Predrag Lucić: Mamić na udaru udbaša Cezara

Ako je vjerovati glasinama koji su u Hrvatsku stigli s jedne press-konferencije održane u susjednoj Sloveniji, postoje osnovane sumnje da bi Gaj Julije Cezar bio predan zaboravu kao jedan od bezbroj običnih rimskih pravnika i da nikada ne bi postao ništa od onoga po čemu ga se i danas pamti – ni proslavljeni vojskovođa, ni najpoznatiji rimski imperator, ni ugledni literat – da uza sve to nije bio i udbaš.

Jer ako jedna od najslavnijih izreka koju povjesničari pripisuju Cezaru glasi »Divide et impera!«, a suvremeni hrvatski polihistor Zdravko Mamić iz Moravskih Toplica poručuje da je to pseudocezarovsko »Podijeli pa vladaj!« ustvari »stara udbaška« krilatica pod kojom Zoran Milanović proganja njega i slične osvjedočene poštenjake koji drmaju hrvatskim nogometom – onda još ostaje samo da se razriješi pod kojim je kodnim imenom djelovao napokon raskrinkani Gaj Julije. Dakle: je li Cezar bio Glavonja ili je bio Garavi, ili je pak u djelovodnicima zloglasne jugoslavenske tajne službe, nakon što je izdao šifriranu zapovijed »Kocka je bačena!« za prelazak Rubikona, bio zaveden kao Kockica?

To bismo mogli doznati u danima koji slijede, sad kada je Zdravko Mamić bacio kocku pa odlučio da zaobiđe Sutlu i da za svoj Rubikon izabere rijeku Muru, odnosno, da se u Hrvatsku iz Slovenije vrati najbližim zaobilaznim putem preko Mađarske. A mogla bi se u tom istražnom postupku raskrinkati i čitava višestoljetna udbaška linija koja vodi od Cezara preko njegova učenika Macchiavellija, također neskriveno sklona dividiranju i imperiranju, pa do Immanuela Kanta koji je maksimu »Podijeli pa vladaj!« držao jednim od temelja svake dobre vladavine, o čemu je njemački filozof iz škole klasičnog udbaškog idealizma ostavio i pisane tragove u deklasificiranom dokumentu pod nazivom »Vječni mir«. I onda, naravno, još dalje i dalje, sve do današnjega ćesara Gaja Julija Milanovića.

Dinamov bi poslovođa tako mogao postati ključni lik i dugo očekivani stvarni mobilizator u razotkrivanju sveukupne povijesti UDB-ina djelovanja od Staroga Rima pa do Nove Hrvatske, a u tom bi mu veličajnom poslu dragocjenu pomoć trebali pružiti i svi oni što kroz hrvatske medije provlače priču o zloglasnoj jugoslavenskoj tajnoj policiji koja je danas – sudeći po njihovim svjedočanstvima – moćnija nego što je ikada bila.

Važan svjedok mogao bi biti popularni pjevač i nacionalno-pomirbeni djelatnik Marko Perković Thompson koji je prije nekoliko dana, govoreći o svojemu »državničkom potezu« odustajanja od paralelne proslave obljetnice oslobodilačke operacije »Oluja« u Čavoglavama i pridruživanja središnjoj nacionalnoj fešti u Kninu, znakovito pripomenuo kako su neki »pokušavali Čavoglave prikazati na loš način, kao okupljanje zadrtih desničara«, i to tako što su u najpoznatije hrvatsko selo ubacivali kojekakve mutne tipove s paklenim namjerama. »Imamo puno dokaza da su mnogi s neprimjerenim znakovljem bili provokatori. Sve to možemo dokazati jer smo te podatke podastirali javnosti, ali nikoga to nije zanimalo«, žali se pjevač i na ubačene došljake na tajnom zadatku, i na javnost koja se navodno oglušuje o te podastrte podatke i dokaze.

Ruku bi mu pritom mogao pružiti i dr. Stjepan Razum – ugledni katolički svećenik, pročelnik odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu i guru Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac – koji se, uza sav svoj angažman na propovijedanju da je zloglasno ustaško stratište na Savi ustvari bilo običan radni logor, stigao baviti i UDB-inim djelovanjem na hrvatskoj estradi u XXI. stoljeću. Razum, naime, na stranicama Hrvatskog tjednika tvrdi da je i »pjesma ‘Jasenovac i Gradiška Stara’ udbaški proizvod bačen u hrvatsku javnost da se ona njime zabavlja«.
Budući da dr. Razum u crkvenim krugovima slovi za ozbiljnog znanstvenika, za pretpostaviti je da on tu svoju tvrdnju o udbaškom autorstvu i tutorstvu nad morbidnom koljačkom poskočicom i njezinim razdraganim vokalnim interpretatorima ne bi javno iznio kada za nju ne bi imao neoborive dokaze. A koliko će ti dokazi, kada ih dr. Razum uz podršku Kaptola najzad ponudi javnosti, kompromitirati sve one udboustaše koji su tu pjesmu zdušno pjevali, time neka glavu lupaju popularni pjevači…

Štošta bi kao potvrdu Mamićeve teze mogao reći i jedan katolički aktivist na službi u Slobodnoj Dalmaciji koji je ove subote iz prve ruke posvjedočio o događajima otprije tridesetak godina, uz koje se vezuje navodna udbaška prošlost sadašnjega predsjednika HDZ-a: »Rimska hodočašća bila su glavni poligon za ubacivanje agenata koji su s nama putovali kako bi odrađivali zadatke koje im je namijenila Služba državne sigurnosti.
Zastavu koju spominje i Karamarko, bez socijalističkih obilježja, redovito su na Trg svetog Petra donosili ubačeni provokatori koji bi se predstavljali da su stigli iz dijaspore.« Valjda ćemo, čim krene veliko raskrinkavanje, dobiti i odgovor na logično pitanje: je li svatko tko je mahao hrvatskom zastavom bez socijalističkih obilježja bio ubačen, kao što je – kako ispada – ubačen svatko tko po Čavoglavama paradira s »neprimjerenim zankovljem« ili tko pjeva onu idiotariju u slavu Maksovih mesara…

Nakon Mamićeva dragovoljno-prinudnog povratka iz Slovenije u voljenu domovinu, za sve bi te istinoljubive ljude mogao svanuti dugo očekivani dan kada će lustracija, što već četvrt stoljeća visi u zraku, najzad tresnuti na hrvatsku grudu. I kada će se pod njezinim udarom, kao prvi među udbašima, zasigurno naći Gaj Julije Cezar. A što se ostalih tiče, znate već kako to kod nas ide… Neki će se izvući, neki će se presvući, a neki nastaviti s pričom da je svatko ubačen svakome, a samo oni nikome. Nikome osim samima sebi.

A neki će iz svega toga stjepanrazumno zaključiti da je čitava ta dernjava oko svemoćnih i svesprisutnih udbaša i današnjoj Hrvatskoj – najobičniji udbaški proizvod bačen u hrvatsku javnost da se ona njime zabavlja.

tacno