Konačno imamo krivca! Produciramo po jednoga svakih desetak godina kako bismo amnestirali ostatak političke nomenklature i kako bi se oni mogli prilagoditi novim pravilima igre. Krivi su nam Bakarić, Ranković, Tito, Tuđman, Račan....
Radi se o najnovijoj presudi bivšem premijeru Ivi Sanaderu i drugima u slučaju Fimi-media. Neko je uviježeno pravilo kako se ne komentiraju nepravomoćne presude, iako mnogi pravnici to smatraju glupim jer medije smatraju legalnim i legitimnim utjecajem na prizivne sudove. Osobno zbog toga neću pisati o tome kako je ovo postupak s rekordnim brojem "pouzdanih" pokajnika, kako neki upadljivo gotovo da i nisu kažnjeni i slične teme koje smo ovih dana mogli čitati u tisku.
Ono što ne mogu ne komentirati jest to što smo po prvi puta sudski, iako nepravomoćno, osudili jednu interesnu grupaciju. Hrvatska je demokratska zajednica proglašena nepravomoćno krivom za sudjelovanje u korupciji u ovome slučaju i to zbog toga što su se koristili crnim fondovima koje je takvim radnjama pribavljao bivši premijer te zbog toga što ga nisu kazneno prijavili, a navodno su mogli.
Aktualni premijer uopćeno je komentirao kako ne želi nikome zlo, implicirajući kako do ovoga nije trebalo doći jer eto zbog ovoga suđenja nismo bolje društvo. Netko je rekao kako mu nije pravo, to su sve njegovi obiteljski prijatelji, neki čak i svojta. Njegov stranački kolega Nenad Stazić je zatražio raspuštanje i zabranu "te zločinačke organizacije".
Kao branitelj HDZ-a osobito se angažirao odvjetnik Željko Olujić komentirajući kako HDZ kao stranka nije mogao imati ništa sa ovim slučajem zbog toga što je korupcija kontroliana iz vlade. Rekao je i to kako je ovo udar na demokraciju jer se time ubija jedna stranka, ali i demokršćanska i nacionalna ideja u Hrvatskoj.
Obzirom je HDZ stranka koja je najduže bila na vlasti u ovoj zemlji, iz nje dolazi prvi hrvatski predsjednik, a mnogi su je i u vrijeme osamostaljenja smatrali "stožernom hrvatksom strankom" sasvim su razumljive emocije. Valja ipak racionalno reći kako se eventualnim ukidanjem HDZ-a u ovoj zemlji, u smislu političkoga sustava, ne bi dogodilo ništa spektakularno. Onih 200 000 demokršćana i nacionalno orijentiranih članova zasigurno bi našlo neke druge oblike političkog organiziranja. Ideja demokršćanstva i nacionalna ideja, nadalje, sasvim sigurno bi u demokratkom okruženju opstale i imale utjecaja na parlamentarni život. No, drugo je pitanje je li ukidanje stranke uopće moguće?
Ustavno i zakonski, stranka se može samoukinuti voljom većine članova, može doživjeti bankrot te se kao pravna osoba slijedom toga ugasiti, a može biti stavljena i izvan ustavnoga poretka ukoliko ga direktno ugrožava. Korupcija još nije takva kategorija, ma koliko bi to možda riješilo neke naše sustavne probleme. Iako je doživio veliki udarac, malo je, stoga, vjerojatno kako će HDZ biti ukinut.
Ovaj je veliki udarac motivirao na reakciju Tomislava Karamarka nekoliko minuta nakon što je sutkinja završila obrazloženje presude. Kaže Karamarko kako svaka krivnja mora biti individualizirana i kako njihovo članstvo ne može odgovarati za grijehe manjine iz stranačkoga vrha.
Kolektivna odgovornost doista je, u liberalno-demokratskom okruženju, suspektna, no postoje povijesni trenuci kada je ona neophodna. Zbog toga su Česi proveli lustraciju, a Nijemci prošli veliku katarzu poslije Drugog svjetskog rata. Upravo je kolektivno okrivljavanje svojevrsna prirodna potreba žrtve za njenim izlječenjem kaže u svojoj knjizi "Politička ponerologija" poljski psiholog Andrew M. Lobazewski. Tako je i ova presuda poslužila mnogima ne bi li liječili vlastitu frustraciju zbog sviju negativnosti HDZ-ova upravljanja ovom zemljom.
Ugledni njemački filozof Karl Jaspers, neposredno poslije Drugog svjetskog rata, također se borio protiv kolektivne krivnje. U svojoj knjizi "Pitanje krivnje", izašloj i u nas, piše o četiri vrste krivnje, kriminalnoj, političkoj, moralnoj i metafizičkoj. Iz njegova djela proizlazi kako je Tomislav Karamarko djelomično u pravu. Ako izuzmemo metafizičku odgovornost koja se odnosi na odnos krivnje i dragoga Boga, doista je ključ svakoga pročišćenja individualizacija kriminalne i moralne krivnje kaže Jaspers.
Netko zločestiji od mene zaključio bi kako je vrijeme da Tomislav Karamarko iz HDZ-a izbaci samoga sebe, ako ne radi toga što je i on bio ministar policije u Sanaderovo vrijeme čime je morao ili mogao znati za nečasne radnje koje su se događale, a ono radi toga što pokazuje zavidnu razinu političkog antitalenta. Naime, taktički je pogriješio poentirati na pitanju političke krivnje.
Umjesto emotivnih izjava o presudi, mogao je legitimno medijski utjecati na viši sud pokazavši koliko je nova struktura postigla u raščišćavanju sa Sanaderovom ostavštinom. Mogao je, tako pokazujući čiste ruke, zatražiti isto od ostalih sudionika u političkoj utakmici, jer javna je tajna kako svaka stranka ima poneki crni fond, samo još nije pravo političko vrijeme za istrage u tome smjeru. Karamarko nije, hokejaškim riječnikom, iskoristio "power play"!
Zaključimo, presuda, ako postane pravomoćna, vjerojatno neće imati za posljedicu smrt demokršćanske ili nacionalne političke ideje, neće vjerojatno imati za posljedicu niti ukidanje HDZ-a. Presuda je poruka. Nije važno kako je stranci ime, vrijeme je za nove ljude, s više političkog talenta i čišćim rukama. No, vrijeme je i za bolji zakonski okvir i kontrolu u tom kontekstu.
Izvor: seebiz
