Izvor: Pixsell / Autor: Goran Jakus/PIXSELL
Liječnicima smo izloženi i budni i usnuli, i živi i mrtvi, i nema dijela tijela ili duha u koji ne mogu prodrijeti. Predivna je njihova moć kada život čovjeka visi o niti, pa kada vješti prsti tu nit ulove, učvrste i spase, ali je i jeziva kada je zloupotrijebe.
U jednom vicu mladi liječnik pita starijeg je li moguće specijalizirati samo mlade pacijentice. Ako se pacijente gleda kao na objekte, samo je pitanje dana kada će ih se početi gledati kao seksualne objekte – kao u gotovo dvadesetogodišnjoj zlostavljačkoj karijeri Larryja Nassara, liječnika američke ženske gimnastičke reprezentacije. On će zbog više od stotinu prijavljenih slučajeva napastovanja ostarjeti i umrijeti u zatvoru, a u propast je povukao i gimnastički savez koji je sve te godine žmirio na jedno ili oba oka. Ali kad je bio tako dobar doktor!
Ortoped iz Dubrave koji je vrijeđao i ponižavao pacijente ne bi to mogao činiti da nad njima nije imao moć. I ne samo nad njima, nego i nad medicinskim sestrama koje su zlostavljanjima godinama svjedočile, pogleda uprta u pod. A kad bi se koji pacijent i požalio upravi, rekli bi mu: 'Je, znate, on vam je takav. Ali dobar je doktor.'
Nije čudno da je šef tog liječnika zlostavljača sada ministar. Nije čudno da se taj ministar neki dan proslavio seksističkom izjavom o lijepim i mladim medicinskim sestrama. Nije čudno ni da je i njegov prethodnik smatrao kako su sestre seksi u utegnutim uniformama.
Svaka je bolnica organizirana kao vojna služba, što se vidi po uniformama, ali i po tome što se preferiraju muškarci: niže sestre nose svijetloplave odore, više sestre tamnoplave, a liječnice i muškarci nose bijelu odjeću. Starija služba nadgleda mlađu, a šefovi odjela zaposlene – činovi su posjetiteljima nevidljivi, ali osoblje ih je svjesno.
Bolnica je, kako kaže Jacques Attali, tvornica, baš poput ludnice, zatvora ili škole. Kao što škola treba proizvoditi obrazovane, zatvor poslušne, a ludnica normalne, tako je bolnici cilj proizvoditi zdrave. Zato u bolnici imate osjećaj da ste na pokretnoj traci: upisuju vas, prozivaju i postrojavaju; lezi, digni se, ustaj, sjedi; nešto vam izrežu ili spoje ili nalijepe ili ubace – i gotovo, noga u guzicu, javite se na kontrolu. Nitko vam nije dužan objasniti što vam rade, nitko vas ne mora pitati kako vam je.
Nikad nije ugodno kod liječnika. Vi se tamo svlačite i naguzujete, naginjete i protežete, zijevate i žmirkate, a on vas pipka i dirka, gladi i bocka, gura vam prste i instrumente u tjelesne otvore. Ne samo da pred liječnikom drhtimo goli, nego njegov strog pogled prolazi kroz naša masna, mlohava ili natečena tkiva i prodire pod kožu, u živce i mišiće. I još dublje, on čita naše moždane valove i sadržaj krvi, a iz pogleda na jetru, gušteraču ili srce saznaje naše najdublje tajne
Liječnicima smo izloženi i budni i usnuli, i živi i mrtvi, i nema dijela tijela ili duha u koji ne mogu prodrijeti. Predivna je njihova moć kada život čovjeka visi o niti, pa kada vješti prsti tu nit ulove, učvrste i spase, ali je i jeziva kada je zloupotrijebe.
U jednom vicu mladi liječnik pita starijeg je li moguće specijalizirati samo mlade pacijentice. Ako se pacijente gleda kao na objekte, samo je pitanje dana kada će ih se početi gledati kao seksualne objekte – kao u gotovo dvadesetogodišnjoj zlostavljačkoj karijeri Larryja Nassara, liječnika američke ženske gimnastičke reprezentacije. On će zbog više od stotinu prijavljenih slučajeva napastovanja ostarjeti i umrijeti u zatvoru, a u propast je povukao i gimnastički savez koji je sve te godine žmirio na jedno ili oba oka. Ali kad je bio tako dobar doktor!
Ortoped iz Dubrave koji je vrijeđao i ponižavao pacijente ne bi to mogao činiti da nad njima nije imao moć. I ne samo nad njima, nego i nad medicinskim sestrama koje su zlostavljanjima godinama svjedočile, pogleda uprta u pod. A kad bi se koji pacijent i požalio upravi, rekli bi mu: 'Je, znate, on vam je takav. Ali dobar je doktor.'
Nije čudno da je šef tog liječnika zlostavljača sada ministar. Nije čudno da se taj ministar neki dan proslavio seksističkom izjavom o lijepim i mladim medicinskim sestrama. Nije čudno ni da je i njegov prethodnik smatrao kako su sestre seksi u utegnutim uniformama.
Svaka je bolnica organizirana kao vojna služba, što se vidi po uniformama, ali i po tome što se preferiraju muškarci: niže sestre nose svijetloplave odore, više sestre tamnoplave, a liječnice i muškarci nose bijelu odjeću. Starija služba nadgleda mlađu, a šefovi odjela zaposlene – činovi su posjetiteljima nevidljivi, ali osoblje ih je svjesno.
Bolnica je, kako kaže Jacques Attali, tvornica, baš poput ludnice, zatvora ili škole. Kao što škola treba proizvoditi obrazovane, zatvor poslušne, a ludnica normalne, tako je bolnici cilj proizvoditi zdrave. Zato u bolnici imate osjećaj da ste na pokretnoj traci: upisuju vas, prozivaju i postrojavaju; lezi, digni se, ustaj, sjedi; nešto vam izrežu ili spoje ili nalijepe ili ubace – i gotovo, noga u guzicu, javite se na kontrolu. Nitko vam nije dužan objasniti što vam rade, nitko vas ne mora pitati kako vam je.
