Predrag Matvejević, rođeni Mostarac 1932. godine – esejist, polemičar, putopisac sve sažetijega i poetičnijega diskursa, koncentriran na rubne i naizgled efemerne detalje, kadre ilustrirati alternativnu vizuru. U Matvejevićevim tekstovima »iz promatranja sitnog, ali važnog detalja, čak iz njegova odabira; nastaje poezija« (R. La Capria). Dobitnik je mnogih književnih nagrada, ali i vrijedne nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost; najprevođeniji je hrvatski pisac XX. i XXI. stoljeća. U razgovru za Tačno.net govori o Mostaru, književnosti, jeziku, napadu na akademika Slavu Kukića, dočeku Darija Kordiću i drugim temama.
Gospodine Matvejeviću, čovjek ste koji je mnogo dao svojem rodnom Mostaru i njegovim građanima: u ratu, prije, ali i nakon njega. Još od djetinjstva uz ovaj grad vežu vas mnoge uspomene. Kakvog se Mostara sjećate kao dijete, mladić? Je li uopće išta ostalo isto?
Ista je predivna rijeka Neretva, isti vjetrovi pušu gradom, isti su brežuljci okolo njega, a opet mnogo toga se promijenilo. U mostarskoj sam se Cernici rodio prije 83 godine, u ulici koja se proteže između gornjih i donjih sokaka (kako smo tada govorili). Igrao sam se i svakoga dana trčao tom ulicom, spuštao se do obale Neretve, bacao kamenje u rijeku, gledao ljude. Mama je radila, a baka Vida je bila stara. Dali su me na čuvanje jednoj susjedi Hatidži: mladoj ženi, nerotkinji. Njezin suprug radio je kao konobar, a ona me je čuvala u svojoj kući gdje je bila i njezina stara majka koja je klanjala nekoliko puta na dan, kako to nalaže muslimanska vjera, pa bih ja pokušavao da imitram staru baku – skoro svaki dan i to mi je nekako bilo interesantno. To su moje najranije uspomene na Mostar. Sa Hatidžom, koja je imala dosta vremena, gledao sam prve Chaplinove filmove u kinu; kinu koje je pripadalo jednom Talijanu Tiberiju. Jedina škola koja je radila u to vrijeme bila je Osnova škola bijelih časnih sestara milosrdnica u koju su me roditelji i upisali. Sjećam se časne sestre Sicilijane, podučavala me je sviranju glasovira jer otac i majka nisu imali mnogo novca, a ja sam iskazivao želju i ljubav prema glazbi. Ona me je besplatno podučavala. Kao dijete iz katoličke obitelji, ministrirao sam kod fra Branka punih pet godina. Kasnije, iza rata, formirana je Muzička škola u Mostaru, a ja sam bio među prvih nekoliko đaka te škole. Od toga rata su mi ostale dvije teške uspomene: 1941. godine moja baka, Vida Pavić, imala je ogromni kokošinjac u kojega je sakrivala pravoslavce kako ih ustaše ne bi ubile. Često sam im nosio lonac s falš-gulašom, gulašom bez mesa. Mostar je u to vrijeme imao jednog vrlo poštenog i dobrog župana Petra, koji je bio prijatelj mojoj familiji i on je na jedan vrlo vješt način spasio mnoge ljude od smrti: oko 150 Srba, pravoslavaca pozatvarao je dok je trajalo klanje i bacanje u jame. Moji ujaci, lijevo orijentirani, odvezli su mnoge naše prijatelje do Sarajeva kako bi u Mostaru i Hercegovini izbjegli smrt jer je tamo ipak bilo nešto lakše. To je jedan politički događaj koji mi je ostao u sjećanju. Drugi događaj kojim sam bio iznenađen: u Mostar je 1943. godine došao bataljon ranjenika. Tri vjere u gradu (danas bi rekli tri nacije): nitko nije otkriven, svi su bili po kućama; hrana im se donosila po kućama. Znam da je moj ujak bio mnogo povrijeđen i nije mogao otići u partizane, ali im je pomagao. Govorio bi mi »Dođi sutra sa sjekirom« i dao bi mi adresu. Govorio je »sjekirom«, a ustvari sam nosio lijekove namijenjene onima iz mostarskog bataljona. Mostar je trebao 1945. godine dobiti naziv grada heroja, ali zbog tih naših unutarnjih stvari, zbog toga što su jedni bili ovakvi, a drugi onakvi to nije postignuto. No, sam Mostar je spasio bataljon ljudi i to je svakako herojski čin. Kasnije sam u Sarajevu upisao studij francuskoga jezika i književnosti, a završio sam ga u Zagrebu. Konkurirao sam za stipendiju u Parizu, napravio doktorat na Sorboni, a kao student i mladi pisac, branio pisce i neke druge ljude u zatvoru: prvenstveno hrvatske pisce jer sam ovdje živio. Kao predsjednik P.E.N.-a izlagao sam se za pomoć Franji Tuđmanu, a kasnije sam se potpuno ohladio kada mi je Vlado Gotovac pričao kako mu Tuđman u zatvoru nije htio dati da se obrije toplom vodom. Vlado ga je nazivao kičem. Dobro se sjećam njegove izjave: »Tuđman je kič!«. Gotovca sam također branio, a uz njega i Momu Kapora te brojne druge srpske pisce. Branio sam i Aliju Izetbegovića jer doista nije zaslužio kaznu zatvora od 12 godina. Mnoge sam branio: neki su to zaslužili, a neki nisu.
U eseju »O jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije« zapisali ste kako je jugoslavenska ideja ovdašnjim narodima bila putokazom povijesti, a ponekad i luč koja je sjala u tami. Nedavno ste mi najavili skori izlazak vaše nove knjige i kako privodite kraju pisanje iste upravo na tu temu.
Riječ »Jugoslavija« prvi puta je izgovorena u Dubrovniku 1844. godine, a onaj koji ju je izgovorio bio je Matija Ban. Od njegova imena ostalo je u Beogradu samo Banovo brdo. Čudno je da naši udžbenici to ne pišu, nigdje nećete to pronaći. U 19. Stoljeću jugoslavenska misao je cvjetala: svi veliki, kritički pisci poput Matoša, Šimića (našeg Hercegovca) pjevali su pjesme o jugoslavenstvu i sve je tako bilo do ujedinjenja. Onda su došli prvi raskoli; ubojstvo kralja Aleksandra, ubojstvo Radića itd. Dakle, jugoslavenstvo prije Jugoslavije bio je jedan veliki i pozitivni mit. Radim trenutno na svemu tome da sažmem u novu knjigu. Nakon ovog posljednjeg rata ne mislim da je više moguća neka zajednička država poput Jugoslavije. Nažalost, toliko zla je učinjeno da je to doista nemoguće. Ali ono što je moguće – mogu se ostvariti odnosi prijateljstva, poštivanja, kulturnih manifestacija. Primjerice, za manifestaciju Krležini dani u Beogradu ne možete naći kartu jer je toliko veliki interes. U Zagrebu igra Nušićeva interesantna komedija Gospođa ministarka i vi ne možete naći kartu 15 dana ranije. Dakle, interes kod ljudi postoji i trebamo ga razvijati. Veliki Antun Gustav Matoš rekao je: »Naša književnost bit će nacionalna tek kad bude europska.« On kaže kako je pogrešna tendencija da se prave dvije, a ne samo jedna zajednička književnost. Kako ne bi služio vojsku Matoš je pobjegao u Beograd i ondje bio više od četiri godine, a o tome je rekao: »Tu sam proveo najteže i naljepše dane svoga života«. Bio je siromašan, svirao u skromnom beogradskom provincijskom orkestru i nešto malo pisao kako bi zarađivao, a navečer pijuckao s braćom Srbima. Antun Barnko Šimić pisao je na ekavici: sjajan pjesnik, jedan od najboljih i najvećih! Ne zagovaram neostvarivo, ali sam posve siguran da je ostvariva duhovna razmjena i prijateljstvo. Treba nas vezati osjećaj da smo zajedno proživjeli teški dio povijesti i da su naši najbolji sinovi težili tome da povijest zbližimo. Tin Ujević je u svojoj mladosti rekao: »Kad mi netko kaže da sam Srbin, ja se time ponosim.«
Prije više od trideset pet godina pisali ste Josipu Brozu Titu pismo kojim mu predlažete da se povuče sa svih funkcija, a na to su javnost i mediji reagirali poprilično burno. Uloga medija je i danas jako velika.
Uloga medija je nekada veća nego što to zapravo zaslužuje. Sjećam se što sam sve doživio u tom razdoblju o kojem govorite kada sam napisao i poslao to pismo Titu predlažući u njemu da se povuče sa svih pozicija i prepusti to mlađima te da ne prihvati formulu doživotnog predsjedništva. Naravno, čuvajući pritom sliku Tita i imajući na umu da je Tito mnogo dao ovoj zemlji: Hrvatima je vratio Istru, Split, Šibenik i otoke. Međutim, nađu se odmah oni koji to plasiraju kao vrijeđanje Tita, a nađu se i oni drugi koji govore kako sam titoist. Odgovor je uslijedio na poseban način – prestali su me pozivati na partijske sastanke, a da pritom nisam isključen. U »Bijeloj knjizi« dobio sam najviše prostora od svih »grešnika« (pismo Titu nije u njoj spomenuto, vjerojatno i zbog toga što sam bio suradnikom nekih od utjecajnih pariških listova). Pronio se glas da sam »poludio«. Slučajevi u manjih gradovima ne dođu mnogo do javnosti. Primjerice, slučaj Neđe Galića i njegove supruge Štefice koji spašavaju Bošnjake sa falsifikatima garantnih pisama, sa žigovima koji nisu vjerodostojni, ali koji su imali snagu spašavanja brojnih familija. Nažaslot, Neđo nije živ, ali je sreća da njegova supruga danas djeluje i bori se protiv svih oblika nacionalizma ne mareći za to iz pravca koje nacije on dolazi jer je danas rasprostranjen po svim. Osobe poput Štefice Galić stvaraju ugled vlastitoj naciji braneći prave vrijednosti. Oni naciji donose najbolje.
Prije par mjeseci objavljena je knjiga »Između crvenog i crnog – Split i Mostar u kulturi sjećanja« autora Dragana Markovine, a u kojoj se autor ozbiljno bavi problemom s kojim se naslovljeni gradovi suočavaju: nekadašnji crveni gradovi postali su, kako i sam autor kaže, bastionima desnice. Kako gledate na taj fenomen?
Doista je nevjerojatno kako je desnica u tim dijelovima, ali i u mnogim drugim dijelovima naših zemalja uspjela uhvatiti priliku i zavladati ljudima. I ovdje ima onih kojima kada kažete da ste ljevičar, gledaju vas s nekim čuđenjem. Ja sam lijevi: čitao sam Voltairea, formirao se uz Krležu koji je naš najveći pisac – živio je, radio i umro kao lijevi! Tko to može poreći i osporiti? Upravo mi je neki dan stigla ta knjiga Dragana Markovine i počeo sam je iščitavati. Knjga se čini vrlo pozitivnom i kvalitetnom literaturom. Drago mi je da i u Mostaru i u Splitu postoje ljudi poput vas, poput profesora Dragana Markovine i brojnih drugih ljudi koji se ne boje govoriti.
Nedavno je na slobodu pušten osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, a slika ljudi koji su ga dočekali, zajedno s crkvenim velikodostojnicima, obišla je svijet i naišla na negodovanje ogromnog broja ljudi. Kako komentirate taj doček?
Upravo je ključna riječ »osuđeni«. Darija Kordića nije osudio neki od naših sudova koji su nerijetko pristrani jer zavisi tko si i što si, već ga je na toliko godina zatvora osudio Haški Sud koji je zasigurno pravedniji i neutralniji od svih ovdašnjih. Razumio bih neki drukčiji pristup Crkve i svećenika. Primjerice, da se javio neki biskup ili svećenik pa rekao »Pomolimo se zbog grijeha. Pokajmo se. Zatražimo oprost od Boga i od ljudi.«, a ne da podržavaju takvog osuđenog ratnog zločinca. Ti ljudi nisu svjesni koliko rade protiv Hrvatske. Nekada se nađem u prilici i vidim kako pojedinci dižu ruke i viču »Za dom spremni«. To je davanje povoda onima koji ne vole Hrvatsku i koji će reći »Vidiš, svi su ustaše.«, koji je optužuju i koji pretjeruju kada govore o hrvatskim zločinima zanemarujući zločine počinjene od strane drugih. Takvi ljudi sa tim ustaškim pozdravima, arogancijom i neukošću su naš ogroman problem i naša sramota. Ivo Andrić je u jednoj svojoj bilježnici zapisao »Neuki najviše štete, ne znaju što čine«. To je i Isus govorio »Oprosti im Bože jer ne znaju što čine«. Oni nemaju pojma koliko zla nanose ovoj zemlji svojim postupcima. Zbog takvih nas svrstavaju među fašiste, naciste i ustaše. Znamo što se dogodilo i svjetska povijest nije zabilježila takav krimen kao što se zabilježio u nacističkim logorima, kao u Jasenovcu, kao i u posljednjem ratu. Zašto braniti one koji su to radili? Neka odgovaraju. Ima danas ljudi koji ne žele da me pozdravljaju, koji okreću glavu od mene, ali to je valjda kazna koju valja platiti i ja je s lakoćom plaćam.
Nekoliko tjedana nakon zagrebačkog dočeka Dario Kordić pozdravljen je i s oduševljenjem dočekan u rodnoj Busovači. Ondje su bili brojni građani, svećenici, ali i sami vrh HDZ-a Bosne i Hercegovine koji, po svemu sudeći, nema tendenciju suočavanja s ratnom prošlošću i odlukom Haškog tribunala.
To dolazi iz neke njihove frustracije da od ničega naprave nešto, da naprave prošlost koja je drukčija od prave prošlosti te da na takav način izbrišu svoje zločine. Oni čine krivo i to im se svakako upisuje u knjigu negativnih povijesnih događaja i iskustava. Nešto se nekada nekome i može oprostiti jer su bili osuđivani, a nisu bili krivi, no oni ljudi poput Kordića koji jesu krivi i odgovorni – njihovu krivicu treba kazati. Ako su kršćani, neka traže oprost, a ne da odašilju ove slike koje gledamo kako im se iskazuje potpora, to je sramotno. Problem Dragana Čovića i HDZ-a je problem nedovoljne političke kulture i uzajamnih osveta. Sigurno među onima koji za njega glasuju ima i onih koji su gubili članove svoje obitelji u ratu. Činjenica jest da je poslije rata bilo Hrvata koji su ispaštali zbog nekih postupaka i grijeha koje oni nisu počinili, već su ih počinile ustaše. Sjećam se, još kao dječak, uzrečice »Prave za prave, a krive za krive«. Neke stvari nisu dovedene do svijesti, do čistog i razumskog shvaćanja; one su na nivou instinkta, na nivou provincijalnih, nekulturnih i nekultiviranih osveta. Upravo zato se događa da nacionalne stranke poput HDZ-a dobivaju veliki broj glasova. Oni se iskazuju narodu kao pozitivni i najbolji Hrvati, kao što se npr. u Srbiji neki ponose pa govore »Milošević je bio dobar, sjajan« i tako sakupljaju glasove jer te laži uspijevaju, te laži pogađaju ljude jer ih vežu za neka negativna iskustva koja je iskusila možda njihova familija ili netko blizak.
Kakva je uloga Crkve u svemu tome?
Crkva se može geografski locirati. U sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine imate sjajnih ljudi, svećenika i časopisa. Tamošnji franjevci su vrlo progresivno orijentirani, a onda spuštajući se dole prema Hercegovini vidite ljude koji nisu dostojni da budu sinovi Crkve. Oni bi mogli na narod drukčije utjecati jer im narod doista vjeruje. Trebali bi upozoravati i savjetovati po kršćanskom nauku, a toga nema. Tu bi Crkva mogla ostvariti svoju ulogu; mnogo bliže Kristovu nauku, nego što to čine. Ja sam nekada bio u iskušenju i branio ljude iz Crkve kada bih vidio da su tendenciozno napadani i kada sam se družio s nekima od njih; ali taj rad ima svoju dogmu i oni umjesto da se otvore prema božanstvu, vjeri i Kristovu nauku – oni se otvaraju prema politici, a politička uvjerenja kojima se otvaraju obično su nacionalistička, zatvorena i tvrda, rekao bih grešna.
U Mostaru je usred bijelog dana nedavno na Sveučilištu u svom kabinetu brutalno pretučen profesor Slavo Kukić, a napadač je kasnije policiji priznao kako je povod napada bila Kukićeva izjava kojom je kritizirao Darija Kordića i doček u Busovači.
Čitao sam o tom nemilom događaju i doista ima situacija koje, ne samo da zbunjuju, nego u čovjeku stvaraju jedan žal i jed: Kako je netko mogao akademika i profesora Slavu Kukića – jednog takvog čovjeka koji se na visokoj razini bavi sociološkim problemima, koji u sebi nosi toleranciju i kritičnost, koji u sebi nosi kulturu koja je zapravo ono najbolje što evropska kultura ima uopće – napasti zato što se ne slaže s nekim minornim shvaćanjima, sa nekim bijednim, intelektualno inferiornim i mizernim stavovima? To pokazuje koliko je teško izaći iz zatvorenog kruga primitivizma i nacionalizma. Nužnost je da kultura napravi svoje teške korake i pomogne da se izađe iz toga. Nije to jedini slučaj; znam za slične slučajeve u Zagrebu, a prijatelji mi kažu »Nemoj praviti iluzije, i u Beogradu se rade takve stvari«.
Nedavno su u Splitu pretučeni LGBT aktivisti, a to nije prvi puta zabilježen napad u gradovima Hrvatske, ali i drugim državama bivše Jugoslavije. Gorljiv ste borac za prava i jednakopravnost LGBT populacije pa me zanima kako komentirate njihov položaj u društvu i činjenicu da je velika većina hrvatske javnosti predvođena Crkvom i inicijativom »U ime obitelji« u Ustav unijela diskriminatornu definiciju braka?
To je za svaku vrstu osude! Bio sam i u Splitu i u Zagrebu na Paradi ponosa, a u Rimu sam već mnogo ranije stekao jedno iskustvo gdje su se mladi studenti sporili s nekim svećenicima iz Vatikana. Naime, Sveti Otac Papa zasigurno često prođe Sikstinskom kapelom s divljenjem gledajući u Michaelangelov strop – jedno od najvećih djela čovječanstva – čudesan po svojoj dubini, po umijeću i umjetnosti: da li mu netko kaže da je taj veliki umjetnik bio homoseksualac, da je pisao i pjevao sonete svojemu ljubavniku? Nadalje, autor Posljednje večere – Leonardo da Vinci – također je bio homoseksualac i Crkva bi to trebala gledati s te strane da ga je Bog obdario talentom da napravi jedno od najvećih kršćanskih djela. Dodao bih tome i Čajkovskog: mi Slaveni smo pomalo stidljivi i nikada nisam sreo nekog ruskog intelektualca koji bi rekao da se Čajkovski zapravo i ubio zbog toga što je bio homoseksualac jer se nije mogao nositi s time kako drugi gledaju na homoseksualnost. Ogroman je broj velikana koji su bili homoseksualci. Ako je Bog dao takav talenat tim ljudima, zašto ih onda vjernici i Crkva osuđuju i stavljaju na stup srama? Premda sam oženjen i premda imam suprugu i djecu, uvijek kada mogu budem na skupovima podrške tim ljudima. Jednom sam prilikom bio na skupu među homoseksualcima pred Katedralom, a mnogi su prolazili i vrijeđali. Jedan mi je mladić na tom skupu kazao »tri čina naše tragedije«. Prvi čin je kad vidiš da si drukčiji; drugi čin je kad vidiš prijatelja koji je drukčiji, koji gleda djevojke, a ti ne i treći čin je kada počneš raditi u nekoj zajednici i oni s kojima radiš upiru u te prstom. Oni ljudi koji vrijeđaju i osuđuju dokaz su naše kulture, odnosno nekulture, neukosti i netoleracije.
Iza sebe imate golem književni opus, ali i dugogodišnje iskustvo rada na svjetskim sveučilištima poput La Sapinezae i Sorbonne; Vaša djela prevedena su na brojne jezike, primjerice, »Mediteranski brevijar« koji je preveden na preko 20 jezika, a nedavno je objavljen i makedonski prijevod knjige »Kruh naš«. Niste se umorili, još uvijek pišete.?
Mnogo sam pisao vani. Mučio sam se da svoje knjige napravim takvima kako bih mogao biti vani i doista, kako ste rekli. »Mediteranski brevijar« je prešao dvadeset prijevoda. Knjiga »Kruh naš« dio je i moga kršćanskog iskustva iz mladosti. Što se tiče prijevoda, uložio sam mnogo truda da to tako bude i u Italiji i Francuskoj su moje knjige dobile na velikoj važnosti, no to je stvar koja mene zbilja ne okupira previše. Bilo mi je stalo napisati knjigu na kruhu i preveli su je već na preko deset jezika. Broj jezika možda nije garancija da je sve to najbolje, ali je garancija da ima nekog interesa i drago mi je da ime jednog južnoslavenskog pisca, kako se ja i osjećam, bude viđeno i čitano u mnogim zemljama. U ovome času hoću da opišem jugoslavenstvo prije i poslije Jugoslavije. Danas se pljuje na ono što je vrijedilo, a prije – svi, a ponajviše Hrvati, dičili su se tim istim jugoslavenstvom. Knjigu završavam jednom malom anegdotom koju sam već spomenuo: Matoš pobjegao od vojne austrijske obaveze u Beograd i kaže kako su mu te godine provedene ondje bile najljepše i možda najteže u životu. Svirao je violončelo. Siromašan. Bez redovne plaće. Tek bi ponekada nešto dobio od orkestra u kojem je svirao. Vani zima, košava puše; Matoš je izašao i susreo prijatelja koji je bio bez kaputa. Vidjevši to odmah mu je u prvom dućanu kupio zimski kaput. Ubrzo se sretnu, a tada Matoš bude bez kaputa. Prijatelj ga je s čudom upitao »Gdje je tvoj kaput, zašto ga nisi obukao?«, a on mu je odgovorio „Ja nisam ni doručkovao, ni sinoć večerao. Prodao sam svoj kaput.“. Eto, Matoš je tako živio i upravo zato mu je bilo, kako reče, možda najteže. Naslov knjige »Jugoslavenstvo prije i poslije Jugoslavije« zasigurno će izazvati neko negodovanje u određenim krugovima, no ako pročitaju možda ipak budu malo tolerantniji, a ako ipak ne pročitaju – utoliko gore po njih. Prvo poglavlje knjige je o tome što su Hrvati mislili i govorili o jugoslavenstvu. Iznenadit ćete se jer sam se i ja iznenadio kada sam pošao proučavati dokumente koje sam sakupio.
Jezik je tema koja je uvijek vrlo aktualna. U jednom tekstu koji ste mi slali zapisali ste »Treba li nakon svega i sam Mostar pratiti ovakva mijenjanja pogleda na jezik kakva je teško pravdati znanstvenim i moralnim razlozima?« Upravo o jednom jeziku Hrvata, Srba, Crnogoraca i Bošnjaka nedavno je u emisiji »Nedjeljom u 2« govorila i lingvistica dr. sc. Snježana Kordić. Kako na problem jezika gledate danas i na činjenicu da je doista postao instrumentom manipulacije?
Bio sam među prvima, ako ne i prvi koji je prikazao rad i knjigu naše velike lingvistice Snježane Kordić: prvo na radiju, a onda je taj moj govor i pretipkan za časopis. Moje iskustvo puno je polemika oko toga hoće li se jezik zvati srpskohrvatski ili ne, a supolemičari su obično bili niskoga reda koji očito nikakve veze nemaju s lingvistikom. Takvi obično imaju argumentaciju primjera »hleb i kruh« i doista mi je jednom prilikom čovjek to rekao, a ja sam odgovorio »U Hrvatskoj imate selo Hlebinje, a u Srbiji imate grad koji se zove Kruševac«, no osim toga jedan od najvećih hrv. pjesnika S. S. Kranjčević piše »Hljeba, hljeba gospodaru! Ne vidjesmo davno hljeba!« . Ja sam o tome govorio i drago mi je da o tome govori Snježana Kordić; to nije nikakva politička propaganda, već tek lingvistika. Mi smo u Mostaru doista imali zajednički jezik i nikom pametnom nije smetalo ako ga je netko obogaćivao izrazima karakterističnim za hrvatsku, srpsku ili bošnjačku varijantu. I sama kultura grada poznavala je razne tradicije. Šantićev jezik ima više turcizama nego jezik Mostaraca Hamze Hume i Osmana Džikića. Antun Branko Šimić, rođen u hercegovačkim Grudama, najveći hrvatski pjesnik Bosne i Hercegovine, zastupao je vrlo radikalno jezično jedinstvo: »I ovako je tragično biti umjetnik u jeziku maloga naroda«. Isticao je, štoviše, kako bi tragedija bila još veća da nismo »tražili literarni jezik na onom izvoru koji je pokazivao Vuk«. Netko će reći da je to bilo u drugo vrijeme – ali ovdje i jest riječ o kulturnoj tradiciji. Nije li kolega Dalibor Brozović i sam pisao, ne tako davno, slijedeće rečenice: »Hrvatskosrpski standardni jezik sudjeluje u velikom broju kombinacija, i kao primalac i kao davalac, i u dvosmjernom utjecaju, i u svim rubrikama. U svim primjerima hrvatskosrpski sudjeluje i kao cjelina naprosto zato što je ne samo jedan jezik-dijasistem nego i jedan standardni jezik«?
Poruka Mostarcima:
Rado bih da se ponovno nađemo i da nas, kada dođem sljedeći put, bude svih nacionalnosti; da zajedno odemo i sjednemo na Rondo, da odemo na Balinovac gdje šušti Radobolja koja stvara ugodu; da odemo u onu pržinu kraj Staroga mosta i da se isunčamo – to bi mi spriječilo reumu za naredne tri godine. Dragi moji Mostarci, ne povodite se za malim sitnim dušama koji ne vide da je sklop među ljudima, savez među duhovima važniji od ijednog papira.
Izvor: tacno
