Predsjednica i predsjednik na nizbrdici

Osobe na predsjedničkim dužnostima su u problemima, barem u Hrvatskoj. Prije godinu dana sve je za njih izgledalo jako dobro, ne baš idilično, jer u politici tako nikada ne bude, ali stvarno jako dobro. Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović imala je dobre anketne performanse, vratila se sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji na kojem je grlila i ljubila pokal namijenjen pobjedniku natjecanja (dakle, francuskoj nogometnog reprezentaciji, ne hrvatskoj), prometnula se u prvu navijačicu, zbog toga je pobrala mnogo simpatija, pa i u inozemstvu, i činilo se da je nezaustavljiva na putu prema drugom predsjedničkom mandatu.

Drugi predsjednik, onaj dvostruki, predsjednik Vlade i predsjednik vladajućeg HDZ-a, Andrej Plenković, činio se nedodirljivim. Njemu nasuprot bila je opozicija u rasulu, SDP je upravo bio suspendirao neke važne i u javnosti ugledne članove sa stranačkih funkcija, Davor Bernardić nije znao kontrolira li koji kat na Iblerovom trgu, a kamo li kontrolira li stranku. Ostala opozicija bila je ionako nevažna jer bila je to u usporedbi s HDZ-om biračka sitnež koja HDZ nikako i ničime nije mogla ugroziti. U HDZ-u je, bez obzira na razmimoilaženja oko primjerice Istanbulske konvencije, za Plenkovića sve izgledalo i više nego dobro. Na čelo stranke došao je u ljeto 2016. godine. Preuzeo je stranku u za nju tegobnom trenutku, preokrenuo je, od antipatične Karamarkove stranke u ni dva mjeseca napravio je stranku ugodnog europskog lica po svojoj mjeri. Pobijedio je na izborima, formirao Vladu, pa izbacio Most iz Vlade, formirao novu Vladu s raskoljenim HNS-om, u međuvremenu je HDZ ostvario odličan rezultat na lokalnim izborima u svibnju 2017. godine. Sve je izgledalo divno: unutarstranačka opozicija pometena (još su neki unutarstranački opoziconari poput Milijana Brkića sami, ili sudjelujući u pojedinim aferama, otvarali bokove), a izvanstranačka opozicija bila je u rasulu. A onda se dogodila godina dana u kojoj se sve promijenilo.

Prije godinu dana nitko nije očekivao da će Kolinda Grabar-Kitarović pobijediti u prvome krugu (jer u tome je uspijevao, za sada, samo Franjo Tuđman), ali manje-više svi su bili uvjereni da će pobijediti u drugome krugu, tkogod da joj u tom krugu bude suparnik. U to doba njeni suparnici nisu se ni nazirali. Istina, o Zoranu Milanoviću kao njenom mogućem protukandidatu u javnosti se govori od ljeta 2017. godine, ali u tom trenutku Milanović je bio još dosta daleko od toga da i službeno objavi svoju kandidaturu. Onda se predsjednici dogodio niz gafova, ali imala ih je i prije.
Dogodilo joj se i to da se odlučila približiti vlastitoj stranci iz koje je potekla i to za nju nije, kolikogod to paradoksalno zvučalo, bilo dobro.

Doista je nevjerojatno da se najozbiljnija kandidatkinja za predsjednicu približi svojoj stranci u zadnjoj petini mandata, da ta stranka u tom trenutku stoji odlično, a da se to loše odrazi po izglede aktualne predsjednice da izbori još jedan mandat. Međutim, upravo to se dogodilo Kolindi Grabar-Kitarović. Udaljila se od svoje biračke desnice koja joj je itekako koristila prije nepunih pet godina, a nije se uspjela približiti biračkome centru. U međuvremenu je i ta njena stranka krenula nizbrdicom, sama si je to priuštila, nizom skandala i afera koje su stvorili sami ministri u HDZ-ovoj Vladi. Tome treba pridodati i onu inicijalnu točku, približavanje stranci i istovremeno udaljavanje od desnice, pa i one civilizacijski nepristojne, i eto problema za Grabar-Kitarović. Ti su problemi danas itekako očiti. Njen problem nije Zoran Milanović, nije njen problem što je on objavio da će se kandidirati za predsjednika Republike. Njen problem je to što se za predsjednika Republike namjerava kandidirati jedan od njoj omiljenih pjevača, Miroslav Škoro. Od političarke koja je imala pobjedu na dlanu, postala je političarka koja bi se mogla (iako to za sada nije izvjesno, ali još je pet mjeseci do izbora) boriti za ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora.

Ništa bolje nije ni Andreju Plenkoviću. Od čovjeka koji je ostavljao dojam superiornog kontrolora stranke, uz, istine radi, određene poteškoće, i čovjeka kojega nitko ne može izazvati na unutarstranačkim izborima i računati na pobjedu, on je postao ranjiv političar. I da stvar za njega bude nepovoljnija, on nije pretjerano ranjiv kao predsjednik Vlade, ali jest ranjiv kao predsjednik stranke, a unutarstranački izbori trebali bi biti nekoliko mjeseci uoči parlamentarnih. Broj mogućih protukandidata Plenkoviću se množi, po svemu sudeći u taj red će stati i bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko. Plenkovićev HDZ je trenutačno na 23-24 posto, što znači da se u posljednja dva mjeseca, od europarlamentarnih izbora, HDZ-u događa ono što se SDP-u događalo u posljednje dvije godine, do europarlamentarnih izbora. Bernardić je već više puta demonstrirao sposobnost političkog preživljavanja, što i nije nužno dobro za SDP, Plenković će tu sposobnost morati demonstrirati unutar svoje stranke po prvi put.

novilist