Ljudski životi su ograničeni životi obilježeni s mnogim težnjama. Dobro je da je tako.
No ljudski život je ujedno i povlašteni život mogućnosti autorefleksije, mogućnosti da budemo svjesni našeg položaja, onoga što jesmo i onoga što možemo biti. Tek tada naše težnje imaju smisla jer postaju težnje bića koje traži načine da te težnje ostvari.
Aktualno prijepodne u Hrvatskom saboru, održano ovog tjedna, nudi sasvim drugu sliku čovjeka, čovjeka s tuđim težnjama, čovjeka bez mogućnosti autorefleksije, čovjeka koji je upao u stupicu afirmacije onoga što navodno poriče.
Sve dok je tome tako, mi ćemo ostati država koja postavlja stupice za vlastite građane.
U psihoanalizi poznat je fenomen afirmacije onoga što se poriče. Primjerice, većina građana, kako to navodi Žižek, smatra da novac nema nikakvu humanu vrijednost, da novac nema vrijednost u sebi, ali je, isto tako, nesumnjivo jasno da većina ljudi želi imati novaca što je moguće više.
Dakle, nečemu se poriče vrijednost, ali se djeluje na način afirmacije onoga što se poriče ili, drugačije rečeno, ljudi često nešto kritiziraju samo zato što to nije u njihovom posjedu ili zato što oni nisu na mjestu onoga koga kritiziraju.
Ova pozicija je, recimo to sasvim jasno, potpuno lišena svakog razumskog sadržaja, ona je, recimo to otvoreno, glupa, ona je pozicija nerealiziranih očajnika koji nešto ili nekoga proglašavaju bezvrijednim, da bi, potom, djelovali s isključivom namjerom da to što su proglasili bezvrijednim postane njihovo ili da zauzmu mjesto onoga koga su proglasili bezvrijednim.
Očajnici se, naime, bore za bezvrijednost, i kada osvoje neku bezvrijednost, osjećaju se posebno i, što je osobito tužno, osjećaju se vrijedno.
Hrvatska politika prepuna je očajnika.
Jedan od njih je premijer Plenković koji neprestano ponavlja da je on nekoga porazio i pobijedio.
On smatra da je Milanović bio bezvrijedan premijer, a da je on pobjednik jer je osvojio njegov posjed bezvrijednosti. Plenković ne shvaća da je došao na, uvjetno rečeno, Milanovićev posjed i da igra ulogu koju je igrao Milanović.
Plenković tu premijersku bezvrijednost toliko čuva, da se neskriveno veseli što nije ostao bez nje, što ju je afirmirao kao vlastitu vrijednost i što ga je premijerska uloga – koju je toliko karikaturalna da ju je bez ikakvih problema obnašao i čovjek koji je natucao hrvatski jezik, a u hrvatskim građanima je vidio građevine – afirmirala kao političara i kao čovjeka.
Mnogi oporbeni političari se, nadalje, neprestano nadmeću s premijerom Plenkovićem, zato što je on na mjestu premijera, a to mjesto, u njihovoj imaginaciji, pripada njima, zato ne nadilaze razinu doskočica i nisu u stanju igrati igru, nego igraju samo bezvrijednu ulogu nametanja vlastite nerealizirane osobnosti.
Oni sebe nude kao političko rješenje i ne shvaćaju da nude političku bezvrijednost, da se bore za političku bezvrijednost i da su u funkciji opstanka političke bezvrijednosti.
Politika se ne iscrpljuje u igranju uloga, to je bezvrijednost, politika je mogućnost stvaranja igre koja će nadilaziti svaku ulogu i koja će svima omogućavati da igraju neku ulogu.
Ako igraju pozitivnu ulogu, bit će nagrađeni, a ako igraju negativnu ulogu, bit će kažnjeni, i to zato što se te uloge igraju u igri koja se naziva demokratska država s vladavinom prava.
Demokracija je igra, pravedna država je igra, politička stranka nije igra nego glumački ansambl koji okuplja one koji igraju neke posebne uloge u funkciji igre koja ih nužno nadilazi.
No naši političari to ne znaju, oni nisu dorasli igri, njih nadilazi uloga koju igraju, zato su, ako netko drugi igra ulogu koja je predmet njihovih nezrelih i nepromišljenih želja, ili ako netko želi igrati ulogu koju oni trenutno igraju, silno nesretni i očajni.
Čovjek bez mogućnosti autorefleksije je očajan čovjek.
Kada takav čovjek igra neku političku ulogu, on nudi politike očaja iza kojih nikada ne stoji neka velika igra, nego je riječ isključivo o sitnom, nesvjesnom mehanizmu poricanja nečega, kako bi se potom djelovalo na način afirmacije onoga što se poriče, a sve zbog najprizemnije želje da se to posjeduje ili osvoji.
Politika nadmetanja sa suparnikom na razini doskočica nikada nije dio velike igre u korist građana. Tome smo svjedočili u Saboru ovaj tjedan, tome svjedočimo u svim tjednima Sabora, tome smo svjedočili u svim vladama.
Zbog toga živimo stvarnost javnog života koji je podložan politikama očaja u kojima se samo smjenjuju očajnici koji su se za neku bezvrijednu ulogu izborili pukim doskočicama.
Hrvatski sabor sam već opisao kao bezvrijedni, poniženi akvarij u kojem plutaju politički neplivači, krajnje nesposobni za stvaranje igre koja će nadilaziti njihovu ulogu. Oni smatraju da se u akvariju odigrava sva igra. Pogrešno.
Akvarij treba spoznati kao akvarij i nadigrati tvorce sustava koji su Sabor pretvorili u akvarij. U ovakvom akvariju i s ovakvom razinom političke svijesti, Plenković će uvijek dominirati.
Konkretno, uzmimo postavljanje zastupničkih pitanja: kada se pitanje postavi na razini nadmetanja, a uglavnom se takva pitanja postavljaju, Plenković odgovara na razini nadmetanja s onim tko je to pitanje postavio, da bi potom oni koji su pitanje Plenkoviću postavili, počeli odgovarati na ono što je on njima rekao.
Dakle, u ovakvom sustavu akvarija, i s ovakvom razinom političke svijesti, bez mogućnosti autorefleksije, afirmira se Plenković jer on određuje pravila bezvrijedne igre.
Pogledajmo samo njegov prigovor da zastupnici čitaju s papira, te odgovor-doskočicu, da je on toliko čitao, ne bi bio samo magistar nego bi postao doktor znanosti.
Ovo može dobro zvučati, ali samo u akvariju. Ovaj odgovor je zapravo afirmirao Plenkovića i približio ga narodu.
On, koji je elitist, prestaje biti elitist i ulogu elitizma preuzima zastupnica koja je čitanjem doktorirala i zbog doktorata je iznad Plenkovića, ali i birača koji čak nisu ni ”samo magistri” kao Plenković.
Elitizmom se ne djeluje u korist građana, nego se odvaja od građana.
Dakle, u bezvrijednom i poniženom akvariju kojeg zovemo Hrvatski sabor, afirmiran je Plenković, i to ne zato što je politički vrijedan, nego zato što je u posjedu nečeg bezvrijednog – premijerske uloge koja nije u funkciji igre demokracije i vladavine prava, a tu bezvrijednu ulogu žele mnogi koji, kao neplivači, plutaju u bezvrijednosti i poniženosti političkog akvarija kojega nazivamo Hrvatski sabor.
Nama treba igra demokracije i vladavine prava, a ne nadmetanja i doskočice političkih očajnika koji nešto proglase bezvrijednim, da bi, potom, tu bezvrijednost afirmirali kao jedinu vrijednost za koju se oni bore. Sve je to tragedija, očaj i glupost.
Plenkovića je trebalo suočiti s njegovom bezvrijednom ulogom i ne postaviti mu niti jedno pitanje. Trebao je šutke, potpuno izolirano gledati i slušati kako njegovi ministri odgovaraju na postavljena pitanja koja se ne postavljaju bezvrijednoj ulozi premijera.
Tako se igra prava igra, a ovako se pluta u bezvrijednom akvariju koji afirmira bezvrijednu ulogu premijera kao jedinu vrijednost.
Tragedija, očaj i glupost.
autograf
No ljudski život je ujedno i povlašteni život mogućnosti autorefleksije, mogućnosti da budemo svjesni našeg položaja, onoga što jesmo i onoga što možemo biti. Tek tada naše težnje imaju smisla jer postaju težnje bića koje traži načine da te težnje ostvari.
Aktualno prijepodne u Hrvatskom saboru, održano ovog tjedna, nudi sasvim drugu sliku čovjeka, čovjeka s tuđim težnjama, čovjeka bez mogućnosti autorefleksije, čovjeka koji je upao u stupicu afirmacije onoga što navodno poriče.
Sve dok je tome tako, mi ćemo ostati država koja postavlja stupice za vlastite građane.
U psihoanalizi poznat je fenomen afirmacije onoga što se poriče. Primjerice, većina građana, kako to navodi Žižek, smatra da novac nema nikakvu humanu vrijednost, da novac nema vrijednost u sebi, ali je, isto tako, nesumnjivo jasno da većina ljudi želi imati novaca što je moguće više.
Dakle, nečemu se poriče vrijednost, ali se djeluje na način afirmacije onoga što se poriče ili, drugačije rečeno, ljudi često nešto kritiziraju samo zato što to nije u njihovom posjedu ili zato što oni nisu na mjestu onoga koga kritiziraju.
Ova pozicija je, recimo to sasvim jasno, potpuno lišena svakog razumskog sadržaja, ona je, recimo to otvoreno, glupa, ona je pozicija nerealiziranih očajnika koji nešto ili nekoga proglašavaju bezvrijednim, da bi, potom, djelovali s isključivom namjerom da to što su proglasili bezvrijednim postane njihovo ili da zauzmu mjesto onoga koga su proglasili bezvrijednim.
Očajnici se, naime, bore za bezvrijednost, i kada osvoje neku bezvrijednost, osjećaju se posebno i, što je osobito tužno, osjećaju se vrijedno.
Hrvatska politika prepuna je očajnika.
Jedan od njih je premijer Plenković koji neprestano ponavlja da je on nekoga porazio i pobijedio.
Aktualno prijepodne u Hrvatskom saboru, održano ovog tjedna, nudi sasvim drugu sliku čovjeka, čovjeka s tuđim težnjama, čovjeka bez mogućnosti autorefleksije, čovjeka koji je upao u stupicu afirmacije onoga što navodno poriče
On smatra da je Milanović bio bezvrijedan premijer, a da je on pobjednik jer je osvojio njegov posjed bezvrijednosti. Plenković ne shvaća da je došao na, uvjetno rečeno, Milanovićev posjed i da igra ulogu koju je igrao Milanović.
Plenković tu premijersku bezvrijednost toliko čuva, da se neskriveno veseli što nije ostao bez nje, što ju je afirmirao kao vlastitu vrijednost i što ga je premijerska uloga – koju je toliko karikaturalna da ju je bez ikakvih problema obnašao i čovjek koji je natucao hrvatski jezik, a u hrvatskim građanima je vidio građevine – afirmirala kao političara i kao čovjeka.
Mnogi oporbeni političari se, nadalje, neprestano nadmeću s premijerom Plenkovićem, zato što je on na mjestu premijera, a to mjesto, u njihovoj imaginaciji, pripada njima, zato ne nadilaze razinu doskočica i nisu u stanju igrati igru, nego igraju samo bezvrijednu ulogu nametanja vlastite nerealizirane osobnosti.
Oni sebe nude kao političko rješenje i ne shvaćaju da nude političku bezvrijednost, da se bore za političku bezvrijednost i da su u funkciji opstanka političke bezvrijednosti.
Politika se ne iscrpljuje u igranju uloga, to je bezvrijednost, politika je mogućnost stvaranja igre koja će nadilaziti svaku ulogu i koja će svima omogućavati da igraju neku ulogu.
Ako igraju pozitivnu ulogu, bit će nagrađeni, a ako igraju negativnu ulogu, bit će kažnjeni, i to zato što se te uloge igraju u igri koja se naziva demokratska država s vladavinom prava.
Demokracija je igra, pravedna država je igra, politička stranka nije igra nego glumački ansambl koji okuplja one koji igraju neke posebne uloge u funkciji igre koja ih nužno nadilazi.
No naši političari to ne znaju, oni nisu dorasli igri, njih nadilazi uloga koju igraju, zato su, ako netko drugi igra ulogu koja je predmet njihovih nezrelih i nepromišljenih želja, ili ako netko želi igrati ulogu koju oni trenutno igraju, silno nesretni i očajni.
Čovjek bez mogućnosti autorefleksije je očajan čovjek.
Kada takav čovjek igra neku političku ulogu, on nudi politike očaja iza kojih nikada ne stoji neka velika igra, nego je riječ isključivo o sitnom, nesvjesnom mehanizmu poricanja nečega, kako bi se potom djelovalo na način afirmacije onoga što se poriče, a sve zbog najprizemnije želje da se to posjeduje ili osvoji.
Politika nadmetanja sa suparnikom na razini doskočica nikada nije dio velike igre u korist građana. Tome smo svjedočili u Saboru ovaj tjedan, tome svjedočimo u svim tjednima Sabora, tome smo svjedočili u svim vladama.
Zbog toga živimo stvarnost javnog života koji je podložan politikama očaja u kojima se samo smjenjuju očajnici koji su se za neku bezvrijednu ulogu izborili pukim doskočicama.
Hrvatski sabor sam već opisao kao bezvrijedni, poniženi akvarij u kojem plutaju politički neplivači, krajnje nesposobni za stvaranje igre koja će nadilaziti njihovu ulogu. Oni smatraju da se u akvariju odigrava sva igra. Pogrešno.
Akvarij treba spoznati kao akvarij i nadigrati tvorce sustava koji su Sabor pretvorili u akvarij. U ovakvom akvariju i s ovakvom razinom političke svijesti, Plenković će uvijek dominirati.
Konkretno, uzmimo postavljanje zastupničkih pitanja: kada se pitanje postavi na razini nadmetanja, a uglavnom se takva pitanja postavljaju, Plenković odgovara na razini nadmetanja s onim tko je to pitanje postavio, da bi potom oni koji su pitanje Plenkoviću postavili, počeli odgovarati na ono što je on njima rekao.
Dakle, u ovakvom sustavu akvarija, i s ovakvom razinom političke svijesti, bez mogućnosti autorefleksije, afirmira se Plenković jer on određuje pravila bezvrijedne igre.
Pogledajmo samo njegov prigovor da zastupnici čitaju s papira, te odgovor-doskočicu, da je on toliko čitao, ne bi bio samo magistar nego bi postao doktor znanosti.
Ovo može dobro zvučati, ali samo u akvariju. Ovaj odgovor je zapravo afirmirao Plenkovića i približio ga narodu.
On, koji je elitist, prestaje biti elitist i ulogu elitizma preuzima zastupnica koja je čitanjem doktorirala i zbog doktorata je iznad Plenkovića, ali i birača koji čak nisu ni ”samo magistri” kao Plenković.
Elitizmom se ne djeluje u korist građana, nego se odvaja od građana.
Dakle, u bezvrijednom i poniženom akvariju kojeg zovemo Hrvatski sabor, afirmiran je Plenković, i to ne zato što je politički vrijedan, nego zato što je u posjedu nečeg bezvrijednog – premijerske uloge koja nije u funkciji igre demokracije i vladavine prava, a tu bezvrijednu ulogu žele mnogi koji, kao neplivači, plutaju u bezvrijednosti i poniženosti političkog akvarija kojega nazivamo Hrvatski sabor.
Nama treba igra demokracije i vladavine prava, a ne nadmetanja i doskočice političkih očajnika koji nešto proglase bezvrijednim, da bi, potom, tu bezvrijednost afirmirali kao jedinu vrijednost za koju se oni bore. Sve je to tragedija, očaj i glupost.
Plenkovića je trebalo suočiti s njegovom bezvrijednom ulogom i ne postaviti mu niti jedno pitanje. Trebao je šutke, potpuno izolirano gledati i slušati kako njegovi ministri odgovaraju na postavljena pitanja koja se ne postavljaju bezvrijednoj ulozi premijera.
Tako se igra prava igra, a ovako se pluta u bezvrijednom akvariju koji afirmira bezvrijednu ulogu premijera kao jedinu vrijednost.
Tragedija, očaj i glupost.
autograf
