U ostvarivanju svoji imperijalističkih ciljeva i tamo gdje zbog političkih okolnosti, Vijeća sigurnosti i međunarodnog prava nikako ne može izravno intervenirati  NATO savez se oduvijek koristi uslugama privatnih vojnih tvrtki i njihovih vojnika.

Tako je bilo i u „sigurnosnim“ misijama u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, gdje broj NATO snaga nije prelazio ni 10% u odnosu na regulareno prijavljene snage prisutne u okviru rezolucija Vijeća sigurnosti. Od Balkana, preko Afganistana, Iraka, Libije, Sirije i danas Ukrajine, razvio se unosan posao u kojem strani plaćenici često zarađuju i po 1000 dolara po danu. Procjenjuje se kako se broj međunarodnih plaćenika pod američkim zapovjedništvom kreće između 15 000 i 20 000 vojnika, što bi činilo oko 15% operativnih snaga.

VIDEO: Blackwater deployed to Ukraine

Privatni poduzetnici u vojnom sektoru najčešće rade za velike korporacije, diplomate, medije i formalno ne spadaju pod ingerenciju američke vojske.

Za vrijeme američke okupacije Iraka, tadašnji zapovjednik vojnih snaga, general RicardoSanchez, donio je odredbu da civili ne smiju nositi oružje. Posljedica toga je bila da su svaki puta kada bi napuštali „sigurno područje“ civili morali su pored sebe imati naoružanog „strijelca“. Ponekad su to bili plaćenici iz privatnih sigurnosnih postrojbi, unajmljeni i plaćeni od poduzetnika, a ponekad vojnici iz redova regularne američke vojske.

Od završetka Hladnog rata je došlo nesrazmjernog rasta funkcija podrške u odnosu na stvarne borbene snage na bojnom polju. Kako oružje i oprema postaju sve složeniji i izazovniji za održavanje i upravljanje, postoji veća spremnost za oslanjanje na privatne tvrtke koje mogu pružiti usluge u rasponu od praćenja naprednih oružanih sustava, do pružanja tehničke i logističke podrške. Naravno da nema nikakvih ograničenja na isključivo logističke funkcije, pa poduzetnici često prate regularne postrojbe u ratnim zonama, čak i u otvorenim sukobima.

Postavlja se pitanje nije li taj borbeni poduzetnik, na neki način korporativni vojnik, zajedno s američkim oružanim snagama postao sve komercijaliziraniji i privatiziraniji. Prisustvo (uvjetno rečeno) „civila“  na bojnom polju ima legalne i etičke posljedice, te nameće itekako uznemirujuća pitanja lanca odgovornosti, autoriteta, odgovornosti, provođenja sile i u konačnici djelotvornosti misije.

Naravno, rastuća privatna vojna industrija postavlja i pitanje koliko se moguće osloniti na civile po pitanju vojne obuke, obavljanju međunarodnih sigurnosnih misija i vojnih operacija.

U razvijenim zemljama privatne vojske se sve češće involvirane u vojne i sigurnosne aktivnosti. Čak i državne i međunarodne organizacije se sve više okreću korištenju usluga privatnog sektora kao jeftinijem rješenju u područjima koja su do nedavno bila zadaća isključivo vojnih snaga. Potražnja za vojinim uslugama raste, naročito u zemljama poput Sierra Leonea ili Angole gdje su u unutarnjim vojnim konfliktima vlade angažirale privatne vojne kompanije.

Takvi slučajevi više nisu rijetki, a primjećuje se i porast zahtjeva za uslugama privatnih plaćenika u treniranju vojnih snaga i u logistici. Ponekad ti zahtjevi stižu iz zemalja koje si ne mogu priuštiti održavanje velikih vojnih snaga, ali je potražnja prisutna i u razvijenim zemljama, baš kao što je Amerika otvoreno unajmila privatnu vojnu kompaniju za „promatrače“ na Balkanu, a neslužbeno za obuku pobunjenika (Sirija) ili paravojnih postrojbi (Nacionalana garda/Ukrajina) u nekoliko sukoba u tijeku.

Nadalje, tu su i razne međunarodne organizacije. Privatni sektor je već prisutan na primjer u razminiranju, posao kojeg su nekada radile isključivo regularne vojske i to puno bolje i profesionalnije od kada je taj sektor privatiziran.

Koriste ih i Ujedinjeni narodi, kao i nevladine udruge na poslovima zaštite i logističke potpore. Snažan privatni vojni sektor omogućuje UN-u da u slučaju iznenadne krize reagira brže i djelotvornije. Te su skupine također i puno jeftinije od nacionalnih vojnih snaga.

U svemu tome postoji pregršt zamki koje treba pažljivo razmotriti. Na primjer, velika mogućnost kršenja ljudskih prava, suvereniteta ali i odgovornosti.

U ne tako davnoj povijesti imamo primjere kada su privatne vojske sudjelovale u krvavim post-kolonijalnim i neokolonijalnim konfliktima. Ti i takvi ljudi još uvijek postoje, a neki su još prisutni nižim dijelovima sustava privatnih vojnih tvrtki.  Stoga bi trebalo makar postrožiti dodjelu davanja dozvola, licenci i razlikovati časni od nečasnog privatnog vojnog sektora, ako takav uopće postoji.

Američka vlada je od 2002. potrošila 6 miljardi dolara na vojnu obuku afganistanske policije i na kraju je sve propalo - kompletan program koji je uključivao izgradnju policijskih akademija, kupovinu oružja i, naravno, unajmljivanja privatnih vojnih tvrtki koje su obavljale poslove obuke regruta. Taj posao je dobila tvrtka DynCorp koja ima ured za regrutiranje u Forth Worthu. Navodno im vlada SAD-a nije dala dovoljno vremena za obuku časnika (Asia Security Group), što ionako nije važno, jer prema izvješću su „samo su 3 ugovorna vojna lica DynCorpa provodila obuku (samo obuka je koštala 1,7 milijardi dolara) i cijelokupni posao se pokazao potpunim promašajem.

DynCorp je osnovan 1946.  kao Land-Air Inc., a izvorno je posao kompanije bila avijacija. Plaćenici te tvrtke su sudjelovali u borbama protiv „pobunjenika“ u Kolumbiji i operacijama Odjela za suzbijanje narkotika (DEA) u Peruu, kao i u mnogim drugim sukobima u Latinskoj Americi.

Tvrtka Sandline International je dospjela na naslovnice 1997., kada je poslala svoje trupe u borbe protiv pobunjeničkih snaga na Boungainvillu, Južni Pacifik, a predvodili su i pokušaj državnog udara 2004. u Ekvatorijalnoj Gvineji i Zimbabveu. Simon Mann, bivši časnik u britanskoj vojsci, vodio je obje kampanje. Mediji i međunarodna zajednica su osudili Manna i njegove plaćenike zbog pokušaja puča, Mann je uhićen, a kompanija je propala.

Ovo su samo neke od tih privatnih vojnih kompanija, a danas one broje ukupno oko 180 000 ljudi i do sada su zaradili preko 100 milijardi dolara i to samo od usluga za američku vladu. Najpoznatije tvrske su Blackwater Worldwide/Academi, Control Risks, DynCorp, Erinys, Executive Outcomes, Global Strategies Group (Global Risk Strategie, Kroll, Military Professional Resources Inc. (MPRI), Olive Group, Sandline International, Triple Canopy i Vinnell.

BlackWater Worldwide je vjerojatno najpoznatija tvrtka, „proslavljena“ po svom angažmanu u Iraku. Sjedište tvrtke je u Sjevernoj Karolini. Uglavnom su radili na osiguranju američkog veleposlanstva i osoblja u Iraku, a službeno, iako su naoružani, nisu mogli koriistiti oružje, osim u samoobrani. Nisu provodili ofenzivne akcije, ali su granice njihovih ovlasti vrlo nejasne. U rujnu 2007. su sudjelovali u incidentu pri kojemu je poginulo 17 iračkih civila, uključujući i žene i djecu, a 24 ih je ranjeno. Među žrtvama nije bilo niti jednog jedinog vojnika. Kasnija istraga je pokazala kako su koristili prekomjernu silu,  posve neopravdano, što predstavlja teško kršenje ovlasti koje ti plaćenici imaju, kako piše Johnston and Broder. Zbog loše reputacije je Blackwater 2009. preimenovan u Xe Services, a 2011. u Academi, ali se osim imena nije promijenilo ništa.

U svjetlu takvih i sličnih događaja su privatne vojne tvrtke postale predmetom mnogih opravdanih kritika. Naravno da vlade često koriste usluge privatnih vojski kako bi izbjegle eventualnu odgovornost. Te su tvrtke koriste za sve potrebe i zapravo su produžena ruka državnih vlasti. Iako su formalno osnovane isključivo kao obrambene, stvarnosti imaju daleko manja ograničenja i širi spektar djelovanja jer nikada nisu dio nikakve službene politike. PMSC se podrazumijevaju kao samostalne i neovisne i kao takve često bivaju angažirane za „prljave poslove“, što državnim vlastima omogućuje provođenje akcija koje bi kao nelegitimne mogle „loše odjeknuti“ u međunarodnoj javnosti. Na primjer, poznat je skandal u iračkom zatvoru Abu Ghraib i tortura provođena nad zatvorenicima u čemu su sudjelovali već spomenuti pripadnici postrojbi BlackWater. Kasnije, 2011. godine, Academi  kao sljednica tvrtke BlackWater vrši najogavnije zločine, ali usprkos tome ti „poduzetnici“ nikada nisu odgovarali pred zakonom.

Američko Ministarstvo pravosuđa uporno odbija pred Senatom provesti istragu za 22 prijavljena slučaja navodnih prekoračenja ovlasti, kao i teških zlodjela od strane privatnih vojski u Iraku i Afganistanu, uključujući i slučaj Abu Ghraiba i Guantanama. Navode kako su iza tih djela privatne vojne tvrtke (PMSC), a one ne potpadaju pod jedinstveni kod vojnog pravosuđa i nisu pripadnici američkih vojnih snaga, koje opet (posve razumljivo) ne žele preuzeti odgovornost za njihove zločine.

Stoga je jedina mogućnost da im se pokuša suditi na civilnom sudu, no za žrtve ili udruge bi bilo vrlo skupo, ali ni iračko vojno osoblje nikada nije uspjelo provesti potrebnu istragu.

Apsurd je da BlackWater traži imunitet pred civilnim američkim sudom „kao dio legalnih američkih oružanih snaga“, dakle, tu se krug zatvara.

Alternativa je da ih se pravno goni po zakonima zemlje gdje su počinili zločine, ali se često radi o korumpiranima vladama,  što je zapravo zapravo nemoguća misija. S druge strane su se Sjedinjene Države osigurale i na način da su mnoge „saveznike“ natjerale da potpišu sporazum o neizručivanju američkih vojnika, obavještajaca i pripadnika drugih sigurnosnih službi, nego da se u SAD pošalje potrebna dokumentacija i optužnica, pa će im se prema sporazumu suditi tamo. Kada i dođe do takvih suđenja, ona se obično pretvaraju u farsu.

U slučaju 17 poginulih civila na trgu Nisour,  BlackWater je sve prikrio tako što je podmitio lokalne dužnosnike. Ukupno je u Iraku i Afganistanu bilo oko 250 000 privatnog vojnog osoblja.

Ujedinjeni narodi također redovito koriste usluge privatnih vojski, na primjer, tvrtki Aegis, DynCorp, ArmorGroup i Global Risk Strategies. No, UN je takođet trajnovit oko zadaća koje te tvrtke izvršavaju za njih, informacije o aranžmanima su uglavnom označene kao tajna, a osjetljivost po tom pitanju u krugovima UN-a ju tolika da tek pokoja informacija dospije do šire javnosti. Neke tvrtke potvrđuju svoju suradnju s UN-om, ali se pozivaju na klauzule u ugovorima o tajnosti. 2008. je Povjerenstvo UN-a za izbjeglice angažiralo tvrtku ArmorGroupKenya za „osiguravanje njihovih ureda“, a UN je kupio usluge i sigurnosne službe Saladin Security u Afganistanu.

Međutim, najvažnije u toj priči je što se privatne vojske unajmljuju u UN-ovim mirovnim misijama preko zemalja članica kontingenata.

Sjetimo se slučaja s naših prostora. Naime '90-tih u Bosnu i Hercegovinu stiže UN, a u redovima „mirovnjaka“ je bila i Kathryn Bolkovac, bivša policijska djelatnica iz Nebraske. Radila je kao promatrač  UN-ovih Međunarodnih policijskih snaga.

Međutim, „naša“ Kathryn Bolkovac  je zapravo bila zaposlenica tvrtke DynCorp-Aerospace, britanske podružnice američkog DynCorpa. Nakon što je nepravedno otpuštena, pokrenula je tužbu u Velikoj Britaniji protiv DynCorpa.

DynCorp je imao ugovor vrijedan 15 milijuna dolara da osigura i obuči policijske djelatnike za rad u Bosni i Hercegovini Bolkovac je ukazala na zlodjela koja su oni tamo činili, naime koristili  su usluge prostitutki, ali i organizirali razgranatu i unosnu „trgovinu“ seksom. Mnogi su tada otpušteni, ali nitko nikada nije odgovarao. Naravno, svi imaju imunitet od pravnog progona u BiH.

Otpuštena je i Kathryn Bolkovac koja je na to ukazala, no 2002. je sud u tišini ipak presudio u njenu korist. Madeleine Rees je tada svjedočila u njenu korist.

Sve ovo su više nego legitimni razlozi za brigu oko angažmana  privatnih vojnih i sigurnosnih kompanija, a posebice u nestabilnim zemljama koje ili imaju premalo restriktivnih resursa ili naprosto nemaju uvid u sve što se u njihovoj državi događa. Slaba ili nikakva mogućnost provođenja zakonskih mjera stvara uvjete i za teške kriminalne radnje u kojima sudjeluje neregulirani sektor poput ovog privatno-vojnog. Savršen primjer takve zlorabe je i tvrtka LifeGuards Systems koja je štitila polja dijamanata u Sierra Leoneu a istovremeno tijekom građanskog rata u toj zemlji trgovala oružjem. Treba li spomenuti da je i to prošlo nekažnjeno? Zaključak, privatne vojne tvrtke rade za korporacije, moćnike, rade sve, bez etičkih kodeksa, nisu podložni nikakvim zakonima, a tako ni sankcijama, što je više nego zastrašujuće.

Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija su dvije zemlje koje se najviše koriste uslugama pivatnih vojnih tvrtki. Bivša grčka vlada se koristila uslugama zloglasnog BlackWatera, a GMO kompanija Monsanto  također, iako nije jasno zašto? CIA također koristi privatne „odrede smrti“, Frankestein koji je nastao kao izravna posljedica ekonomske doktrine „privatizirati sve i posvuda“.

altermainstreaminfo