Nedavna izjava Nikole Grmoje, saborskog zastupnika Mosta, o “prevelikom” broju stranih radnika prošla je uglavnom ispod radara, ali vrijedi je razmotriti kao indikativnu za šupljikavost koncepta nacije. Piše Marko Kostanić.
Što ćemo s ekonomijom? U odgovorima na to pitanje kriju se ključne kontradikcije i raskoraci suvremene desnice diljem svijeta. Nekako se pretpostavlja da bi trebalo sve prepustiti nevidljivoj ruci tržišta – čisto da ne bi bilo tragova “socijalizma” – ali istovremeno bi trebalo zaštiti “svoje ljude” od istog tog tržišta, koje se u tom kontekstu uglavnom imenuje kao navodna koalicija liberalnih elita i manjina, pogotovo onih migrantskih. Te političko-epistemološke tegobe na desnici nisu ništa novo. Odnos prema kapitalizmu i slobodnom tržištu varirao je s obzirom na periode i ideološke struje barem od “službenog” razvoda ekonomskog i političkog liberalizma tamo negdje 1848. godine. Pod tim razvodom, pojednostavljeno, mislimo na to da su slobode, koje su liberalizmu dale i ime, zaustavljene na ulazima u tvornice. Desnica je morala pristati na taj razvod prosto kako bi se mogla razlikovati od ljevice, ali taj joj je imperativ predstavljao prepreku pri realizaciji drugog zadatka – stvaranju nacije. Svi oni koji su gubili autonomiju na ulazu u tvornicu morali su biti i zaslužni pripadnici nacije. Opet pojednostavljeno, moralo se voziti paralelnim slalomom između klasnih razlika i nacionalnog zajedništva. Raznim su se rješenjima savladavali i pokušavali savladati ti politički izazovi, a vjerojatno najrasprostranjeniji i najučinkovitiji je bio i još jest, onaj najočitiji: nacionalnom pripadnošću i jednakošću kompenzirale su se ekonomske i socijalne razlike.
Međutim, iako na apstraktnoj razini recepti zvuče relativno jednostavno, njihova provedivost nije baš mehaničke naravi. Ispričavamo se na banalnosti ovog truizma, ali: vremena se mijenjaju. Pod tim mislimo da se načini proizvodnje nacionalne solidarnosti – često zasnovani na mitovima i fikcionalnim obradama stvarnih događaja – sve teže nose s izazovima globalnog tržišta. Nacija se, dakle, mora stalno prilagođavati kako bi se obranila od izazova svjetske ekonomije i doimala se suvremenom zajednicom koju nije pregazilo vrijeme. Svima najvidljivija dimenzija tih prilagodbi odvija se na tržištu rada. Iako su tržišta rada i dalje nacionalno segmentirana, ona sadrže u sebi i različite razine propusnosti. Pa tako neki mogu slobodno otići raditi u drugu zemlju Europske unije kao u drugu županiju, a neki drugi se na različite načine dokopavaju radnih mjesta u tim županijama. Mijenja se, dakle, sastav stanovništva, a samim time mijenjaju se i predodžbe o tome što veže ljude koji ovdje žive. Formula izvedena iz popularne pjesme – vjera, ljubav i domovina – očito više nije dovoljna. A kada pjesnik ne pomaže valja se obratiti matematici.
Što je previše je previše
U svojevrsnom prequelu ovom tekstu ustvrdili smo da veliku prepreku novoj rundi zamišljanja zajednice predstavlja rubni konsenzus o socijalističkoj Jugoslaviji. Drugim riječima, naše kapacitete u zamišljanju (nove) osnove zajednice u priličnoj mjeri ograničavaju ideje o prirodnosti i neprirodnosti socijalističke Jugoslavije kao povijesne tvorevine, kako u (nad)nacionalnom tako i u ekonomskom smislu. Pod neprirodnošću u (nad)nacionalnom smislu referira se uglavnom izmišljenost koncepta bratstva i jedinstva i na prostu povijesnu i političku neusklađenost naroda i narodnosti koji su činili Jugoslaviju. Ako je to osnovni kriterij neprirodnosti, onda se po logici stvari etnički homogena zemlja smatra idealom prirodnosti. Budući da se prirodnost uspostavlja tako da se određeni broj ljudi mora protjerati, nije baš najjasnije što je tu prirodno, ali mora se valjda tu i tamo zažmiriti. Međutim, čini se da su ti ideali i čvrste predodžbe o prirodnosti nacije s obzirom na jugoslavensku, ali i općenitu etničku povijest ovih prostora, počeli pomalo popuštati. Nažalost, ne zato što smo, da parafraziramo Kanta, izašli iz faze samoskrivljene iluzije, već zato što tržište rada naprosto ne trpi baš tolike stupnjeve fikcije.
Naime, prilično ispod radara prošla je nedavna izjava Nikole Grmoje, saborskog zastupnika Mosta, o “prevelikom” broju stranih radnika. Početkom prosinca Most je organizirao konferenciju za novinare povodom peripetija oko biranja sudaca za Ustavni sud. Objasnili su zašto neće sudjelovati u toj kombinatorici, a i dodali da će glasati za opoziv vlade prema prijedlogu SDP-a. Kao glavni razlog glasanju u skladu s tim prijedlogom Grmoja je, kao i uvijek, naveo korupciju, ali nije se tu zaustavio. Tih je dana ključna tema u medijskom prostoru bila navodna deportacija tisuća migranata tajnim avionima iz zemalja poput Njemačke. Navodno su, kružile su priče i laži na desnici, Nijemci sebi “izabrali” najbolje, a nama šalju kriminalce i ostale opasne faktore. Posebno se u naglašavanju tih priča isticao Mostov kandidat za predsjednika na predstojećim izborima, sinjski gradonačelnik Miro Bulj. Vrlo brzo se objasnilo da se radi o standardnoj proceduri koja se vrši već godinama i koja uključuje prilično zanemariv broj ljudi i da tu nikakve tajne zavjere nema. Međutim, kad su u pitanju migracije i strani radnici, na desnici nisu baš previše opterećeni podudaranjem konstrukcija i puke stvarnosti. Pored drugih, zlokobnijih “propusta”, tako često izjednačuju ljude koji na različite načine migriraju i imaju različite pravne statuse. Da ne bi bilo zabune, ne izjednačuju ih kao ljude, već kao oblike prijetnje. Tako je i tom prilikom Grmoja, inspiriran primjerom navodnih tajnih letova koji deportiraju one koje pravni sustav prepoznaje kao ilegalne migrante, proširio priču i na strane radnike u Hrvatskoj čiji je pravni status prilično drukčiji.
Naime, Grmoja je sasvim hladno spomenuo tezu o zamjeni stanovništva, doduše bez spominjanja navodnih konkretnih inicijatora i realizatora te sumanute teze. U podjeli rada na desnici postoje oni koji su zaduženi za te rizičnije manevre, poput ideologa-influensera, opskurnijih političara i pješadije na socijalnim mrežama. Dakle, implicira Grmoja, svjedočimo zamjeni stanovništva po kojoj Hrvati odlaze ili se ne rađaju, a dolaze stranci s istoka koji zauzimaju njihovo mjesto. I ne bi to ni bilo vrijedno naročitog spomena, takve priče slušamo gotovo svakodnevno, da Mostov zastupnik nije odlučio vrlo neobičnim kriterijem sugerirati i plastično pojasniti koliko je to “previše” stranih radnika u Hrvatskoj, kao da se ne radi o potrebama tržišta rada nego matematičkoj definiciji nacije. Kao što smo nagovijestili, zamišljanje i definiranje nacionalne zajednice stalno nailazi na izazove, naprosto ne može stalno dovoljno “pokrivati” stvarnost na teritoriju koji joj valjda prirodno dodijeljen.
Uvoz Srba?
O čemu se radi? Dakle, da bi dokazao da je broj stranih radnika narastao preko granice podnošljivog Grmoja je odlučio javno podastrijeti koliko u Hrvatskoj ima pripadnika najbrojnije manjine. Grmoja kaže da pripadnika te manjine, Srba, ako ste slučajno bili u nedoumici, ima prema službenim podacima oko 130.000, i da stranih radnika ima više nego Srba. Iako je očito poručio, bez eksplikacije, da ih je previše, nije razložio zašto je baš taj, prilično interesantan kriterij izabrao. Budući da smo ostali uskraćeni za razloge, pokušajmo sami razmotriti implikacije tog kriterija. Za početak, jasno je da misli da stranih radnika – a tu se prvenstveno misli na ljude druge boje kože iz Azije i Afrike, da ne bi bilo zabune – ne bi trebalo biti više od najbrojnije manjine. I samim tim misli da Srbi po društvenoj hijerarhiji koja bi trebala biti na snazi u Republici Hrvatskoj više vrijede nego strani radnici. Ili da ih barem nacija kao zajednica može više podnijeti da bi ostala nacija. Vrti li se i vama pokoje pitanje po glavi? Na primjer, zašto bi Srbi zauvijek trebali biti najbrojnija manjina? Zašto ih ne smiju nadmašiti Nepalci ili Indijci? Zbog boje kože ili jezika koji je, eto, kad netko drugi dođe, isti? Da je Srba kojim slučajem više, da ih se nije protjeralo u Oluji ili barem povratak činilo kompliciranijim, bi li i stranih radnika smjelo biti više? Ili bi onda Srbi i strani radnici zajedno činili prevelik broj koji nacija ne bi mogla podnijeti? Glasi li politički zaključak da bi anti-srpskim politikama trebalo smanjivati broj Srba, a samim tim i kriterij za broj prihvatljivih stranih radnika? Ili možda “uvoziti” Srbe umjesto stranih radnika jer su nacionalno podnošljiviji? Jesmo li se kao nacija previše bavili Srbima kao ključnom nacionalnom distinkcijom i sad nemamo alate za suočavanje s drugim problemom? Ali kako sve to izračunati kad nam samo prosto nedostaje radnika?
Možda da se vratimo na početak priče. I to u godinu 1992. U ljeto te ratne godine, točnije 2. kolovoza, održavao se skup Socijaldemokratske stranke Hrvatske (SDSH) koja će se dvije godine kasnije ujediniti sa SDP-om. S tog je skupa sačuvana prilično indikativna i danas poznata fotografija. A na njoj se nalazi Željka Antunović za govornicom, a iza nje dva muškarca nejasnih uloga – mogu biti i stranački kolege i konobari i muzičari – te plakat sa sloganom: “I RADNICI SU HRVATI”. Tim se nespretnim sloganom željelo poručiti i da su radnička pitanja politička pitanja, a drugog načina stjecanja političkog statusa osim nacionalnog u to vrijeme nije bilo. Tada, prije tridesetak godina, radništvu se odricala bilo kakva politička dimenzija, a doslovno se i izmislila nova riječ – djelatnici. Sve kako bi se potencijalni unutrašnji sukobi neutralizirali i napokon realizirala nacija koja se mogla realizirati jedino u razlici prema Srbima. I mislilo se: kad to napravimo, mirni smo za sva vremena. Jesmo čekali od stoljeća sedmog, ali sad smo mirni, možda ne baš za sva vremena, ali barem do stoljeća dvadesetsedmog. Međutim, onim radnicima nije pomoglo što su postali Hrvati, pa su u značajnom broju emigrirali i tako se pokušali izboriti za viši radnički standard. A na njihova mjesta je netko morao doći, čisto da možemo funkcionirati, i nacionalnim ideolozima stvoriti novi problem. I to takav da “riješenim problemom” – brojem Srba u Hrvatskoj – pokušavaju riješiti “problem” broja stranih radnika. Ako se nacija ne redefinira, očito nam mogu slijediti samo bizarniji pokušaji.
