnu i prakticirati.
Kao što je takva jedna duboka suštinska nepravednost – nacionalistički šovinizam baš kao rasisam - morala dovesti do krvoprolića na Kosovu, tako isto sada dovodi do krvoprolića u američkim gradovima, krvoprolića, koje po mom mišljenju, tek počinje. Jer policija napokon očito gubi p.r. bitku: nitko im više ne vjeruje, ni njima, ni javnim tužiteljima. Atlantic magazin opasno teoretizira kako je nenasilje prosvjednika suočenih s tako neprikrivenim nasiljem policije svojevrsno pristajanje na status-quo, otvarajući neminovno alternativu da je došlo vrijeme da se policajce počne tući i ubijati. A do sada neupitno krotke lokalne televizijske stanice, kojima je glavna tema uvijek bila podrška zaštiti reda i poretka, počinju slati svoje voditeljice lijepo uređenih frizura da intervjuiraju pripadnike gangova (Crips i Bloods) tražeći njihovo mišljenje o policijskom nasilju, podsjećajući me na izvjesno vrijeme neposredno prije ratova u bivšoj Jugoslaviji kad je mišljenje nekadašnjih osuđenika u medijima postalo vrjednije od mišljenja organa vlasti. Vojska je već na ulicama – pred par mjeseci u Fergusonu, a sada u Baltimoreu. Policijski sat je na snazi. Hapse svakoga tko je na ulici nakon fajrunta. Policija puca na novinare, doduše samo gumenim mecima, za sada. Dok ovo završavam (29. travnja navečer po njujorškom vremenu) na Manhattanu se odvija veliki prosvjed solidarnosti s Baltimoreom, maršira se od Union trga do Times trga, i koliko čujem policija tuče i hapsi koliko stigne. Sjedinjene Države, zemlja koja je sebe tijekom Hladnog rata definirala kao antitezu policijskoj državi, danas se sve više samodefinira kao policijska država i kao država policijskog nasilja.
U atmosferi takvog sve dubljeg uvjerenja građana da je američka država jedna oligarhija perpetuirana nasiljem za dobrobit nekoliko tisuća superbogataša počinju se polako odmotovati kampanje za predsjedničke izbore 2016. Sama činjenica da smo suočeni s mogućnošću da ponovno gledamo izbore između jednog Clintona i jednog Busha svjedoči koliko su SAD postale oligarhija, s monarhistički ustrojenim političkim super-familijama, poput Filipina ili Pakistana. Unutar Demokratske stranke Hilary Clinton odskače mnogo više nego Jeb Bush unutar Republikanske. Republikanci zapravo imaju masu potencijalnih kandidata kao Chris Christie, Ted Cruz, Rand Paul, jednog goreg od drugoga, koji su međutim u narodu kakav već danas glasa za njihovu stranku mnogo popularniji od brata bivšeg predsjednika i sina jednog od ranijih predsjednika.
Demokrati imaju praktički samo Hillary. Možda još Jim Webb. I, naravno, Elizabeth Warren, koja je vjerojatno jedini senator odrastao u siromaštvu (otac čistač, umro od infarkta, majka prodavačica u supermarketu, izgubila auto jer ga nije mogla otplaćivati pritisnuta bolničkim troškovima nakon smrti muža), ali ona se izgleda nema namjeru kandidirati. Elizabeth je glasala za Republikance u mladosti, kao većina sirotinje sa sela, vjerujući u mit o američkoj socijalnoj mobilnosti, dok se nije malo obrazovala. Bljedunjava stranka bez identificirajućih ideja, poput hrvatskog SDP-a. Odrekli su se ideologije i svoje biračke baze, jer im te ne mogu financirati političke kampanje. Nikom se i ne da muda stavit na panj, kako ih je bivši ministar rada pod Hillarynim mužom, Robert Reich, opisao u otvorenom pismu njoj, objavljenom na portalu Salon.
Hilary Clinton u kampanji, Foto: Hilary Clinton Facebook
Prije osam godina su našli crnca outsajdera da bude predsjednik jer sebi, svjesni da su izigrali svoje birače, nisu mogli vjerovati. Problem je što je Obama mnogo bjelji nego što izgleda. A sada se skrivaju iza Hillarynih skuta, iako ona, za razliku od njih, zapravo skoro uvijek nosi hlače, tj. mozda je mnogo muškija nego što bi se dalo na prvi pogled zaključiti. Iako se danas Hillary pokušava prikazati kao jedna od nas, silazeći ponekad, uz minimalni broj zaštitara u pratnji, među raju, kao kad se tobože incognito pojavila u Chippotle restoranu za ručak, što se obavezno fotkalo (i fotka je za pola sata obišla svijet), Hilary je dio establishmenta još od svojih dana na Wellesley collegu 1969. kad se rijetko tko dičio biti dijelom establishmenta.
Hilary je senzacionalno progresivna u zaštiti ljudskih prava, prava žena, žrtava nasilja i prava LGBT zajednica. Do sada je postala i vrhunski verzirana u vanjskoj politici i održavanju imperija. Ali je nesumnjivo dio najbogatijih 1% i bije ju glas da nema baš prefinjeni ekonomski osjećaj za siromaštvo, i nije se izjasnila da li se slaže s ekonomskim mjerama, koje je Reich u svom pismu predložio, a koje više liče na program Bernieja Sandersa nego program Hilary Clinton: obnova Glass-Steagal zakona (regulacija financijske industrije), dizanje poreza bogatima, osnaživanje sindikata, nepotpisivanje TTIP-a (kojeg Milanović inzistira potpisati), ograničavanje plaća velikim direktorima i menadžerima, a dizanje minimalne nadnice na $15/sat na saveznoj razini, i imenovanje novih sudaca u Vrhovni Sud koji bi pomogli da se pobije Citizens United zakon. Također, kao i svatko tko tako visoko leti, Hilary je podložna osjećaju da je netko njenog profila – prva dama, senator, državni sekretar – iznad zakona, kao suveren, a ne kao izabrani javni službenik, što se pokazalo kroz njeno korištenje privatnog emaila u državnoj službi i objašnjenja koje je nakon toga dala. Bez iznenađenja, republikanski bloggeri bi je odmah u zatvor stavili, da mogu.
Dan nakon nje, kandidaturu je među Republikancima istaknuo Marco Rubio, senator iz Floride, koji je njena sušta suprotnost: mlad, zgodan, muškarac, sin imigranata, odrastao u relativnom siromaštvu, no koliko god je od nje fizički mlađi, toliko je od nje mentalno dalje u prošlosti. Da, nazvao ju je kandidatom jučerašnjice – ali on je taj koji ne podržava normalizaciju odnosa s Kubom u stilu nekog hladnoratovskog konzervativca i kojem aktivisti organizacija imigranata zvižde zbog njegovih ideoloških republikansko-dogmatskih stavova o reformi imigracijske politike. Republikanci, naime, za razliku od Demokrata (baš kao i HDZ za razliku od SDP-a) imaju ideologiju, i to ideologiju kojoj je knjiga "A Christian Manifesto", koju je 1981. napisao evangelički propovijednik Francis Schaeffer, ono što je Memorandum SANU bio Miloševiću.
Napokon, kao pravi socijalist, večer pred 1. maj svoju kandidaturu najavljuje i Bernie Sanders, senator iz Vermonta, koji se, jedini pored Elizabeth Warren, ne stidi zastupati interese radničke klase, koji govori o ekonomskoj nejednakosti kao uporištu društvenog zla, ili kako ga portal, plaćen od braće Koch, zove: kandidat "gole klasne zavisti" (prema bogatima, valjda). Kad bi on postao predsjednik, mjere iz Reichovog pisma mogle bi zaista postati zakon. Zato će kapital raditi prekovremeno sljedećih godinu i pol da se to po svaku cijenu onemogući. Hillary, međutim, profitira nesrazmjerno od njegove odluke da se kandidira kao kandidat Demokratske stranke, a ne kao nezavisni kanidat. Slušati njega kako govori tijekom kampanje popravit će dojam o Demokratskoj stranci kao stranci koja zaista brine za ekonomsku situaciju. Bernie također ima nepokolebljivu antimilitarističku, anitintervencionističku vanjsku politiku i kategorički ne podržava i ne surađuje s kršiteljima ljudskih i građanskih prava, čak i kad se radi o bliskim saveznicima, kao što je Izrael.
Bernie Sanders
Hilary će, pored njega, izgledati kao kandidat strogog političkog centra kojoj je svaki republikanski protukandidat krajnja desnica tamo među birtherima, čajankašima, aynrandovcima i drugim proto-fašistima, kojih je većini glasača, naročito među obrazovanijim građanima u većim gradovima, već duže vremena pun kufer. Drugim riječima, iako Sanders neće pobijediti (kao što ni Živi zid uostalom nije), Hillary će zbog njega biti "izbirljivija", a da se pri tom ne mora, i vjerojatno ni neće, ili hoće, ali lažno obavezati da će zaista ispuniti predložene radikalne političke zahvate, neophodne da se ekonomski jaz nejednakosti dovede u nekakve normalne okvire za održanje društvenog mira.
U suprotnom možda ćemo svjedočiti i više samospaljivanja ispred Bijele Kuće i Capitola. Ta su za sada rijetka, znatno rjeđa od policijskog nasilja, i ne izazivaju uglavnom nikakvu pažnju. Za razliku od Arapa, Ameri neće pohrliti na ulice samo zato što se neki tip polio benzinom i zapalio. To bi morao prvo postati trend za lajkanje na fejsu. Nekoliko godina bi se tako svakih par mjeseci netko morao zapaliti da to postane predmet naše pažnje i razmišljanja.
Naravno, uvijek su moguća i iznenađenja. Mirakuli. Na primjer da vlasnik kompanije Dan Price odluči smanjiti svoju plaću s milijun dolara na 70 tisuća i istovremeno svim svojim zaposlenicima (oko stotinu) podignuti plaću tako da MINIMUM plaća u njegovoj firmi Gravity Payments (firma se bavi procesiranjem kreditnih kartica za male privrednike na zapadnoj obali i Havajima) bude 70 tisuća dolara godišnje. Pored takvog vlasnika ti ne treba sindikat. No, Dan nije nikakav komunist. Dapače. Magazin Poduzetnik je Pricea prošle godine proglasio američkim poduzetnikom godine. Osnovao je kompaniju s 19 godina i odonda samo raste i zapošljava sve više ljudi. 2013. proglašen je sedmim najboljim job-creatorom u SAD-u. A sada se pera branitelja kapitalizma natječu tko će ga više ocrniti i poželiti mu goru sreću s ovim kapitalu odurnim projektom. Uglavnom se svi zlurado nadaju da će propasti do kraja godine.
Sjajni su primjeri Dana Pricea i Bernieja Sandersa – no ne treba zaboraviti da Dan zapošljava sto ljudi a prodaje svoje usluge deset tisuća i da će za Bernieja glasati možda nekoliko stotina tisuća ljudi u Americi. I nakon što ih se mediji zasite, opet ćemo se vratiti u istu ovu atmosferu jednog sve dubljeg uvjerenja građana da je američka država jedna oligarhija perpetuirana nasiljem za dobrobit nekoliko tisuća superbogataša, koja je dizajnirana da nas sve ostale ostavi na cjedilu. S druge strane, čuda ponekad jesu moguća, i možda zaista dobijemo Bernie Sandersa za predsjednika. U prvoj noći nakon što je najavio kandidaturu, Bernie, kao kandidat siromašnih, prikupio je više novca u on-line donacijama za svoju političku kampanju, nego što su bilo koji od tri republikanska predsjednička kandidata (Marco Rubio, Ted Cruz, Rand Paul) prikupili u prvim noćima nakon što su najavili svoje kandidature. I ja sam dao $10. Go Bernie!!!
h-alter
