Predsjednice, mrzite li Hrvatsku?

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović objavila je da u Hrvatskoj ništa ne valja. Izvanredno je stanje! »Traže se izvanredne mjere!« Nismo uspješni! Spori smo, neaktivni! Zaostajemo! Ne valjamo! I tako dalje, i tako dalje... Kamo je, zaboga, nestala ona bezbrižna tješiteljica blaženog osmijeha koja svugdje i svakome objavljuje radosnu vijest ljubavi prema narodu i domovini? Kamo je nestala ona preporoditeljica koja je u pobjedničkoj izbornoj noći, pripuštena da kaže koju, ali tek poslije Tomislava Karamarka, razdragano obećala kako će »biti Hrvatska među najrazvijenijim i najprosperitetnijim zemljama EU-a!«. Kamo je iščezla velika majka nacije, ona koja je uvijek ovdje – uvijek spremna! – da nam objavi kako nema na ovome svijetu toplijeg doma nego što je onaj u toplome krilu vlastitoga naroda? Uistinu, čudno se nešto zbiva u zemlji Hrvata – Kolinda Grabar-Kitarović zamrzila je Hrvatsku.

I sve to u nepunih desetak dana. Valja, primjerice, zapamtiti pretprošlu srijedu, 8. studenoga, jer je na taj dan Kolinda Grabar-Kitarović izrekla valjda najnesmiljeniju kritiku ove zemlje još od vremena predsjednikovanja Stjepana Mesića, čijom učenicom sada očito namjerava postati. Pogledajte, primjerice, što je sve predsjednica na savjetovanju ekonomista izrekla o svojoj najdražoj Hrvatskoj: državna administracija nije u stanju provesti reforme i ostvariti nacionalne ciljeve. Sustav nije sposoban djelovati učinkovito i rutinski, niti reagirati na nepredviđene događaje. Hrvatsku su prestigli mnogi koji joj do jučer niu bili konkurencija. Cijelo se društvo odupire promjenama, od države do društva i javnosti. Ulagači nas zaobilaze, a nitko ne čini ništa da se to promijeni. Od rijetkih primjera uspješnosti nemamo ništa, jer oni su iznimke, i nikome ne služe kao primjer.

A tek optužbe na administraciju države koju vodi! Iz godine u godinu stoje ključne reforme; ne sređuju se zemljišnici; ne potiče poduzetništvo; ne ubrzava pravosuđe niti poboljšava energetski i infrastrukturni sustav. »Strukturne su reforme postale toliko apstraktne da ih se u javnom prostoru više ne doživljava ozbiljno, pa se i ne zna što se pod njima misli«. Sustav improvizira; ne zna se tko i gdje odlučuje, problemi su »na svim razninama«. Drugim riječima – Hrvatska je neuspješna država. Ali nije to sve! Ni dva dana nisu prošla, a predsjednica je u Vukovaru zavapila još dramatičnije: »U Hrvatskoj je izvanredno stanje. Traže se izvanredne mjere!«.

Činjenica da je tema njezina vapaja bila jasno ograničena – »Hrvatska je ugrožena iseljavanjem i izumiranjem« – ne umanjuje dramatičnu alarmantnost odabira predsjedničkog vokabulara: ako vrhovna zapovjednica vojske naime tvrdi da »izvanredno stanje« zahtijeva »izvanredne mjere«, trebamo li pomisliti da će vojska zaposjesti granicu kako bi spriječila mlade, kojima je s pravom dosta svega, da bolji život potraže negdje gdje se predsjednici odmjerenije ponašaju?

E sad – otkad je to u Hrvatskoj baš toliko strašno? Od prošlog tjedna? Nije naime sporno da je svaka predsjedničina riječ točna – samo, zašto se sjetila tek sad? Koja je to bura predsjednici strgla domoljubni veo s lica, koji joj u protekle tri godine nije dao da vidi kako stvari uistinu stoje? Jer, podsjetimo se ukratko koje je to reformističke mjere »na svim razinama« dosad poduzimala prva dama naše zemlje: na inauguraciju je pozvala svjetski ugledne ekonomiste stručnjake Velimira Bujanca i Tomislava Merčepa, a i od stručnjakinje za javnu upravu Željke Markić zatražila je korisne savjete. Kada joj se predstavnik srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac javno požalio da ga na ulici vrijeđaju i pljuju, predsjednica mu je – potičući povjerenje i uzajamno poštovanje u društvu bez kojih nikakvih reformi ne može biti – poručila, otprilike, neka on i njegovi – »Novosti« i Oliver Frljić – prestanu vrijeđati hrvatski narod, pa će ih manje i pljuvati. Kada je, potom, predsjednica otputovala u Kanadu, dogovarala je poslove, je li, s omiljenim liberalnim premijerom Justinom Trudeauom, samo što je fotografija tog povijesnog susreta ispala malo naopako, pa se na njoj Trudeau ne vidi, nego samo lica pored šahovnice na zastavi s prvim bijelim poljem... Vrhunac svojega reformističkog angažmana predsjednica Kitarović upriličila je pak nedavno, objavivši naciji kako je »Za dom spremni« »stari hrvatski pozdrav«, željevši time, bez ikakve sumnje, potaknuti naciju da potegne kao što su, je li, potezali »naši stari«...

Ali na stranu ironija. Kolinda Grabar-Kitarović svojom je kritikom počela predizbornu kampanju. Učinila je to na način koji vrijeđa politički senzibilitet imalo osvještenijeg birača: nakon što je tri godine širila sentimentalni nacionalni kič te otvoreno podupirala filoustaštvo, blokirajući time svaku kreativnu energiju i obeshrabrujući ljude koji ovoj zemlji žele dobro, sada je odjednom, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, stala dizati paniku kako ništa u Hrvatskoj ne valja. Hoćemo li joj povjerovati?

Hoćemo li pristati na obrat u kojemu predsjednica, nakon tri godine na tetošenje šovinizma, odjednom proglašava da počinje raditi svoj posao? Ili ćemo upotrijebiti njezin vlastiti način, toliko štetno opterećen sklonošću da se optužuje i proziva, pa priupitati – predsjednice, zar ste zamrzili Hrvatsku?

 

novilist