Ne znam čini li mi se to samo, jer zbog obveza ne izlazim svakodnevno u grad kao nekad, pa su mi te rijetke šetnje značajnije, ili se grad stvarno proljepšao i narastao, u smislu drveća i parkova, kućica sa svježe obojanim šarenim fasadama i bujnim cvjetnjacima iza ograda, bijelih zebri na svakom koraku, pitomih ulica i novih uličnih svjetiljaka.
Čak i ne obilazeći najljepša mjesta grada, Korzo, Tvrđavu ili šetnicu uz Savu, dovoljno je lijepih prizora i u „mojim“ ulicama da napunim baterije željne zraka i prirode, i vratim se kući s punim mobitelom novih fotki. Baruni pjevaju „Kada Sava krene prema Brodu, tada moje misli za njom odu…“, ja ih mogu citirati – kada noga krene prema Brodu, tada moje misli nekud odu - izgube se u prizorima rane jeseni i slutnje skore zime. Kažu da je jesen posljednji osmijeh godine, i najljepši, dodala bih.
Ove simpatične dečke na slici zanimalo je na kojem će portalu biti objavljena njihova fotografija, rekla sam na SBperiskopu, ako se gledaju, lijepo ih pozdravljam i zahvaljujem na poziranju.
