Ruska Federacija uputila je Sjedinjenim Državama, što znači i Atlantskom paktu (u kojem SAD vode glavnu riječ, u vojnoj komponenti svakako) dokument što ga se odmah u startu različito tumači. Jedni u njemu vide prijedlog međusobnog ugovora kojim bi se smanjile napetosti oko Ukrajine i širenja NATO prema Istoku, drugi vide naprosto tvrdi zahtjev, dok treći idu tako daleko da ga tumače kao ultimatum, mada mu nedostaje ono što bilo kakav dokument čini ultimatumom – prijetnja, i to jasno izrečena, posljedicama neprihvaćanja prijedloga/zahtjeva.

Ključno je u ruskom dokumentu sljedeće: prvo (mada je to detaljizirano i razrađeno u nekoliko točki), svaka se strana obvezuju da neće koristiti teritorije drugih država za pripremanja, odnosno izvođenje napada na onu drugu. Drugo, Atlantski pakt odustaje od daljeg širenja prema ruskim granicama, odnosno od širenja na tzv. postsovjetske države, što znači na države što su nekada bile dijelovi SSSR-a, a danas su samostalne. Naravno, da se tu misli i na Ukrajinu i Gruziju, jer bi NATO ofanzivno oružje, kada bi tamo bilo instalirano, predstavljalo neposrednu opasnost za Rusiju, budući da bi raketama lansiranima iz bilo jedne, bilo druge od tih zemalja trebalo tek nekoliko minuta da stignu do Moskve.

Krajnje pojednostavljeno rečeno, Rusija predlaže, traži, zahtijeva (kako god vam drago) od Zapada da naknadno, s velikim zakašnjenjem izvrši ono što je tadanji američki ministar vanjskih poslova James Baker obećao posljednjem sovjetskom predsjedniku Mihailu Gorbačovu, da se – naime – ako SSSR pristane na ujedinjenje Njemačke NATO neće širiti ‘ni pedlja’ dalje od Berlina. Atlantski se pakt u međuvremenu itekako širio (dva vala proširenja, pa onda još i Albanija i Sjeverna Makedonija), usmeno dato obećanje Gorbačovu zaboravljeno je, neki ga čak i poriču, a najnovije napetosti uzrokovane su (jer to jest njihov i povod i uzrok) neskrivenom željom vlasti u Ukrajini da svoju zemlju uvedu pod krilo NATO-a i javno izraženom spremnošću Pakta da, mada ne odmah, primi i Ukrajinu i Gruziju. Mada je svakome tko ima imalo pojma o geostrategiji jasno kako bi time bio zaokružen plan opkoljavanja Rusije, sa zapadne i jugozapadne strane, zemljama članicama vojno-političkog saveza koji ju neskriveno smatra ‘protivnikom’, cijela se priča prozirno i licemjerno ‘prodaje’ pod firmom slobode svake zemlje da pristupi kojoj god integraciji želi. Je li neobično što se u tome kontekstu uopće ne spominje kako zemlje kandidati za ulazak u bilo koju integraciju moraju ispuniti određene uvjete, osim da one same žele ući? Ne, nije nimalo neobično, jer ulazak Ukrajine i Gruzije u NATO u prvome redu želi sam Atlantski pakt, odnosno Sjedinjene Države i one članice Evropske unije koje su svoju politiku pretvorile dijelom u izvršitelja američke politike, ali dijelom i u poticatelja te politike (antiruske, suvišno je i reći). Pri čemu mislimo prvenstveno na baltičke zemlje i Poljsku.

I da pojednostavljujemo i dalje. Rusija u osnovi sada traži ono isto što su tražile Sjedinjene Države od Sovjetskog Saveza, kada je Hruščov na Kubi počeo instalirati rakete što su izravno prijetile, odnosno mogle zaprijetiti Sjedinjenim Državama. Dakle, da NATO isključi mogućnost instaliranja svojih raketa neposredno uz rusku granicu (jer sovjetske rakete na Kubi bile su doista postavljene neposredno uz američku granicu). Naravno, da Moskva u svojem dokumentu postavlja maksimalističke zahtjeve (poput onoga da se NATO vrati na granice prije proširenja), znajući da će u pregovorima morati biti popuštanja, i to s obje strane.

A da će pregovora biti – po svemu sudeći, bit će ih. Ukoliko, naravno, ne prevladaju ‘jastrebovi’ na strani Zapada. Washington je, naime – potpuno očekivano – ruski prijedlog u najvećem dijelu ocijenio neprihvatljivim, ali je u istome dahu iskazao i spremnost na razgovore, uvlačeći u njih i evropske zemlje. Što bi se moglo tumačiti ovako: predsjednik Biden, sa svojim dugogodišnjim vanjskopolitičkim iskustvom, zna da je ‘konopac praktično zategnut do kraja’. Zbog toga traži odmah i novi video-sastanak s ruskim predsjednikom Putinom. No, očito nije dovoljno jak, odnosno ne može u punoj mjeri kontrolirati sve saveznike iz NATO-a, jer je iz baltičkih država već jasno, javno i službeno izražena nada da će svi ruski prijedlozi biti odbijeni. Dodajmo tome i činjenicu da je Ukrajina inzistirala na ‘preventivnim sankcijama’ Rusiji (što je, ako se ne varamo, presedan u međunarodnim odnosima), te da je glavni tajnik NATO-a, Jens Stoltenberg, na konferenciji za novinstvo (uz predsjednika Ukrajine, zemlje koja nije članica NATO-a) izjavio kako ‘nema kompromisa’ oko ruskog zahtjeva da Ukrajina ne bude primljena u NATO. Pa dolazimo do jedino mogućeg zaključka, naime da su pregovori, budu li u njih uključene i članice Atlantskog pakta i bude li se tražio njihov konsenzus, unaprijed osuđeni na propast.

I tu se moramo vratiti na karakterizaciju ruskog prijedloga kao ultimatuma. Što će Rusija učiniti, bude li njezin prijedlog zaista odbačen? To Moskva nije rekla. Svojedobno Sjedinjene su Države uvele pomorsku blokadu Kube, dovele svijet na sam rub nuklearnog sukoba, ali i prisilile SSSR da povuče rakete s Kube (u zamjenu za američko jamstvo da neće silom pokušati rušiti vladu u Havani i za, mada je to tada bilo tajno, povlačenje američkih raketa iz Turske). No, tada se pregovaralo iza kulisa i u pregovore nije bio uključen nitko osim neposrednih aktera – Amerike i Sovjetskog Saveza. Danas smo suočeni sa situacijom u kojoj je Rusija (uglavnom bez čvrstih materijalnih dokaza, mada uz niz indicija) optužena praktično za sva zla ovoga svijeta, i to javno. Tako da je javnost na Zapadu praktično već mentalno pripremljena (i) za rat s Rusijom (pa i Kinom).

Treba samo malo pozornije pratiti širom svijeta popularne američke televizijske serije. Nema gotovo ni jedne epizode ni u jednoj od tih serija da se, makar i jednom usputnom rečenicom, gledateljima ne usađuje u svijest ‘spoznaja’ o tome da svako zlo dolazi iz Rusije. I to nije od jučer. Pripojenje Krima Rusiji predstavlja se kao prvi agresivni akt Rusije protiv Ukrajine, pri čemu se nikada, ali baš nikada, ne kaže što je tome prethodilo. Jer, svaka kriza ima svoju kronologiju, svako krizno žarište svoju pretpovijest. Pomaganje pobunjenicima u Donbasu interpretira se kao drugi ‘čin’ ruske agresije protiv Ukrajine, a da se ni ovdje ne kaže što je pobuni prethodilo, drugim riječima što ju je izazvalo i kolika je u tome uloga, odnosno odgovornost vlasti u Kijevu, a koliko ona vlasti u Moskvi.

Svjesna takvoga stanja, Moskva je posegnula za oružjem koje – istina – u diplomaciji nije uobičajeno. Obratila se javnosti i objavila puni tekst svojih prijedloga upućenih Washingtonu i NATO-u (jer su na Zapadu već krenule proizvoljne interpretacije usmjerene na to da Rusija traži da joj se prizna njezina zona utjecaja, kao da NATO ‘kišobran’ nije isto to, naime zona utjecaja?). Sada se Zapad žali zbog toga, podsjećajući kako se u vrijeme onoga prvog hladnog rata politika vodila iza kulisa, što je točno, ali je točno i to da su se toga držale obje strane. Bilo kako bilo, ostaje pitanje: što će Moskva učiniti, ako njezini prijedlozi budu odbijeni? Da će se šutke povući, isključeno je, mada očito na Zapadu ima onih koji su u to čvrsto uvjereni. Riječ je o zarobljenicima fame o apsolutnoj nadmoćnosti Zapada u svemu. Svjesno ih karakteriziramo kao zarobljenika, jer to u što oni vjeruju naprosto više ne stoji.

O društveno-političkim sustavima moglo bi se možda još i raspravljati, mada onaj zapadni, neoliberalni, danas pokazuje toliko mračnih strana (uključujući nekih stotinu ratova u kojima su sudjelovale Sjedinjene Države, pod zastavom donošenja slobode, napretka i demokracije, a koji su uglavnom završavali katastrofalno za te zemlje), da je zaklinjanje u njega kao najboljeg i jedino mogućeg u najmanju ruku nestvarno, ako ne i smiješno. Gospodarski, Zapad je nedvojbeno jači od Rusije, mada sankcije kojima je Rusija već godinama izložena nisu rezultirale njezinim bacanjem na koljena, nego razvijanjem vlastite proizvodnje u mnogim područjima gdje ona do sada nije postojala. Doda li se tome i ugovor o strateškom partnerstvu između Rusije i Kine, onda teza o gospodarskoj inferiornosti pada u vodu. Na vojnom planu Rusija u nekoliko iznimno osjetljivih sektora ima prednost pred Zapadom, pri čemu mislimo na nadzvučne rakete i na sustave protuzračne obrane (pa Zapad grčevito pokušava, mada bez uspjeha, spriječiti zemlje poput Turske i Indije da kupe ruski proturaketni sustav S 400).

Rusija, dakle, u globalu nije inferiorna. Doda li se tome i činjenica da je Putin sve više pod udarom kritika na unutarnjem planu zbog ‘popustljivosti’ prema Zapadu, onda je jasno da će Rusija, budu li njezini prijedlozi, bilo odmah, bilo u pregovorima, potpuno odbačeni, reagirati. Kako, to je otvoreno pitanje. Ali, pitanje koje – kako se godina 2021. bliži kraju – izaziva sve veću zabrinutost.

S pravom i razlogom. Zapadni svijet kao da toga nije svjestan, kao da ne želi biti svjestan, ali u završnicu godine ulazimo u situaciji što je krajnje opasna i u kojoj bi i najmanji pogrešni potez bilo s jedne strane, bilo s druge, mogao izazvati nesagledive posljedice.

Zapravo: ne nesagledive, ali svakako katastrofalne!

tacno