Mnogi ljudi koje susrećemo danas u vrtu i izvan njega okreću se proizvodnji svoje hrane. Istina je da je uz mnoge skandale u poljoprivredno-prehrambenoj industriji, u ova krizna vremena kroz koja prolazimo, pitanje prehrambene autonomije u središtu naših briga. Ali je li to doista dobra ideja? Znači li to da se moramo u potpunosti posvetiti prehrembenoj autonomiji?
Prehrambena autonomija, što je to?
Često govorimo o prehrambenoj autonomiji, ali znamo li što je to? Prema raznim stručnjacima definicija prehrambene autonomiji glasi „Vlastiti resursi dovoljni za osiguranje osnovnih potreba“. Postoje i druge potrebe koje nisu vezane za hranu, ali bez kojih autonomija nije moguća: respektiranje sebe i drugih, osjećaj sigurnosti, osjećaj pripadnosti i ljubav, te samoostvarenje.
U osnovi piramide nalaze se fiziološke potrebe koje uključuju: glad, žeđ, seksualnost, disanje, san i pražnjenje. Stoga je sasvim logično da kada se govori o autonomiji, velika većina ljudi govori o prehrambenoj autonomiji.
Zašto biti samodostatan u hrani?
Razni pokret za povratak zemlji radi uzgoja hrane, temeljni su pokreti usidreni u društvenoj stvarnosti: „klasični“ poljoprivredno-prehrambeni sustav više nam nije u stanju pružiti kvalitetnu hranu, već samo količinu.
Mogli bismo se zaustaviti na količini, jer ona danas u potpunosti ispunjava funkciju prehrane. Nikada u povijesti nije bilo više hrane, ali ni bolesti koje, znanstveno dokazano, uzrokuje loša industrijski prerađena hrana. Dovoljno je pogledai incidienciju bolesti raka u razvijenim zemljama i onima koje još nisu prihvatile zapadne prehrambene navike. Rezultat je zastrašujući. Dolaskom zapadnih prehrambenih navika, dolaze i razne bolesti koje smanjuju očekivani životni vijek modernog čovjeka.
Uzgoj i berba svog voća i povrća
Dakle, osim količine koja stvara dodatne probleme, želimo kvalitetu. Kako nam sustav to nije u mogućnosti pružiti zbog korupcije, mi bismo trebali preuzeti vlastitu proizvodnju ove hrane i doseći prehrambenu samodostatnost.
Sve su ovo razlozi koji su nas doveli do razvoja pokreta za ostvaranje prehrambene autonomije, s više ili manje uspjeha.
Možemo li postići samodostatnost hranom?
Dakle, djelomice da, na putu smo, ali je li konačni cilj dostižan? Je li moguće biti u potpunosti samodostatan u hrani? Pitanje su na koja je vrlo teško odgovoriti, ali ćemo pokušati.
Za veliku većinu stanovništva odgovor je očito ne. Pitate se: “Možete li proizvoditi povrće, voće, med, žitarice, mliječne proizvode i meso?” ili “Imate li vremena proizvesti sve to dok zarađujete pristojan prihod da pokrijete svoje druge potrebe?”
Uvidjevši veličinu zadatka, mnogi se ponovno fokusiraju na samodostatnost voćem i povrćem, a ovisno o prilikama pribavljaju kokoške, patke, guske, svinje, ovce, koze i goveda.
Uzmimo jedan primjer. Na zemljištu od 2000 m2, možemo zasaditi šljive, trešnje, jabuke, kruške, jagode ili ribizle, maline, kupine i drugo bobičasto voće. Ovisno od podneblja, možemo sasaditi smokve, grožđe i šipke. Na drugoj strani možemo zasaditi kupus, paprike, krumpir, krastavce, luk, češnjak i drugo povrće. Neće biti problem smjestiti dvadesetak kokoški nosilica. Zato ne i jednu ili dvije koze, koje ćemo korisiti za ekološko uklanjanje korova.
Uz malo tehnike, za nekoliko godina zadovoljišti ćemo gotovo sve svoje potrebne, ali još nećemo biti samodostatni. To je sasvim logično jer osim uzgoja moramo brati, transformirati svoje plodova rada kako bismo ih mogli konzumirati tijekom cijele godine. A mi radimo sa strane jer nam naš vrt i domaće životinje ne plaćaju troškove struje, interneta, prijevoza, liječenja i sve ono što nema veze s hranom. Ali na kraju, je li stvarno važno biti 100% autonoman ili ne? Iskreno mislimo da ne.
Važan je put do cilja
Svatko tko zna što je uspjeh, odlično zna o čemu govori portal Logično. Puno je važniji put, nego cilj. To vrijedi za sva područja života pa zašto ne i za našu prehrambenu autonomiju.
Razmišljanje o prehrambenoj autonomiji neizbježno otvara brojna pitanja o tome što jedemo. A to je najvažnije – propitivati ono što stavljamo na tanjur. Jesu li namirnice koje jedemo zdrave? To je često početna točka za promjenu ne samo prehrambenih navika, nego i nas samih.
Sada dolazimo do još važnijeg pitanja tj. sezonskog karaktera naše prehrane. Ima li smisla jesti rajčice ili jabuke, čak i organske, u svibnju? Zašto se priroda onemogućila voće i povrće tijekom zime? Što nam to priroda poručuje?
Čim završite čitanje ovog teksta, otvorite stare foto albume i pogledajte fotografije vaših roditelja i baka. Obiđite stara groblja i pogledajte fotografije pokojnika na spomenicima. Što ćete vidjeti? Vjerojatno osobe koje nikada nisu imale problema s gojaznošću. Jeste li shvatili? Naši roditelji nisu mogli kupiti i jesti voće tijekom zime. Višak ugljikohidrata u našim obrocima nije postojao, niti se akumulirao u našem tijelu. Zima je služila za odmaranje od teškog rada i skidanje viška kilograma prirodnim putem.
Znam, sada će te reći “ljudi su tada živjeli kraće, iako su jeli zdravu hranu”. Istina, ali samo polovično. Smrtnost čovjeka je skrećena boljom higijenom. Ne samo smrtnost, nego i mnoge druge zarazne bolesti koje su gotovo nestale, zahvaljujući bojoj higijeni i masovnim korištenjem hladnjaka.
Razmotrimo model lokalne autonomije
Kao što smo vidjeli na početku, čovjek ima potrebu za pripadanjem nečemu višem. Ljubav prema sebi i drugima je vrlo bitan faktor. Stoga nam se čini važnim izbjegavati okretanje samima sebi, već razvijati lokalnu suradnju, prijeko potrebno za psihološku izgradnju zdrave osobe.
Čini se da je pravi model onaj u kojem svatko na svoj način sudjeluje u potrebama zajednice prema svojim vještinama i interesima. Mi smo međuovisni i to ćemo i ostati, ali moramo redefinirati ljudske i lokalne zajednice.
Rad u vrtu i suradnja sa zajednicom, odlična je prilika za društvenu interakciju, prijeko potrebnu za naše psihičko i fizičko zdravlje.
Svatko na svoj način
U zajednicama razmjena je dobar način za razmjenu dobara i usluga i omogućuje nam održavanje vitalne društvene veze za našu dobrobit. Čovjek se gradi u interakciji s drugim čovjekom. Inspirira se tuđim idejama, analizira i djeluje, a onda njegova djela inspiriraju one koji su mu bili inspiracija. Posebno obratite pažnju na ovu podebljanu rečenicu. U njoj je prožeta ideja i formula uspjeha.
Ljudi su različiti i to je pravo bogatstvo. Kao što se iz male, na prvi pogled beznačajne, sjemenke stvori prekrasna biljka, šareni cvijet i ukusna voćka, na isti način u svakom čovjeku se krije nešto božanstveno i još neotkriveno. Interakcijom s drugima, otkrivamo sami sebe. Ne zaboravite na interakciju s biljkama koje uzgajamo. One nas također inspiriraju i obogaćuju naš duh.
Vidite koliko je bitno raditi na prehrambenoj autonomiji. Ne samo radi fizioloških potreba, nego zbog našeg samoostvarenja i shvaćanja što mi uopće radimo na ovom svijetu.
Nadam se da vam je ovaj članak bio koristan? To je rezultat našeg iskustva i naših promišljanja, ali nemojte zaboraviti da smo svi različiti i da je stoga logično da idemo različitim putevima. Želimo da vi nađete put koji će vas ispunjavati svaki dan u životu.
