Nekom prilikom jedan Brođanin koji fanatično voli svoj grad ustvrdio je da je brodski korzo glavni gradski tok, a da su ulice koje izlaze iz njega njegovi rukavci. Mi ostali tvrdili smo da je riječ o pritokama, ulicama koje ulaze u njega. Ali ostanimo pri njegovom tumačenju „hidrografije“ grada. U tom smislu, Mesićeva ulica živopisni je rukavac oduvijek poznat po brojnim limanima – trgovinama-pristaništima, obrtima starobrodskog tipa. Sve do nedavno, jer ih nestade veliki broj. Presušio je podosta ovaj sjajni, poviješću bogat rukavac, pristaništa su desetkovana; kriza je uzela i uzima danak.
Prema podacima koje u šetnji prikupio Stribor Uzelac Schwendemann samo u Starčevićevoj i Mesićevoj ulici ima sto praznih poslovnih prostora. A nekada su svi bili, što ono se birokratski kaže, u funkciji. Ako se i dođe u centar grada, sjedne se u neki kafić na korzu, a kupovina tekstila i cipela sve se više obavlja u periferijskim robnim supermarketima isparceliziranima na brojne butique-prostore.
Ali, tamo se ne mogu probušiti rupice na remenu. I kamo otići? Kod Duždagića u Mesićevu. U neonskim megastorovima ne može se odabrati slika za vlastiti stan ili za poklon prijateljima ili mladencima. Zato se upućujemo u galeriju obrtnika-umjetnika Majića u Mesićevoj ulici. Oni su rijetki preostali brodski majstori od zanata koji kruh zarađuju vlastitim rukama, umijećem stvaranja neserijskih proizvoda, po mjeri. Umiru u Brodu obrti odreda (čak i Kinezi odlaze iz Broda, zatvaraju svoje trgovine!), ali kad odumiru stari zanati, posebno je teško. Kao da umire dio grada. To se zove napredak. To se zove poraz.
