I eto sada šefa države da se popiša na grobove Glavaševih žrtava i vrati mu metalnu bižuteriju i čin generala, jer da je „suđenje vraćeno na početak“. Zbog proceduralne greške! Poštuje li to Milanović odjednom hrvatsko pravosuđe o kojemu inače govori sve najgore i koje uostalom svoju politiziranost dokazuje upravo na slučaju Glavaš? Ne, nego se svojevrsnom rehabilitacijom zločinca opet priklanja Generalissimusu, ocu svih ovdašnjih glavaša, bez čijeg etničkog čistunstva ne bi ni bilo tolikih ratnih zločina.
Bio je hrvatski premijer sa slovenskim drugarom Janšom u svečanoj loži HNK u Zagrebu s čije se pozornice orilo: U boj, u boj, mač iz toka braćo… i sve te blesave, militantne koračnice opere Zrinski, a u povodu Dana državnosti, još jednog povijesnog falsifikata kojim su vladajući desničari utemeljenje države poistovjetili s pobjedom svoje partije na prvim izborima, još u sastavu Jugoslavije. Poznatije kao slavlje pečenih volova. Svakako, šef Vlade i HDZ-a mogao je na svečanost pozvati samo svoga profašističkog druga protiv kojega protestira većina Slovenaca zbog diktatorskog ponašanja i gušenja slobode medija. I nikoga drugoga iz susjednih država; u Bosni ionako priznaje samo svoga podrepaša, šefa tamošnjeg HDZ-a, sa Srbijom nema ama baš nikakve odnose, kao ni s Crnom Gorom, za Makedoniju misli da ga se ne tiče što tu zemlju na putu u EU, nakon Grčke, sada gaze i Bugari, tretirajući je kao svoju koloniju, pa traže od Makedonaca da se odreknu svoga jezika, identiteta, kulture…
Uglavnom, spao je tako naš premijer na druga mu Slovenca s kojim dijeli iste vrijednosti autoritarnih, ksenofobnih režima, dok mu je istodobno na lokalnim izborima partija gubila velike gradove: Zagreb, Rijeku i što je najvažnije Split, grad kojega je upravo HDZ svojim vladanjem socijalno i kulturno iscrpio, devastirao, unazadio. Sav komentar premijera zbog poraza u Splitu sveo se međutim tek na osudu davne antisemitske izjave suradnika novog gradonačelnika Splita, koja jest ogavna i neoprostiva, ali zar da baš na to reagira šef partije koja je Split opasno poustašila i učinila mjestom neugodnog življenja?
Utoliko je itekako važan rezultat ovih izbora i skidanje hadezeove šape s većine gradova koje preuzimaju novi mladi ljudi, lijevo-zelenih koalicija, čije agende nisu militarizam i parolaško domoljublje, to jest kompleksi dvojice prvih ljudi države koji frustraciju ratnog dezerterstva liječe iscrpljujućim, banalnim prepucavanjem oko toga čiji je veći, usta punih domovine koju su ratnih devedesetih drčno „branili“ po inozemnim sinekurama gdje ih je udomio onaj kojega i danas obožavaju i oponašaju, hrvatski satrap Franjo Tuđman. I svima im je Hrvatska kao nasljedna dinastija, pa tako premijer, izbezumljen zbog izbornog poraza u većini gradova, diktatorski bijesni na dio medija kao plaćenika, koristeći upravo Tuđmanovu retoriku o „zelenim, žutim i crvenim vrazima, Sorosevim plaćenicima“, kako je onomad histerično častio rijetke nezavisne medije.
Živi tako Vođa u duhu prvih ljudi države, pa drugi paun, predsjednik Republike i veliki ljubitelj vojske, valjda zbog „grijeha“ nošenja skupih odijela u doba kad su se nosile ratne uniforme, opet pretvara Hrvatsku u zagušljivo smetlište, odlukom da vrati odlikovanja ratnom zločincu Branimiru Glavašu. Odgovornom za teške ratne zločine nad srpskim civilima u Osijeku, zbog čega je u beskrajnim procesima bio osuđen na deset godina zatvora, ali milošću hrvatskih represivnih organa bježi u svoju drugu domovinu, BiH, tamo gradi kuću, živi u slobodi i uživa u obilatoj saborskoj plaći. Potom tamo odrađuje dio zatvorske kazne, dok u Hrvatskoj uživa status nacionalnog heroja, jer su u njegovoj organizaciji srpski građani rafinirano mučeni, spajanjem na struju, nalijevanjem kiselinom iz akumulatora ili ubijani i bacani u rijeku Dravu. Žalosno je bilo promatrati sva ta suđenja, poništenja kazne, pa ponovna suđenja na kojima je dokazivano da su žrtve umrle prirodnom smrću, pa je tako gospodin Ratković pao u Dravu jer je bio pijan, a ne zato jer su mu glavaševci pucali u potiljak. I preživio, i svjedočio u procesu Glavašu i drugovima, prepunom manipulacija, obrane s vrha vlasti, pritisaka na svjedoke, prijetnji i tužbi protiv tjednika Feral Tribune koji je o tim zločinima ustrajno pisao.
Čovjek za kojim se vuče dugi krvavi trag odlikovan je u ovakvoj Hrvatskoj s čak sedam odlikovanja i činom generala, znali su naime i Tuđman i slijednici mu kako ga nagraditi za zasluge mučkog etničkog čišćenja osječkih Srba, da bi mu tek 2010., kao simboličku, ali važnu gestu osude zločina, odlikovanja oduzeo bivši predsjednik Josipović, a njegova nasljednica odbila zahtjev za povratom.
I eto sada šefa države da se popiša na grobove Glavaševih žrtava i vrati mu metalnu bižuteriju i čin generala, jer da je „suđenje vraćeno na početak“. Zbog proceduralne greške! Poštuje li to Milanović odjednom hrvatsko pravosuđe o kojemu inače govori sve najgore i koje uostalom svoju politiziranost dokazuje upravo na slučaju Glavaš? Ne, nego se svojevrsnom rehabilitacijom zločinca opet priklanja Generalissimusu, ocu svih ovdašnjih glavaša, bez čijeg etničkog čistunstva ne bi ni bilo tolikih ratnih zločina.
Franjo Tuđman jest Milanovićev uzor, pa je utoliko i vraćanje odlikovanja Glavašu još jedan naklon Vođi, a zato ni premijer, koji inače skače na svaki potez predsjednika, nije imao primjedbi na taj odurni čin. Stoga svaku, pa i najgoru knjigu valja čitati od početka. A za nju bi, za priču o stalnom moralnom zagađivanju nacije, sluha trebali imati i ti mladi ljevičari koji sada u gradovima preuzimaju vlast.
tacno
