Predrag Lucić: Dramatski zaokret lustraškog lidera

Lustracija, lustracija, lustracija… Nije još ni započela, a već vas i sam spomen tog terminatorskog termina nagoni da na njega reagirate kao i na sve one medijsko-političke rabljenice – ili točnije kazano: izrabljenice – čijom su vas neumjerenom upotrebom maltretirali kroz život. Pa vam je lustracija danas isto što i nekoć stabilizacija, diferencijacija, demokratizacija… Razumjet ću stoga ako ste već odustali od čitanja teksta koji vas je – i prije no što je započet – ugnjavio već samim spominjanjem lustracije, lustracije, lustracije…

Nadam se ipak da sličnu sudbinu nije doživio tekst iz Večernjeg lista u kojemu je Ivan Hrstić od nekih političkih stranaka pokušao iskamčiti odgovore na pitanja o toj – ispričavam se – lustraciji. Pitanja glase: »O čemu zapravo govorimo kad danas izgovaramo riječ lustracija? Podrazumijevamo li uopće pod tim istu stvar? Je li stvarno HDZ pod tim najavio čistku svih nepoželjnih, kako tvrde u vladajućoj koaliciji? Postoji li neki oblik lustracije koji bi i SDP-u mogao biti prihvatljiv – ili čak poželjan?«

Odgovori su šaroliki: od tviteraški šturog SDP-ova da »nemaju potrebe govoriti o lustraciji o kojoj danas govori predsjednik HDZ-a, jer je sve što je potrebno već rekao Europski sud za ljudska prava«, preko nešto rječitijeg HNS-ova iz kojega ćemo citirati samo zaključak da je ta stranka »protiv lustracije i u društvu i u stranci« jer je »lustracija uvijek instrument izbacivanja i diskvalificiranja političkih konkurenata«, pa do onog najglagoljivijeg HDZ-ova u kojemu Večernjakov vrli pitac vidi »dramatski zaokret« u kojemu »upravo onaj koji je na meti najžešćeg udara – Tomislav Karamarko – kreće za Hrvatsku neuobičajenim putem – od vlastite stranke«.

U tom »dramatskom zaokretu« predsjednik HDZ-a tvrdi kako njegovoj stranci »nije cilj nikakva osveta ili obračun s političkim neistomišljenicima, nego uvođenje europskih demokratskih standarda u europsku Hrvatsku«, i to prema »kriterijima za bavljenje politikom na nižim, srednjim i višim razinama« koji će faktički biti implementirani u samom HDZ-u, a koji se »neće odnositi samo na one iz bivšeg sustava nego i na sve one s pravomoćnim presudama zbog korupcije i zloporabe položaja«. Karamarko preko Večernjaka poziva i sve ostale političke stranke da krenu istim autolustracijskim putem, premda još ni sam ne zna po kojim bi se kriterijima ti unutarstranački procesi trebali odvijati. Jer kako sam kaže – kriteriji se »još bruse unutar koordinacije koalicije koju je okupio«.

No, zato je predsjednik najjače oporbene stranke izbrusio stav kako »ovo društvo od prokazivanja udbaša nema nikakve koristi, ali ima koristi od prokazivanja njihovih laži jer pripadnici bivših službi, kada se s nekim žele obračunati, proglašavaju ga udbašem«. I rade to – veli Karamarko – po izlizanoj matrici: »Kao, tko bi drugi znao tko je udbaš ako ne oni koji su sami bili udbaši? To u pravilu čine pred izbore i prema onoj političkoj opciji koja bi i nakon 25 godina mogla ugroziti njihove pozicije«, uz neizostavnu napomenu kako je i on sâm »žrtva takvog procesa«.

Sad se tu nameće zanimljivo pitanje za tako uvjerljivog zagovornika autolustracijskih procesa: namjerava li on, naime, izbrusiti jednake društveno korisne kriterije prema pripadnicima svih, ali baš svih bivših službi, kako onih koje su uhodile i proganjale ljude pod jugoslavenskim autoritarnim režimom, tako i onih – u međuvremenu transformiranih ili preimenovanih – koje su zlorabile svoje ovlasti u demokratskoj Hrvatskoj, eto naprimjer tako što su pod unsašku »operativnu obradu« nalik onoj udbaškoj stavile najmanje 126 novinara, konspirativno osumnjičenih da »svojim pisanjem, s plemenitim ciljem punjenja proračuna novina i svojom profesionalnom afirmacijom, ugrožavaju sigurnost hrvatskih građana«?

Je li Karamarkov »dramatski zaokret« po pitanju lustracije isprovociran možda baš nedavnim istupom njegova kolege Smiljana Reljića koji je, pokušavajući obraniti šefa HDZ-a od Manolićevih optužbi za mladalački udbašluk, tresnuo da je priča o 126 dosjea »operativno obrađivanih« novinara izmišljotina, ali i javno priznao kako je on osobno potpisao barem jedan nalog za »operativnu obradu«, i to onaj čiji su revni izvršitelji – naravno, bez sudskoga naloga i sličnih zakonskih tričarija – uhodili ne samo novinara Zorana Daskalovića nego čak i njegovu tada maloljetnu djecu?

Je li u Karamarkovoj glavi zasvijetlila lampica za autolustraciju nakon što je pročitao – ili su mu nadležni službenici pročitali – Daskalovićev odgovor na Reljićeve potvore iz kojega se lijepo vidi kako su tajne službe demokratske Hrvatske zaobilazile njezine zakone i zloupotrebljavale svoju moć, podvaljujući uhođenome novinaru i ono što nikada nije napisao i ono čime se nikada nije bavio?

Ili je »dramatski zaokret« nastupio nakon što je i do lustracijskoga trend-settera stigla reakcija Jasne Babić na službobraniteljski intervju kolege mu Smiljana, reakcija kojom je špijunirana novinarka javno ovlastila sve zainteresirane za Reljićev obavještajni opus da pročitaju njezin dosje, pa da »sami zaključe koji je bio motiv toga grandioznoga pothvata u ratnim vremenima i koliko je bilo sigurnosno relevantno ispitivanje njezina socijalnoga porijekla, bračnoga stanja, bivšega muža, njezina biološkoga oca, majke i daljnje rodbine«?

Jesu li, dakle, javne reakcije žrtava Reljićeve »operativne obrade« utjecale na to da Karamarku sine kako bi moglo biti nekakve koristi od »prokazivanja laži pripadnika bivših službi«? Je li se Tomislav Karamarko najzad počeo sramiti onoga čime se Smiljan Reljić hvali? Ili u tom »dramatskom zaokretu« zapravo nema nikakvog zaokreta, a ponajmanje onoga dramatskog?

tacno